Scena: mali dućan na Poluotoku, deset sati ujutro. Red ispred kase.
- Gospođo, ne mogu vam vratiti kune, samo eure – pokušava ljubaznim tonom objasniti starijoj gospođi prodavačica koja je već na rubu živaca. A nije ni podne.
- Dobro, onda mi vratite eure. A koliko je to u kunama? - i dalje ne odustaje gospođa kojoj djed s unukom iza nje dobacuje da sama izračuna.
- Znate što, Vlada je najviše zeznula nas, prodavače, male ljude. Ka i uvik... - ubacuje se u ovu kolektivnu raspravu druga prodavačica koja dolazi u pomoć kolegici.
- Trebali su odma uvest euro i bok! A sad, zbrajaj, oduzimaj, preračunavaj, vraćaj i ono najgore, objašnjavaj ljudima - govori okupljenoj masi ispred kase. Svi, kao u razredu, potvrdno klimaju glavom.
- Ma poludit ćemo svi – zaključuje djed, dodajući prodavačici sokić za unuka i nudeći raširenim dlanom sitniše eura da prodavačica sama izabere koliko joj treba.
- Ma mi smo već svi ludi – dobacuje jedna žena iz stražnjeg dijela reda, dodajući da njoj nikako nije jasno koliko je 20 eura u kunama.
- Gledajte što mi je bankomat izbacio – zbunjeno pokazuje novčanice po deset i dvadeset eura, kao da ne zna što će s njima.
- I sad kad mi krenu vraćati te sitniše, morat ću novi novčanik kupiti. Pa di će mi to sve stati? - pita prodavačicu koja sliježe ramenima. Ima većih problema od njenog novog novčanika. Srećom, kasa sama izračunava koliko kusura mora vratiti kupcima.
Da, ovako je izgledao drugi dan od uvođenja eura u samo jedom malom dućanu u Zadru. A di su još drugi...
Sretno nam bilo!