U svjetskoj književnosti pamti se dadaizam, umjetnički pokret koji je dobio naziv po dječjem tepanju, a poznat je po negiranju svih ustaljenih vrijednosti naglašavajući besmislenost civilizacije koja uništava vlastite vrijednosti. Činili su to kroz naglašavanje apsurdnosti banalnih predmeta koje su isticali kao umjetnička djela. Prozvali su ih dadakavcima. Imamo i mi u Hrvatskoj svoje dadakavce, ali na četiri kotača, s registracijskom oznakom DA.
Ne znam za vas, ali kad sretnem za volanom neki automobil daruvarskih registracijskih oznaka, uvijek se sjetim kako živim u besmislenoj, kradežljivoj i lopovskoj državi. Stvar je u tome (nikad nisam točno shvatio mehanizam, ali svejedno) što je registracija automobila u Daruvaru godinama bila jeftinija nego u Zadru, Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Osijeku i Vinkovcima. Zapravo, dugi niz godina bila je drastično jeftinija nego u ostalom dijelu Hrvatske, jer je, kao, Daruvar, u nekoj nižoj zoni rizika za osiguranje nego druge hrvatske regije.
Nekako mi se ta ideja da u Hrvatskoj postoje različite zone rizika za osiguranje vozila od starta činila nelogična, da ne kažem kradežljiva i lopovska. Bit će su u Daruvaru izgradili ceste od pamuka s branicima od vate, pa ako tamo sletiš autom s ceste, neće na braniku ostati niti traga zbog mekog pamukića? Ili je stvar u vozačima? Sigurno su daruvarski vozači nekog nordijski savjesnog porijekla, pa nikada ne sjedaju pijani za volan, ne stisnu gas preko ograničenja, uvijek vežu pojaseve, ne pretječu preko puno crte i paze da razmak između vozila bude najmanje 100 metara. Ako ne i više.
Sve mi se čini da su Daruvarci i Zadrani i Šibenčani i Zagrebčani i Dubrovčani jednako balkanski nemarni u prometu i da u sličnom prosjeku svi rade slične gluposti za volanom. Da svi slično ne vežu djecu u propisanim stolicama, prevare pojaseve (da ne cvrče nevezani) onom metalnom kopčom što se prodaje kao luda po Hercegovini, drže mobitel na tikvi u vožnji, a volan drugom rukom, čačkaju nos dok voze 120 kroz naselje gdje je ograničenje 50 kilometara na sat i uglavnom čine sve ono što se i inače čini na tim našim prometnicama i s našim vozačima.
Pa gdje je onda kvaka? Zašto već godinama vozači mogu masovno u Daruvaru registrirati vozila iako nisu iz Daruvara i to čine samo za to da im bude jeftinije? A mi svi ostali naivčine registriramo svoja vozila u mjestima gdje živimo i to po višestruko skupljim cijenama? Čak su i čitave firme svoje vozne parkove registrirale u Daruvaru, mada im je sjedište u Rijeci, Pazinu, Imotskom ili Gospiću. I nikome ništa.
Ne čudi me čak to što su se ljudi, takvi kakvi jesu, domislili kako proći jeftinije, već što država već godinama tolerira takvu pojavu koja zapravo nije ništa drugo do obmanjivanje, laganje, kradežljivost i legalizirani lopovluk. Jer da bi netko prošao (nepošteno) jeftinije, netko drugi to mora (opet nepošteno) dodatno platiti. I svoje i njegovo.
Zašto su državi trebale godine – jer tek sada su izgleda ukinute takve imbecilne zone rizika – da reagira i spriječi to nepoštenje koje se u svakom trenutku moglo vidjeti u obliku tisuća daruvarskih tablica koje nisu iz Daruvara, a koje smo sretali na hrvatskim prometnicama. I svi su to vidjeli – osim države, odnosno nadležnih inspekcija, ministarstava i državnih tajnika. Cijela je vojska administrativnog aparata Republike Hrvatske tolerirala takav kriminal! Zašto pobogu? Da i koje ministarstvo nije postalo "dadakavsko" pa osiguralo svoj vozni par u Daruvaru, varajući zapravo samo sebe?
Sve je kod nas moguće. I onda se čudimo kako je jedan čovjek (čitaj Todorić) godinama okrupnjavao toliku koncentraciju kapitala u jednoj tvrtki (čitaj Agrokor) pa se sad kad je sve propalo, to sručilo na pleća nacije. A tko mu je to dozvolio, ako ne država? I godinama je tolerirala takvo stanje, koje sad i njoj samoj (čitaj svima nama) dolazi glave.
I zato se svaki put kad vidim hrvatske dadakavce za volanom, sjetim Agrokora, privatizacije i pretvorbe, TIZ-a, Bagata... Sjetim se da plaćam skuplju registraciju, skuplje režije, skuplje školovanje i skuplji život da bi nekome bilo sve to jeftinije (ili čak besplatno) i zapitam se gdje sam i kud to vozim.
Na cesti za nigdje, bez daruvarskih registracija.