Zašto Grad nije postavio komunalni okvir za korištenje zelenih površina na rivi? Ovako izgleda kao benkovački sajam, grad ne donosi pravila, nego prihvaća nametnuta rješenja ugostitelja. Dojam je da oni zapravo uređuju grad a ne gradska uprava....
- Na Gradu je da sluša potrebe investitora.
Na Gradu je da postavi komunalne okvire za korištenje javnog prostora.
- Ako oni imaju neku želju za terasom na Gradu je hoće li im to omogućiti ili ne. Ako Grad smatra da je to u redu, i da takav prijedlog može proći, da Grad i privatnik mogu zaraditi, zašto ne.
Ne govorim protiv mogućnosti zarade, nego o komunalnom redu. Zašto zarađivanje mora značiti devastiranje javnih površina? Ovakva riva je svaštarenje, improvizacija, izgleda neuredno...
- Ako je ugostitelj svoj objekt drži neuredno, onda ni gost neće doći. A koliko sam vidio, kad prošetam tijekom ljeta, terase na rivi su krcate. Ipak ljudi osjete da je to dobro. Slušajte, te terase su tu ipak već neko vrijeme...
Da, ali nisu pod kontrolom, neuredne su i nekontrolirano bujaju, pogotovo preko ljeta, kad se prošire za nekoliko stolova...
- Neka ljudi zarade, bit ćemo svi zadovoljniji. Neke svoje resurse treba i iskoristiti.
* * * * * * * * * *
Red u javnom prostoru i pravila za njegovo korištenje moraju se poštivati, svi jednako i bez iznimke. Ovo je tek početak jer će se ukloniti sav inventar koji se nalazi u javnom prostoru bez dozvole. Nije dobro što uopće moramo na ovaj način uvoditi red. Nažalost, u nekim slučajevima drukčije ne ide.
Više od godinu dana radimo u partnerstvu sa strukovnim udruženjima na novim odlukama koje se tiču korištenja javnih površina, buke i radnog vremena, prometa u pješačkim zonama. Što nam to vrijedi ako se ne poštuju i ne provode.
Danas ćemo predstaviti i prijedlog izmjene odluke o korištenju javnih površina, a kao najvažniju novost istaknut ću stavljanje moratorija na svako daljnje ugovaranje novih površina na razdoblje od sljedeće dvije godine.
Napravit ćemo detaljnu provjeru korištenja postojećih javnih površina te definirati koje treba umanjiti zbog potreba javnog interesa i zaštite stare gradske jezgre. Kroz izmjene Pravilnika idemo i s povećanjem cijena za zakupnine….Uvodimo i markaciju javnih površine. Obilježit ćemo na terenu na javnoj površini granice svih ugostiteljskih objekata…
* * * * * * * * * *
Gornji citati mali su podsjetnik na ono što se proteklih pet godina događalo na javnim površinama Poluotoka.
Prvi citat izvadak je iz razgovora s gradonačelnikom Brankom Dukićem vođen nakon prve godine mandata, kada smo u njegovom društvu obišli Poluotok i komentirali stanje u prostoru (Zadarski.hr. 19. lipnja 2018.). Drugi citat je dio Dukićeve izjave s kolegija gradonačelnika održanog prošlog tjedna (25. svibnja 2023.). Bez velikog mudrovanja: stanje koje je Dukić zatekao kao gradonačelnik, idućih pet godina nije mijenjao. Naprotiv, popustljivim odnosnom prema nezajažljivim apetitima ugostitelja, javni prostor je maksimalno privatiziran, slika grada unakažena, a Poluotok doveden pred komunalni slom.
Pet godina kasnije otriježnjenje izgled ovako: isti taj Dukić koji je podilazio pritisku ugostitelja („neka ljudi zarade, bit ćemo svi zadovoljniji”) i favorizirao rentijersku ekonomiju („neke svoje resurse treba i iskoristiti”), danas predlaže uvođenje dvogodišnjeg moratorij na nove zakupe javnih površina te reviziju postojećeg stanja. Pet godina nakon što je rasplamsao požar koji je poharao Poluotok, Dukić nastupa kao vatrogasac koji će, eto, spasiti Poluotok. Ako mu to, naravno, dozvoli Gradsko vijeće koje njegove prijedloge tek treba usvojiti.
