„Gadite mi se! Stvarno mi se gadite!”, završio je naš razgovor.
Završila ga je visoka dužnosnica Županijskog državnog odvjetništva u Zadru. Najviše državne institucije s ovlastima za progon i procesuiranje svih oblika kriminalnih aktivnosti na području Zadarske županije.
„Gadite mi se! Stvarno mi se gadite”, nije izrekla misleći na neke okorjele zločince, ratne zločince, silovatelje, pedofile ili do grla korumpirane političare, nego na mene, možda jer me osobno ne podnosi, a možda kao metaforu za novinarsku profesiju. Nisam je stigao pitati što je zapravo mislila jer me zatekla na godišnjem odmoru, a razgovor je toliko trajao da sam jedva uspio shvatiti zašto me uopće nazvala. I zašto se na mene istresla, kao da sam joj kuću spalio.
Nije pomoglo ni kad sam pokušao objasniti da sam već drugi tjedan izvan posla i da stvarno ne znam što je maloprije objavljeno na portalu Zadarski.hr, ali njezin povišeni ton, ta naglašena uznemirenost i povrh svega to bahato vrijeđanje ohrabreno institucionalnom pozicijom, stvarno su zvučali jadno, kao provala lošeg kućnog odgoja i nikad dovršene socijalizacije jedne ambiciozne malograđanke, frustrirane zbog vlastite nebitnosti koja joj je obilježila karijeru.
Kasnije sam saznao da je isti repertoar uvreda koristila u razgovoru s mojim kolegama u redakciji, opet prijetećim tonom. „Mi se znamo skoro trideset godina, on mi se gadi...” ponovila im je.
Razlog svom tom bijesu bio je potpuno banalan: objavili smo informaciju prenesenu sa službenih stranica Državnog odvjetničkog vijeća. Onako kako je tamo bila napisana mi smo je prenijeli. Bez dodataka, bez komentara. „Ali zašto niste provjerili prije nego što ste objavili...”, ukorila nas je iznervirana visoka državna službenica. I kako nakon toga vjerovati državnim institucijama kad i njihove službene objave trebaš provjeravati? Ali to je neka druga priča, kojoj se možemo jednog dana vratiti...
Gospođa s početka teksta je posegnula za izravnim pozivom i uvredama, ali njezini nešto mlađi kolege su puno podmukliji. Ima jedan među njima, kojeg neki znaju i pod drugim, rođenim imenom, koji me osobno napao nasred ulice. Vikao je, vrijeđao, prijetio rukom, kao da sam mu kuću spalio. Stao sam, saslušao ga mirno i uputio se u svom smjeru misleći se čime sam to zaslužio. Riječ je o državnom odvjetniku razmjerno skromnih profesionalnih kapaciteta i srca kao u kanarinca, politički odavno zauzdanog, koji je godinama kao rame za plakanje koristio ljude iz zadarskog polusvijeta, koristeći od njih raznorazne privatne usluge, zbog čega, kako se priča, godinama nije mogao proći sigurnosne provjere kod napredovanja. Ali ambicija ga nikada nije napustila, pa je u pripremi terena za visoke funkcije nepotističke veze koje su ga opterećivale na funkciji ”preselio” u drugu javnu ustanovu, slučajno u isto vrijeme kada je progledao kroz prste jednom od utjecajnih ljudi sa stranačkom iskaznicom kojeg je kao tužitelj trebao isljeđivati, iz te iste javne ustanove.
Ali nije se na tome zaustavio. I svoje slobodno vrijeme je odlučio iskoristiti za osobne vigilantske pothvate, pa se kod osoba iz kriminalnih krugova (s kojima je razvio odnos međusobnog povjerenja) izravno raspitivao o mojoj privatnosti, znaju li oni nešto kompromitirajuće o meni. Kad nije dobio zadovoljavajuće odgovore, počeo se diskretno raspitivati kod mojih prijatelja i poznanika s lažno zabrinutim gardom („al‘ Ivica dila drogu”) i sličnim upljuvcima, sve ne bi li mu netko nešto izlanuo što bi njemu, na toj moćnoj funkciji poslužilo da me kao novinara diskreditira. Na njihovu žalost, moja kaznena i prekršajna evidencija je još uvijek dosadno prazna, osim ako jednog dana nekome od njih na ulici ne pljunem u lice, što bi se moglo protumačiti kao napad na službenu osobu. U afektu, naravno.
Zadnji u nizu sličnih slučajeva od strane tih institucionalnih nesretnika doživio sam nekidan, kad je jedan također ocvali kadar Županijskog državnog odvjetništva odbio sjesti za stol dok sam razgovarao s jednim odvjetnikom. Opasno je da ga netko vidi da sjedi za isti stolom s novinarom Nevešćaninom, rekao je. I nije sjeo za naš nego susjedni stol i kurtoazno nešto proćaskao s kolegom. Nekoliko dana kasnije, istog tog zeca vidio sam kako nonšalantno sjedi na javnom mjestu s uglednim zadarskim kriminalcem, nedavno osuđenim na zatvorsku kaznu za teška kaznena djela, u ugodnom razgovoru. Ne smeta mu sjediti s kriminalcima jer mu takav kontakt očito neće utjecati na radni status i karijeru, ali sjediti za istim stolom s novinarom s kojim, bajdvej, nikada u životu nije razgovarao, moglo bi za njega biti opasno. Zašto? Zato jer bi ga njegovi šefovi možda mogli optužiti da je novinarski cinker, što se ne oprašta, ili zato što je druženje državnih odvjetnika s kriminalcima manje štetno za ugled institucije nego sjedenje s novinarima?
