Odmah na početku potrebno je neke stvari raščistiti.
Osobno nemam ništa protiv prvonagrađenog rada Hrvoja Njirića za gradsku tržnicu, kao niti bilo kojeg drugog od 28 radova koji su u utorak navečer na izložbi predstavljeni javnosti. Među njima ima boljih i lošijih, manje i više uspješnih rješenja, ali ni to u ovom slučaju nije bitno. Ono što smatram bitnim i zbog čega već četvrti put pišem o istoj stvari isključivo je načelne prirode, odnosno pitanja kriterija po kojima tzv. struka nešto ocjenjuje dobrim, a nešto lošim, zbog čega nekome daju nagrade, a nekoga u startu odbacuju.
Predsjednik žirija Nikola Popić za Njirićevu je rad rekao da svaka dobra kuća ima stotinu mana, a loša kuća ima samo jednu, a ta je da ne valja ništa. Nije se teško složiti s Popićevim stavom, ali bi ga bilo dobro i poželjno elaborirati, pogotovo ako ste predsjednik ili član žirija koji dodjeljuje nagrade. Ako ne zbog novinarskih pitanja, onda barem zbog građana koji plaćaju i taj žiri i natjecanje i na koncu samo izvedbeno rješenje. Ali i ne samo zbog javnog novca.
Stručni žiri bi trebao - da budemo malo patetični – imati i svojevrsnu prosvjetiteljsku ulogu. Dobro je, naime, poznato da se arhitektski ego s rijetko kojim može mjeriti, što je donekle razumljivo, ali to ne bi smjelo ni trebalo biti prepreka da se na svako pitanje javnosti, ma koliko njima izgledalio "nisko", odgovori s uvažavanjem, strpljenjem i argumentima. Jer arhitekti i žiri su tu da građanima objasne ono što sami ne mogu uvijek dokučiti ili ih barem moraju pokušati uvjeriti u svoje stavove, zašto je nešto bolje od drugog, zašto je nešto lošije ili manje dobro, zašto su nekoga odlučili nagraditi, pogotovo ako je dio struke oštro protiv.
Svega toga, međutim, na javnoj raspravi u sklopu izložbe nagrađenih radova, nije bilo. Štoviše, dojam je da se htjelo cijelu tu pomalo neugodnu situaciju u koju je žiri sam sebe doveo, što prije završiti, čak su i neke nedvojbene činjenice spinom pokušali učiniti irelevantnima.
Zato je potrebno opet istaknuti da ključ cijelog spora oko nagrađenog rada nisu stvorili novinari nego sami članovi žirija i njihovi stručni savjetnici. Točnije – konzervatori. Oni su, naime, pobjednički rad nedvosmisleno ocijenili neprihvatljivim, a žiri ga je unatoč tome uzeo u razmatranje i proglasio najboljim.
Ponovimo još jednom: "Rad 26 s konzervatorskog stajališta nije prihvatljiv (ocjena 1). Postavljanje linearnog slijeda stupovlja na nadstrešnici i na novoj zgradi zatvorene tržnice nije prihvatljivo. Betonski nosači povezani platnima za zaštitu od atmosferilija oblikovno i materijalno neadekvatni, a funkcionalno upitni. Nova zgrada s istakom (ostakljeni balkon) u prostor Zlatarske ulice nije u skladu s konzervatorskim uvjetima čuvanja vizura".
Na novinarsko pitanje zašto su u razmatranje uopće uzeli rad koji je dobio negativnu ocjenu konzervatora predsjednik žirija Nikola Popić je rekao da mišljenje konzervatora ne obvezuje žiri i da je negativna ocjena izrečena za anketni, a ne izvedbeni dio natječaja, odnosno za okolni prostor, a ne tzv. seljačku tržnicu. Ako to nije pokušaj spina, ne znam što je. Pa zar u ocjeni arhitekta konzervatora Nenada Rimanića jasno ne stoji da cjelokupan rad nije prihvatljiv, a posebno se ističe "postavljanje linearnog slijeda stupovlja na nadstrešnici" i "betonski nosači povezani platnima za zaštitu od atmosferilija oblikovno i materijalno neadekvatni, a funkcionalno upitni".
Nisu novinari te argumente izmislili, nego su ih konzervatori ispisali, ali kad ih je trebalo javno obrazložiti, nestali su u mišju rupu. Zašto?
Zašto se pred zainteresiranom javnošću i građanima nije mogla dogoditi diskusuija u kojoj bi konzervatori iznijeli svoje stavove oko pobjedničkog rada i na koje bi potom replicirali članovi žirija argumentima u obranu svoje odluke? Zar to nije smisao javnih rasprava? Zar to nije cilj javnih natječaja, da se diskutira o kvaliteti radova u cilju pronalska najboljeg rješenja za javni prostor? Zašto oni koji bi trebali biti u tome najglasniji, kao što konzervatori ili arhitekti, u pravilu šute? Što, nemaju ništa za reći? Kao, to ih se ne tiče, njima je sve jasno?
Naravno da nije, jer odmah nakon završetka službenog dijela javne rasprave brzo su počeli "tračati" i članove žirija i nagrađene radove i štošta drugo. Ali kad treba javno istupiti i reći što se misli, jer se to jedino i računa, onda domobranski šute.
Taj licemjerni konformizam, ta samoproglašena važnost zbog koje ne žele ulaziti u "nepotrebne polemike", najbolji je pokazatelj jedne strukovne potkapacitiranosti i provincijalnosti, koja malograđanskom logikom "nije moja stvar" opće dobro pretvara u svačiju prćiju, oslikavajući pravo stanje duha zadarskih "stručnjaka" kad su u pitanju teme javnog prostora.
