Venci se naljutio. Kad prođe preko Trga s Ninom - znate Ninu, pudlicu - gleda me preko oka, najradije bi me ugriza. Namusio se, s razlogom. Zadnji put kad smo se sreli, on se odmah navije, a ja nešto u žurbi, misli na drugu stranu, i bubnem prvo što mi je bilo na jeziku. I – falija sam. Uvrijedio se, a nisam htio.
Vencija Jurina, marinera, živu zadarsku legendu, spominjem jer ga već danima nema u redakciji. A užanca je barenko jednom tjedno, ako ne i češće. Kada dođe, odmah onako izjutra, u pravilu po jugu, evo ga s Ninom i dokumentima u ruci. I uvijek je neka „pritužba građana”. E kako su mu naplatili što nisu smjeli, e kako su uradili što nije trebalo, e kako su mu uzeli a ništa nisu dali, kako su ukrali, razbili, odnijeli, kako su ga preveslali... Ali najviše ginta na komunalni red, na čistoću, na neodržavanje, nebrigu, na divljanje romobilima i biciklima po pješačkoj zoni, na razbijene boce u Foši, kontejnere za ulje, na „Zadrane” i Zadrane, ma na stotinu stvari. Venci je prava inspekcija! Kad nakon njega zovemo direktore komunalnih tvrtki, svi se počnu tresti. „To vam je Venci rekao?”, pitaju, a mi se pravimo blesavi i tražimo odgovor. A Venci nikad nije došao ni pitao bez razloga, da nije bio u pravu, i direktori to znaju. I onda novinarima, to jest javnosti, moraju polagati račune za ono što Venciju smeta. A smeta i drugima, samo nisu svi kao Venci, koji vidi i čuje, koji gleda i pita, koji je tako tankoćutan na nered u gradu.
Nekoliko puta mi je palo na pamet: joj da mu je dati vlast u ruke na sedam dana, šta bi Venci učinio? U što bi pretvorio Zadar, što bi napravio, kako bi se kale očistile, kako bi Foša procvjetala, kako bi sve odmah došlo na svoje mjesto. Jer Venci dobro zna što nije dobro jer to svaki dan vidi, a nije u prilici da nešto promjeni, i onda mu je najlakše doći do novinara, dežurnih gunđala, i od njih tražiti da utječu, zovu, apeliraju, pritišću na odgovorne da nešto promijene, da stvari budu kako trebaju biti.
Sjetio sam se Vencija isti tren kad sam u sklopu najavljene reforme lokalne samouprave i smanjenja broja dužnosnika pročitao koliko ih Hrvatska ima. U 20 županija ima 20 župana i 52 zamjenika. Uz njih, tu je i 127 gradova, što znači isto toliko gradonačelnika, ali i 197 zamjenika i 16 zamjenika iz redova nacionalnih manjina. Hrvatska ima i 428 općina. Isto toliko načelnika, 434 zamjenika i 47 zamjenika iz redova nacionalne manjine. Kad se sve zbroji to je 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave i 1321 lokalni dužnosnik. Sad se predlaže smanjenje broja dužnosnika za 634, tako da bi ih nakon idućih lokalnih izbora bilo „samo” 687.
Ajde neka, neka ih prepolove, ali što će se time dobiti? Hoće li zbog toga županije, općine i gradovi biti funkcionalniji, hoće li biti manje političkog uhljebljivanja, hoće li odbačeni dužnosnici samo biti prebačeni na neke druge državne jasle, kako stranka ili koalicija odluči, hoće li se opet sve promijeniti da se ne promijeni ništa?
Razloga za sumnju je bezbroj, ali evo konkretan primjer. Na zadarskom području ima načelnika i gradonačelnika koji su trenutačno u petom ili šestom mandatu. Praktički od prvog dana osnivanja neki vode svoje općine ili gradove. Tijekom godinama kod njih se nakupilo toliko iskustva i znanja o načinu funkcioniranja lokale samouprave, o dobrim kao i o lošim stranama i prijeporima sa županijom i državom, da je naprosto nevjerojatno da to nitko do sada nije iskoristio.
Ne sjećam se niti jedne nove vlade ili ministra uprave koji je na početku mandata, a u cilju neke najavljene reforme, pozvao na sastanak te „senatore”, „lokalne šerife”, kako li ih sve već ne zovu. Pozvao ih i pitao: dobro ljudi, vi ste tu više od 25 godina, recite nam što nije dobro, kako neke stvari možemo popraviti? Kako da pripajamo općine, kako da ojačamo gradove, kako da riješimo problem šumskog zemljišta, kako financiranje, što bi bilo najbolje učiniti da upravljanje bude racionalnije i efikasnije, koje zakone treba mijenjati, koje ovlasti decentralizirati, a koje prenijeti na županiju ili državu. A sve kako bi građani bili zadovoljniji, a općine i gradovi zdravi i razvojno orijentirani.
Nikad nitko, evo u 30 godina, tako nešto nije napravio. I neće napraviti ni ova vlada. Kad razgovaram s tim ljudima, kažu: „To će riješiti stranka, ministar, prijedlog će se zakonski oblikovati i tako će biti”. Opet znači rješenje „od gore”, opet hijerarhijski sustav nametanja, a ne konzultacija s akterima iz prakse, pa onda traženje konsenzusa kroz koji bi najviše profitirali oni zbog koji se sve to tobože i radi. Ovako politika opet najprije sebi osigurava infrastrukturu za očuvanje vlasti, a građanima kako bude.
Zato je Venci, ne po prvi i sigurno ne po zadnji put, u pravu. On „od dole” jako dobro vidi što „gore” ne valja. Nepogrešivo, jer je svaki dan na terenu, jer ima stotinu utakmica u nogama, jer mu je kao građaninu i patrioti stalo da ovom gradu i zemlji bude bolje. Kome to nije jasno, taj ne razumije smisao politike. Služenje, a ne vladanje.
Venci, oprosti, povlačim sve što sam rekao.