Kad govorimo o terasama, štekatima i raznoraznim aneksima ugostiteljskih sadržaja, Dukić je kao gradonačelnik, ne zaboravimo, zatekao uznapredovali karcinom, no stanje je danas puno gore nego što je bilo prije šest godina, na početku njegovog prvog mandata. Maligna pojava proširila se po cijeloj povijesnoj jezgri, a uspješno je metastazirala i na brojne druge gradske kvartove s jasnom namjerom da iz turistički brutalno silovanog grada isiše zadnji trzaj života. Možemo do sutra nabrajati kome je takvo stanje sve pogodovalo i napunilo džepove, ali važno je da se stvari napokon počinju micati s mrtve točke.
Vrijeme pandemije s ulicama i trgovima u povijesnoj jezgri očišćenim od ugostiteljske i druge skalamerije poslužilo je kao zgodan podsjetnik kako grad može izgledati ako se s javnim površinama pametnije i odgovornije upravlja. A to podrazumijeva uvođenja reda u komunalni kaos, prije svega na Poluotoku, kao najvrednijem i za gradski identitet najznačajnijem području Zadra.
Zašto tek nakon pet godina kad se i te 2018. već sve vidjelo i sve znalo?
Mogući su različiti odgovori, ali skloni smo vjerovati da su mediji – poglavito naš portal Zadarski.hr – značajno doprinijeli promjeni dosadašnje prakse. Prošlogodišnji slučajevi terasa kafića ”Branimir” i ”Ledana” sa svojim kriminalnim modelom pretvaranja javnog u privatno, pokazali su da u Zadru nema nevinih kada je u pitanju stvaranje i održavanje nereda na javnim površinama. I da lista odgovornih obuhvaća doslovno sve nadležne gradske i državne službe, poglavito konzervatore. Ali i da bi bez medijskog inzistiranja ti eklatantni primjeri uzurpacije, zloupotrebe i degradacije javnih površina vjerojatno prošli lišo, kao i bezbroj puta do sada, te bi ostali zacementirani u prostoru kao ”ozakonjeni” dokaz sustavnog bezakonja. I to ponajprije zahvaljujući frapantnoj nezainteresiranosti, potkapacitiranosti i nekompetenciji takozvanih stručnih službi, koje su svojim neradom i dvostrukim mjerilima, ne isključujući pritom mogućnost korupcije, svesrdno doprinijele unakazivanju zadarske povijesne jezgre. Jezgre koja je od 2017. trebala biti konzervatorski još strože štićena kao kontaktna zona UNESCO-ovih bedema...
Dukić sada želi stvari vratiti na tvorničke postavke, slučaj ”Ledana” pomogao je njemu i HDZ-u da shvati razmjere ali i moguće posljedice problema te se čini odlučan u namjeri uvođenja reda i strožih pravila igre. Ali neće to ići tako lako kako bi on ili mi htjeli.
Pravni potezi koje povlače vlasnici ”Ledane” govore da bi Grad mogao više izgubiti nego dobiti. Zakonski gledano, gradskim vlastima u kontroli javnih površina ruke su napola vezane, a oni koji u tome imaju veću moć od komunalnih redara, kao što su državni inspektori i konzervatori, funkcioniraju linijom manjeg otpora, pokazujući zabrinjavajuću količinu nesposobnosti da stanje učine prihvatljivim, kamoli da ga promijene na bolje.
No ako se oni kao državni službenici mogu i dalje tako ponašati, Dukić ne može. On je već ozbiljno zagazio u drugu polovicu (navodno) zadnjeg gradonačelničkog mandata, a ako upravljačku palicu Zadrom misli ostaviti HDZ-u, s uvjerljivijom većinom u vijeću nego na zadnjim izborima, na vrijeme mora početi pripremati teren. Iskustvo lokalnih izbora u Splitu, gdje su Puljak i Ivošević dvaput u godinu dana do nogu potukli HDZ & company, jašući isključivo na stanju u prostoru kao ogledalu političke korupcije, govori da su Dukić i njegov najuži tim suradnika ozbiljno shvatili važnost komunalnih tema za građane i da bi njihovo ignoriranje vrlo lako moglo imati neželjene posljedice na idućim izborima u obliku već opjevanog ”crnog labuda”.
No izgubljeno je pet godina, a za prolivenim mlijekom nema smisla naricati. Dukiću je potrebna ”nova perspektiva”, ”nova paradigma”, ne samo u odnosu prema javnim površinama, nego za cijelu listu prioritetnih komunalnih potreba. Taj pogled u budućnost ipak nije potpuno bistar, a nikome nije u interesu da gradska uprava tek za pet godina shvati što je komunalni problem Zadra broj jedan. I jučer i danas i sutra.
