Zašto smo zamutili lice obiteljskom zlostavljaču i pedofilu nepravomoćno osuđenom na 40 godina zatvora? Zato što je zakonom zabranjeno i kažnjivo otkrivanje identiteta žrtava obiteljskog naslija, poglavito malodobne djece.
Na slici, naravno, nisu žrtve, ali jest osuđeni otac. Otkrivanjem njegovog identiteta indirektno bi otkrili i osobne identitete žrtava, a to je njegova obitelj: supruga, šestoro djece i jedna maloljetnica koju je dobio silovanjem vlastite kćerke.
Nismo li zbog toga licemjeri, ako objavljujemo slike oca zlostavljača i ako uopće pišemo o ovom slučaju, jer njegove žrtve, ma koliko god to željeli izbjeći ne navodeći njihove osobne podatke, samim iznošenjem činjenica, samim spomenom događaja, iznova razotkrivamo, viktimiziramo i podsjećamo na užasne traume kojima su godinama bili izloženi? Nažalost to činimo, i to je istina.
Kako god izvještavali o ovom strašnom, nezamislivom mučenju kojem je bila izložena ova zadarska obitelj, žrtve opet, direktno ili indirektno, guramo u tramu koju će zasigurno nositi sa sobom do kraja života.
U tom kontekstu je više nego zanimljiva odluka zadarskog suda da medijima dozvoli snimanje osuđenika i prisutnost kod čitanja i obrazloženja presude. Sudac Boris Radman je pritom napravio i nešto što je odmah izazvalo "tihi" revolt institucija. Citirajući u presudi dijelove iskaza žrtava, prozvao je zadarsku policiju i Centar za socijalnu skrb za "grijeh propusta". Istina, ogradio se da je žrtvama vjerovao na riječ, i da njihove iskaze sud nije provjeravao, ali nepopravljiva šteta je, žale se prozvani, već učinjena.
Ako je tome tako, ako je sudac "klevetao", ključno je pitanje, zašto suca Radmana javno ne demantiraju.