„Vrlo cijenim novinara Ivicu Nevešćanina nije mi problem kako piše i što piše čak i ako činjenično ne stoji ono što piše. U ovom članku razvidno je da je netko a vrlo je razvidno i tko prenosio službene podatke novinaru s krajnje prizemnim ciljem da sebe prikaže kao poštenjačinu i žrtvu kojoj se pakira (moš misliti). Odavanjem službenih podataka učinjena je povreda službene dužnosti te Vas zamoljavam da provedete unutarnju kontrolu kako je do tog curenja došlo. Siguran sam da će Bore i svi oni koji budete ispitivali o curenju službenih podataka pristati na detektor jer poštenjačine se ne boje takvih stvari, dapače. Kad se moglo na takav način ispitivanje vršiti u slučaju odavanja podataka divlje vožnje tadašnjeg zamjenika ravnatelja policije Josipa Čelića vjerujem da će i sada. Što se tiče mene i mog slučaja (slučajeva) branim se sam kako znam i umijem, budući da sam okarakteriziran kao redikul i nesuvisao ako sam kriv zasigurno neće biti problem to mi i dokazati. Ako se pokaže da nisam onda je kristalno jasno što je na stvari... ja odavno tvrdim progon verbalnog delikta zbog javnog i političkog djelovanja”.
Ovako glasi citirani "Zahtjev za provođenjem unutarnje kontrole" kojeg je Marko Pupić Bakrač (MPB), vijećnik Akcije mladih u Skupštini Zadarske županije, u utorak odaslao na adrese Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, Županijskog državnog odvjetništva u Zadru, USKOK-a, Državnog odvjetništvu u Zagrebu, Ravnateljstva policije MUP-a, PU zadarske, te konačno Službi za unutarnju kontrolu MUP-a. Točno u 12 sati MPB je isti sadržaj dostavio na znanje zadarskim medijima, kao i više puta do sada, kada je smatrao važnim javnost upozoriti na neke svoje privatne probleme sa zakonom.
MPB očito misli da ako se bavi politikom na način na koji se bavi, i ako zbog toga upada u probleme sa zakonom, da za to nije kriv on nego zakon, odnosno, u njegovoj interpretaciji, oni koji zloupotrebljavaju zakon kako bi njega izbacili iz politike.
Nakon godina praćenja političkog djelovanja MPB-a i njegovih javnih istupa, tako sam se, eto, zaslugom MPB-a, i sam našao u potencijalnom problemu sa zakonom. Ne kao privatna osoba, nego kao novinar, i ne zbog nečega što sam krivo ili neistinito napisao, nego zbog objavljenih točnih i provjerenih informacija. I to ne prvi nego, koliko me sjećanje služi, šesti put. Moj prijavitelj je ovaj put osvjedočeni borac protiv korupcije i zagovaratelj transparentnosti, državni ribarski inspektor MPB.
Zašto sam se tu našao? Zato što sam autor članka na kojeg MPB reagira drukerskom prijavom. Članka u kojem MPB ništa ne demantira, ali smatra da iznosim neke činjenice koje spadaju u sferu ”povrede službene dužnosti”. Nije dakle u pitanju povreda tajnosti postupka ili odavanja službene tajne, nego krimen prenošenja ”službenih podataka” novinaru od strane treće osobe.
MPB-u dakle prva meta nije novinar, nego njegov navodni informator, onaj koji je novinaru dao ili ustupio ”službene podatke”. Koji su to službeni podaci, MPB ne precizira, ali ubacuje upljuvak, da je novinar prenio nešto što nije smio, odnosno da je možda i smio, ali to što prenosi njemu nitko nije smio službeno reći ili dati, odnosno da je novinar sudjelovao u počinjenju ”povrede službene dužnosti”.
Koja bi informacija u tekstu trebala biti ”povreda službene dužnosti”, ni to MPB ne navodi, kao što ne precizira ni tko je počinio povredu te ”službene dužnosti”. Ali jasno aludira da bi to mogao biti Bore Mršić, policajac koji je MPB-a prijavio za prijetnje i protiv kojeg je podnio tužbu za klevetu. MPB dakle bez ikakvih dokaza traži kazneni progon policajca koji njega kazneno progoni s konkretnim dokazima, a kolateralna šteta je novinar koji je te informacije objavio jer mu one, u pokrenutim postupcima, ne idu u prilog.