Zato je uistinu skandalozna činjenica da na jednu takvu raspravu, osim dvojice nijemih članova žirija - koji su ionako bili protiv prvonagrađenog rada, ali to nisu smjeli ili htjeli reći (zašto?) - nije došao nitko od glavešina iz gradske uprave, a između dvadesetak okupljenih arhitekata i konzervatora jedina pitanja postavili su dva novinara i - nitko više! Kao da su svi jedva čekali odraditi još tu završnu fazu natječaja, onako birokratski formalno i distancirano, kako bi mogli "u toplini svojih klanovskih brloga" nastaviti ogovarati one druge, a sebi tepati kako su najpametniji.
Po tome, dakako, Zadar nije iznimka, ali je ovdje takvo stanje intelektualnog kukavičluka, te samovoljne eutanazije, te logike nezamjeranja vlastima i netalasanja, da se ne našteti nekim drugim poslovima, postao strukovni modus vivendi i modus operandi, što nas je dovelo do situacije da javni natječaji zapravo izgledaju kao pilatovsko pranje ruku za unaprijed dogovorene poslove.
Druga zanimljiva stvar je pitanje kriterija kojima se rukovodio žiri prilikom dodjele nagrada. Predsjednik Popić je rekao da su kao eleminacijski kriterij uzeli uvjet konzervatora da radovi koji dotiču bedeme, u smislu ostvarivanja izravne komunikacije mostom između tržnice i Muraja, automatski budu eliminirani iz konkurencije. Iako je tako otpalo nekoliko vrlo zanimljivih radova, načelno je to O.K., ali zašto onda druge uvjete konzervatora žiri nije tako dosljedno slijedio? Zašto su onda prihvatili Njirićevo rješenje, ako su mu konzervatori nedvosmisleno dali negativnu ocjenu? Zar isti kriteriji ne bi trebali vrijediti za sve? Ili kriteriji uopće nisu važni? Ili su konzervatori postavili kriterije koje nisu spremni ili nisu u stanju braniti?
Takva nedosljednost žirija dovela je do toga da pobjednički rad kad bude realziran neće izgledati kao rad koji je pobijedio. Što je sam projektant na koncu i priznao. Jer ako Njirić bude slijedio konzervatorske upute koji se protive njegovim betonskim stupovima, to više neće biti isti rad, iako nas prof. Emil Šverko uvjerava da će arhitektonska struktura ostati ista. Ali tu istu ili sličnu "strukutru" na stupovima imaju i drugu radovi, ali oni su glatko odbačeni. Prednost je dobio rad sa stotinu mana i jednom dobrom stvari – da se svidio trojici članova žirija.
Sve drugo, doslovce, Njirić će morati promijeniti da bi ispunio uvjete i očekivanja i žirija i konzervatora, pogotovo kad je u pitanju funkcionalnost tržnice i njena otvorenost na utjecaj atmosferilija. Bit će jako zanimljivo vidjeti kako će to Njirić i njegov tim riješiti, jer ova priča s tendama i jedrima, možda zvuči mediteranski romantično, ali od takvog rješenja će svi na tržnici biti mokri do kože i propuhanih bubrega.
Sve to nas dovodi do zaključka da je na natječaju zapravo mogao pobijediti bilo koji rad koji će nakon detaljnih i konceptualnih izmjena u skladu sa zahtjevima investitora i stručnih preporuka doći do poželjnog rješenja. Pa zar tome služe arhitektonski natječaji i nagrade? Da ne ističemo da su se među nagrađenim radovima našla dva gotovo čista copy-paste rješenja tržnica iz Marseillesa i Helsinkija...
Ali, što je bilo, bilo je. Završen je natječaj i javna rasprava, sada na scenu stupaju projektanti i gradski oci koji u ugovoru s Njirićem trebaju definirati sve što žele od tržnice. A Grad, po svemu sudeći, želi tržnicu kao scenografiju, a ne tržnicu kao funkciju. Na to upućuje i pobjednički rad, koji udovoljava ideji gradske tržnice kao turističke atrakcije, a što o tome misli prodavači, korisnici i građani, kao da ih nije baš odveć briga.
U tom kontekstu, a u obranu Njirićeve "transparentne" tržnice, često se ističe kako Zadar treba zadržati mediteranski tip tržnice kao jedno od svojih svoje tradicijskih obilježja.
Zadarska tržnica na ovom mjestu je zadnjih 70 godina, od kraja Drugog svjetskog rata. U povijesti ovoga grada to je tek koja sekunda njegovog života. U usporedbi s drugim mediteranskim centrima, poput Venecije, Barcelone, Napulja, Hvara i drugih gradova, tržnice su odvijek bile zgrade, manje ili više arkadama ili stupovima otvorene u prizemlju. Konstrukcija s tendama i jedrima možda nekima izgleda efektno, ali ona jednostavno ne funkcionira.
Dakle, kakvu će Zadar dobiti tržnicu, moguće već iduće godine, u ovom tenutku nitko pouzdano ne zna. Pa čak ni arhitekt Njirić koji je priznao da je spreman prihvatiti svaku konstruktivnu kritiku i odstupiti od rješnja s kojim je pobijedio na natječaju.
Zar to nije ironično? Drugi riječima, kako se ono arhitektonskim riječnikom kaže – prevara?