Govorimo o parkiranju. Nedavni slučaj ”divljeg” parkinga na trgu ispred bivšeg hotel Iž samo je podsjetnik na ono što već desetljećima znamo, da Zadru kronično nedostaje parkirnih mjesta, ne samo na Poluotoku, nego na području svih visoko urbaniziranih dijelova grada. No unatoč tim nespornim činjenicama, ni gradska uprava, ali ni većina u Gradskom vijeću, ne nude konkretna, logična i brzo provediva rješenja. Naprotiv, bježe od problema ili mu pristupaju paušalno i rubno, iako je, nakon manje-više uhodane Aglomeracije, nedostatak parkirnih mjesta ključna zadarska tema koja bi lako mogla eksplodirati prije pronalaska rješenja. Pokazuje to i peticija stanara oko bivšeg hotela Iž, ali i prijetnje pojedinaca upućene korisnicima i radnicima novog hotela, odnosno njihovim automobilima.
U cilju dolaska do rješenja, Grad je na poticaj poduzetnika Mladena Ninčevića pokrenuo izradu dokumentacije za javne podzemne garaže na Voštarnici i Bilom brigu, no brzina kojom se ti projekti razvijaju, daleko je od potrebne, tako da prve javne garaže teško da ćemo vidjeti prije 2025. godine. Problem će do tada toliko eskalirati da ni sve planirane javne garaže neće moći puno pomoći. Zadar naprosto treba akcijski plan za parkiranje, odmah i sada, s planom izvršenja u naredne dvije godine. No opravdano se bojimo da od toga neće biti ništa.
Dovoljno je samo baciti pogled na usvojene amandmane većine u Gradskom vijeću da bi shvatili do koje mjere naši politički predstavnici žive u paralelnoj stvarnosti i koliko smo daleko od bilo kakvog rješenja.
Najmanje 95 posto prihvaćenih želja raznih političkih grupacija u novom gradskom proračunu klasičan je helicopter money, jednokratno potrošen proračunski novac za zadovoljenje uskih interesnih skupina, u skladu s poplavom političkog populizma. Nitko za cilj nije postavio rješavanje nekog kroničnog komunalnog problema, poput nedostatka parkinga. Takve prijedloge, slažemo se, prvenstveno bi trebala nuditi gradska uprava pod kontrolom HDZ-a kao dio svog strateškog smjera razvoja grada, ali ako oni to već ne rade, začuđuje da nitko iz parlamentarne većine ne predlaže konkretno rješenje, primjerice, izradu prometne studije, ili ubrzanje izgradnje mreže podzemnih garaža po gradskim četvrtima, ili uvođenje efikasnijeg sustava naplate parkinga...
Nevjerojatno je da se među tim višemilijunskim amandmanima nitko nije sjetio, recimo, predložiti uzimanje kredita od 20 ili 30 milijuna eura s kojim bi Grad za dvije godine izgradio nekoliko tisuća novih parkirnih mjesta u javnim garažama, s mogućnošću naplate ili prodaje parkirnih mjesta.
Sve nam to govori da većina, kao ni HDZ-ova uprava, razvoju grada ne pristupa strateški nego stohastički, od prilike do prilike, sve više pod imperativom korištenja EU fondova kao jedinim raspoloživim novcem za gradske investicije. EU projekti postaju glavni dirigenti smjera u kojem se Zadar može ili treba razvijati, bez obzira koliko su pojedini tako dobiveni sadržaji potpuno suvišni ili izvan liste stvarnih gradskih prioriteta. Takvi projekti sve više služe kao politička skuža da se novac povlači i nešto radi, a njihova stvarna korist za zajednicu ostaje upitna.
Istovremeno, parlamentarna većina tu i tamo ”kopi-pejsta” određene modele javnih politika iz drugih sredina, ali stvarne komunalne teme Zadra ne vidi, niti ih promišlja s ciljem njihovog rješavanja. Nešto to govori o kapacitetima naših političkih predstavnika u Gradskom vijeću, kao i o njihovom razumijevanju grada i gradogradnje, no ponajviše to govori o onima koji ovaj grad vode već 30 i više godina i još uvijek ne znaju kako u njemu osigurati dovoljno parkinga za sve građane, goste da i ne spominjemo.
Zato se opravdano bojimo da bi sličan tekst mogli pisati i 2028. godine, bez obzira tko će tada donositi odluke na Narodnom trgu.