Sve drugo iz MPB-ova priopćenja jeftini je politički marketing, samoreklamerstvo jednog političara opsjednutog samim sobom i svojim navodnim progoniteljima, o čemu godinama javno lamentira i pritom dosta često konstruira i insinuira da ne kažem i laže.
MPB, naime, nije podnio prijavu u cilju korekcije sustava, nego s namjerom da navodnom novinarskom informatoru zagorča život, a usput i samom novinaru, a sve kako bi dokazao svoju paranoidnu mantru da nekakva duboka država vodi sustavni rat protiv njega. Ako se sustav po njegovoj prijavi pokrene, likovat će kako je on bio u pravu, a ako se ne pokrene i njegova prijava odbaci, bit će to dokaz da je sustav pokvaren i korumpiran, a on progonjen zbog verbalnog delikta.
U svojoj barnumovskoj strategiji MPB ima dakle čistu win-win situaciju, a gubitnici su svi oni koji vjeruju da on to radi u njihovom, odnosno javnom interesu. Uostalom, da sam sličan tekst napisao o kojekakvim HDZ-ovskim svinjarijama, MPB-u sigurno ne bi palo na pamet da moje ”informatore” prijavljuje, nego bi sutradan sazvao konferenciju za medije i naslađivao se novoj prilici da išamara hadezeovce.
Zato jedino i pravo pitanje glasi: zašto MPB to radi? Odgovor je više nego jasan: zato što nema argumenta kojima bi se izvukao iz trapule u koju je sam upao.
Nitko, ama baš nitko nije MPB-u kriv za kaznene prijave (klevete, prijetnje) koje je zaradio nego on sam. Nitko ga na takvo što nije natjerao, nitko ga nije doveo u neku zabludu, niti je on slučajno rekao i napisao ono što je rekao i napisao. Sve je to dio njegova političkog ekshibicionizma kojeg sustavno njeguje i zapravo nije jasno zašto se osjeća uvrijeđen i progonjen kada adresati njegove izjave i poruke shvate kao prijetnju ili klevetu. Nitko, ali baš nitko, na ovome prolaznom svijetu za to nije kriv, nego on sam! Moguće baš zato, onako intelektualno superioran, u nemogućnosti da se odupre samoubilačkom nagonu, druge pokušava uvaljati u svoje blato iz kojeg se neće tako lako izvući.
A način na koji se pokušava izvući iz vlastitog dreka najbolje dijagnosticira njegov politički profil. Borca za res publica koji svoje greške svaljuje na druge. Nisam ja, oni su, poručuje MPB u svojoj domobranskoj panici, drukajući sve koje može ne bi li spasio političku karijeru i sačuvao posao u državnoj službi. Jer dobro zna da će s osuđujućom pravomoćnom presudom sve to izgubiti. OK, s obzirom na nekretninski portfelj, on zbog toga možda neće plakati, ali ni mi, jer ga više nećemo morati gledati.
MPB se tako legitimira kao zadarski korifej lažnog heroizma, moralna vertikala domaćih izdajnika, jedan od onih koji prijeti srednjim prstom i viče ”pucajte u njihova prsa”. Cijela ta predstava za javnost zapravo funkcionira kao nekakva loša psihoterapija za rješavanje nekih drugih konflikata. Javnog interesa u tome nema ni u tragovima, naprotiv, posezanje za denuncijantskim strategijama prirodni je refleks jednog takvog manipulativnog stila, ali i karaktera.
Samo tako je moguće shvatiti zašto MPB u namjeri da prokaže malicioznu tendencioznost sustava koji ga, kao, proganja, od tog istog sustava, kad je u pitanje njegova koža, traži zaštitu. Zašto MPB sada odjednom vjeruje svojim progoniteljima očekujući da beskompromisno riješe njegov u osnovi privatni problem? Ili je u pitanju neka vrsta stockholmskog sindroma?
MPB-u se u početku političke karijere, kao što sam više puta napisao, moglo donekle i vjerovati, ali što je duže u politici, njegova vjerodostojnost kopni, a u zadnje vrijeme je na razini Kelvinove nule. Naprotiv, u prvoj prilici kad se zbog svojih budalastih izjava našao u sudnici, odgovornost za svoje izjave i intervjue pilatovski je prebacio na novinare.