S druge strane, ta potreba da ljudi sa šezdeset godina u guzici, usidreni u državne kule moći, koje i politika i kriminalci odavno drže za muda, uhode moje prijatelje raspitujući se što radim u privatno vrijeme, jedinstveni je pokazatelj kako najodgovorniji ljudi u Zadarskoj županiji rade na razotkrivanju kriminala i kako autoritet institucije koriste za svoje perverzne privatne interese.
Državno odvjetništvo koje se boji javnosti zapravo otkriva do koje je mjere zarobljeno nekim drugim, običnim ljudima nevidljivim stegama, te koliko je kao institucija dio šire mreže interesa koja sudjeluje u distribuciji moći i kreiranju vlasti, državne i lokalne, gdje se povjerljive informacije razmjenjuju kao na traci, a zakon omerte je jači od Ustava.
Zato je takvima očito važnije sačuvati svoje cijenjeno dupe u sustavu nego raditi svoj posao. Sjetite se samo kad je u Zadru, po svim statistikama gradu s najviše registriranih ovisnika po glavi stanovnika, uhićen neki ozbiljni diler, kad je u županiji s najvećim građevinskim aktivnostima u zadnjih desetak godina u Hrvatskoj (nakon Zagreba), otkriven neki mafiozo koji je milijune oprao u građevinskim pothvatima. Kad su zadnji put zadarsko odvjetništvo i policija svojim istragama otkrili neku visoku korupciju, uhvatili nekog političara s rukama u pekmezu, nekog velikog poduzetnika u ilegalnim vodama? Hvataju se sitne ribe, ulični kriminal, a da nije bilo ukazivanja pojedinca iz politike i nekih novinarskih otkrića, ispalo bi da živimo u gradu i županiji de facto bez kriminala. U raju na zemlji. Premda, samo kao jedan primjer, i vrapci na grani znaju tko su najveći distributeri kokaina u Zadru i kako zarađeni novac peru kroz građevinske i ugostiteljske projekte pod tuđim imenima. Ali državno odvjetništvo i policija to ne žele znati, ne žele čačkati mečku, zbog čega ljudi opravdano sumnjaju i da takvi kriminalci, kao i oni s bijelim ovratnicima, ili uživaju njihovu zaštitu ili su pak aktivno uključeni u njihove ‘aktivnosti‘, kako ne bi došlo do narušavanja ravnoteže tog istog umreženog sustava.
Ovih epizoda iz novinarskog života sjetio sam se prvi put dok je konsternirana nacija gledala kako Plenković pokorava i zadnji preostali stup trodiobe demokratske vlasti imenovanjem novog glavnog državnog odvjetnika. Cijeli taj cirkus oko Turudića iznenađenje je koliko i sunce u kolovozu, bilo je samo pitanje stila kojim će HDZ po tko zna koju put zloupotrijebiti demokratske instrumente za podređivanje sustava svojim stranačkim interesima. Kad zauzdate glavnog državnog odvjetnika u metropoli, njegove replike u provinciji jedu vam iz ruke i same pitaju što trebaju raditi. Tako je bilo svih ovih trideset i nešto godina takozvane hrvatske demokracije pa zašto ne bi bilo i još trideset. Ulice su prazne, nitko ne prosvjeduje, nema štrajkova i bojkota, nema građanskog neposluha, samo krotki građani zapjenjeni u komentarima na društvenim mrežama.
Ovih i sličnih primjera sjetio sam se ovih dana dok gledam Turudića kako revno izvršava dodijeljenu mu političku ulogu glavnog umanjivača štete za HDZ i Plenkovićevu vladu oduzimanjem EPPO-u istrage oko ministra Beroša i pritom samozadovoljno najavljuje velike promjene u radu USKOK-a i DORH-a. Vjerovat ću mu tek kada razjuri barem pola zadarskog kadra koji godinama moli boga da netko ne podnese kaznenu prijavu protiv kakvog moćnika iz političkog ili kriminalnog miljea kako se ne bi morali nepotrebno zamjerati, kako nekoga ne bi uvrijedili, kako bi lakše mogli zaposliti žene i ljubavnice, zaštiti prijatelje, školovati djecu ili investirati u nove apartmane. Puno je teže raditi svoj posao nego diskreditirati tamo neki novinarski probisvijet, uhoditi ih, klevetati, poticati gradski pogovor i tračeve...
Poanta je što takvi masno plaćeni državni službenici to rade potajice, kukavički, jednako bezmudo kao što cijelu karijeru rade u tom odvjetništvu. Kao novinar nikad s tim nisam imao problema, ovaj tekst sam mogao napisati s imenima i prezimenima svih protagonista. Ali nisam jer ne želim neke drage, poštene i dobre ljude koji su svjedočili svemu ovome o čemu pišem, uvlačiti u nepotrebne probleme, a ujedno dajem priliku novom glavnom državnom odvjetniku da provjeri iznesene navode. Da testira svoje ”principe”. Ako su navodi lažni, spreman sam za njih odgovarati.
Kao i uvijek do sada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....