Što kažete na tezu da je snimka razgovora između ministra Beroša i liječnice Dijane Zadravec namjerno puštena u javnost kao poruka premijera Plenković svojim stranačkim kamaradima da pozivanje „na Andreja” ne može više biti ničiji adut za provođenje klijentelističke politike. I da predsjednik stranke ne stoji iza svake odluke u državi nego da to umjesto njega rade zakoni i procedure pravne države?
Nije važno je li teza točna, ali zvuči zgodno, kao odličan PR-ovski upljuvak za potrebe novog HDZ-ovog face-liftinga i glancanje kulta stranačkog vođe. Zamislite da je Plenković stvarno, nakon unutarstranačkog obračuna s desnom desnicom i ministarskom korupcijom, nastavio civilizirati HDZ i sada kreće u obračun sa stranačkom klijentelističkom mrežom koja, nemojmo se lagati, zapravo „ima državu” ovih 30 godina. Jesu li to Plenkovićevi signali u magli ili tek svjetlo na kraju tunela, koje može biti i jureći vlak, vidjet ćemo vrlo brzo na predstojećim lokalnim izborima, kada se budu krojile stranačke liste. Nova imena koja cure iz istrage o Josipi Rimac oko polaganja državnih ispita zorno pokazuju kako je stranački klijentelistički sustav, začinjen nepotističkim i poslovnim vezama, glavna armatura „duboke države”, što znači da bi Plenković, ako prihvatimo iznesenu tezu, trebao svjesno srušiti osnovnu strukturu iz koje HDZ crpi svoju neograničenu moć. To ne samo da je kontradiktorno samo po sebi, nego bi tako HDZ potpuno izgubio smisao svog postojanja. Ali pretpostavimo da nakon herkulovskih napora Plenković u tome dijelom i uspije, opet bi se našao na nekom "novom početku". Čega, pitate se?
Odgovor na to pitanje nametnuo se prošlog tjedna, čitajući kako je Boris Perić, suprug uvažene saborske zastupnice iz Zadra, Grozdane Perić, prijavljen ličko-senjskoj policiji jer je u pijanom stanju uperio svoj lovački karabin u 36-godišnjeg A.B. i njegovu trudnu suprugu, zato što su ga zamolili da smiri svog psa. Ako slučajno niste zapazili, incident se dogodio u Baškim Oštarijama, na terasi istoimenog hostela. „Kad smo završili s večerom i krenuli prema svom automobilu, vidio sam tog istog gospodina kako ide za mnom ubrzanim korakom. Moja supruga je već sjedila u autu. Zaustavio se na parkingu i sa zadnjeg sjedišta svog parkiranog auta izvadio karabin, repetirao ga i naciljao u nas! Bio sam uvjeren da će pucati. Supruga je od šoka sagnula glavu među noge da se zaštiti, ja sam uletio u auto i ful gasom doslovno pobjegao odande”.
A.B. je odmah nakon događaja pozvao gospićku policiju, međutim, tamo su mu rekli kako “nemaju dovoljno patrola da dođu na mjesto događaja”. Perić je ispitan tek nakon što su novinari pitali policiju što je poduzela, a na pitanje zašto odmah nisu reagirali na prijavu prijetnje, službeni policijski odgovor je bio kako A.B. “nije rekao da mu je Perić prijetio”. Zar uperena puška nije prijetnja? Ili je to bio pokušaj policijskog zataškavanja?
Epilog za taj dio priče trebalo bi dati državno odvjetništvo koje će odlučiti hoće li Perić biti procesuiran i za prijetnju za koju ga je A.B. naknadno morao prijaviti. Do tada, Perić je dobio tek prekršajnu prijavu zbog pokazivanja oružja na javnom mjestu čime je uznemirio druge građane, a za taj prekršaj mogao bi platiti novčanu kaznu od iznosu od tri do 15 tisuća kuna.
I tu dolazimo na početak. Ako jednog dana Plenković i uspije nešto napraviti po pitanju stranačkog klijentelizma, to će trajati toliko koliko on bude na čelu stranke. Klijentelistička kultura koju je HDZ-ova infrastruktura izgradila u državi sigurnija je od svih političkih mijena i iluzorno je očekivati njeno dokidanje puštanjem jedne snimke u javnost. Plenković ima pravo zalagati se za drukčiju političku kulturu unutar stranke, ali hoće li to otjerati strah onih u policiji da bi im se moglo nešto dogoditi ako prijave supruga, sina ili rođaka moćne stranačke osobe? Treba li nekom inspektoru ili načelniku riskirati gubitak posla ili degradaciju dok ima nezaposlenu suprugu, djecu pred upisom na fakultet ili još pet godina neplaćenog kredita za stan?
Zato bi prije tih novinarskih spinova o novim velikim stranačkim ciljevima omiljenog vođe bilo poželjno da „Andrej” svoju stranačku vojsku nauči puno jednostavnijim stvarima. Pristojnosti. Kad njih ili njihove najbliže uhvate u nekoj svinjariji, da se za incident najprije lijepo javno ispričaju, bez obzira hoće li i kako „institucije odraditi svoj posao”. Plenković je to mogao tražiti od saborske zastupnice Perić koja je nakon poziva novinara kazala kako je njezin muž savjestan lovac te da je prije puta kući, na parkingu izvadio pušku iz automobila da bi je očistio kako mu metak ne bi ostao u cijevi. Helloooo! Čišćenje puške na parkingu? Savjestan lovac u alkoholiziranom stanju? Štoviše, rekla je kako se on „tim ljudima uopće nije obratio, niti je s njima progovorio jednu riječ, kamoli da bi pušku u njih uperio ili im na bilo koji način naštetio. Nikakve zle namjere s njegove strane nije bilo, zato sam šokirana kako su ljudi to shvatili”.
Šokirana je i javnost. Pogotovo u Zadru, koja o svemu zna puno više nego što gospođa Perić želi reći i što novine prenose. Što bi je koštalo da je prvo rekla: „Ispričavam se u ime svog supruga za neugodnu situaciju...” pa onda sve drugo. Saborska zastupnica Perić ovako postaje sudionik u nategnutoj priči koja smrdi na prijesnu laž. Demantira je policija podnošenjem prijave protiv njenog muža koji moguće bude i kazneno gonjen zbog prijetnje. Umjesto riječi isprike, suosjećanja i odgovornosti kao javne osobe, Grozdana Perić svojom arogantnom reakcijom pokazuje da u HDZ-u nisu spremni mijenjati ponašanje na puno banalnijim stvarima od stranačkog klijentelizma. Osim ako ih stranka ne upiše na ubrzani tečaj bontona. Zato nemojte sutra biti šokirani ako ste ovo danas krivo shvatili.