„...Meni se imputira da sam rekao i ono što su govorili neki od drugih kolega. Ističem da niti ovaj tekst nije autoriziran i nema veze s ovim što sam ja rekao, odnosno moje izjave su skraćene. Nije uzet širi kontekst mojih objašnjenja o onome o čemu sam govorio... Na konferenciji za novinare novinari zapisuju onako kako oni zapisuju i prenose onako kako prenose ono što ja kažem. Ne mogu sa sigurnošću kazati jesam li izričito od riječi do riječi rekao kako ovdje piše... Moguće je da je novinarka sa mnom razgovarala, prošlo je dosta vremena, želim opet istaknuti da ja nisam autorizirao taj članak... Nije točno da sam ja odgovorio na pitanje novinarke... Ističem da ovaj tekst nije bio autoriziran, te je to hibrid onoga što sam ja kazao na skupštini i onoga što sam ja toj novinarki kazao ”s nogu”... Ovaj članak nije autoriziran i potpisan je od strane novinarke, a ne mene...”
Nas novinare MPB je tako naučio jednu stvar, a to je da mu se ne može vjerovati ni kad maše dokumentacijom, ni kad ”otkriva” afere, ni kad šalje priopćenja, ni kad istupa za govornicom gradskog vijeća ili županijske skupštine ili na konferenciji za novinare. Odavno smo shvatili težinu njegove (ne)vjerodostojnosti, ali smo unatoč deficitu činjenica i manjku logike, imali simpatija i razumijevanja za njegov višak strasti i fajterski nastup. Takav je lokalnoj političkoj sceni davao opozicijsku aromu, no vremenom je došlo do zamora materijala, autsajderski imidž prešao je u formu ”puno vike ni za što”, a on sam se sve više pretvara u populističku tvornicu fake newsa.
A za takvo ponašanje postoje sankcije. I za nas medije, ali i za političare. Ako MPB misli da je to uvođenje cenzure ili autocenzure, neka drugi put barem provjeri stvari o kojima govori. Na razini osnovne faktografije, a ne da na jednoj glasini i dvije poluinformacije konstruira teorije urote o sustavu koji se tobože sručio na njega. Jer za sve svoje probleme, ponavljam, kriv je sam.
Zato me ne čudi ova najnovija reakcija na tekst o Bori Mršiću. Mišljenja sam, i više puta sam napisao, da je Bore Mršić policajac kakvog Zadar nije imao u zadnjih 30 godina, da je više on mufljuza priveo pravdi nego svi njegovi kolege prije njega, da se zbog toga zamjerio krupnim kriminalcima i političarima, poduzetnicima i lopovima, nekim policajcima, sucima i odvjetnicima, ali da mu nijedna - baš nijedna! - velika i važna kaznena prijava nije pala na državnom odvjetništvu ili u sudskom postupku. Također sam napisao da Mršić za svoje ponašanje bez ikakve dvojbe treba snositi odgovornost, ali i da sudovi dosad nisu utvrdili njegovu odgovornost za ono zbog čega je suspendiran.
Na kraju, bez da se opravdavam, ali s namjerom da organima progona pred koje me gura MPB barem malo olakšam stvar, sve zainteresirane upućujem na presudu Upravnog suda u Splitu od 30. siječnja 2023. godine po poslovnim brojem 10 Usl-1220/2022-8. Sva moja saznanja, prenesena u ”spornom” članku, za koja MPB sumnja da su dobivena povredom službene dužnosti, proizašla su iz tih 18 gusto tipkanih stranica pravomoćne i javne presude sutkinje Danijele Čipčić Buzov.
Ono što se u toj presudi ne može pronaći dijelovi su USKOK-ove optužnice i svjedočki iskaz štićene osobe preneseni iz drugih medija te citati iz presuda Općinskog suda u Zadru. Nema dakle nikakvog ”odavanja službenih podataka”. Ima samo povrijeđeni ego političara s lažnim mudima, koji je za svoje dupe spreman i glasnike strpati u zatvor, a sve kako bi njegov samodopadni, superiorni intelekt, lebdio nad našim glavama.
Sam pao, sam se ubio. Kad će više ta pravomoćna presuda...