Nakon što skine uniformu, Mihaeli Pfeifer (37), glavnoj medicinskoj sestri Respiratorno - intezivističkog centra Split (RIC) koji skrbi o pacijentima oboljelima od koronavirusa, ne preostaje puno vremena za odmor. U bolnici dnevno provodi sate, a posao ne ostavlja iza sebe ni onda kad dođe kući jer je i tada na raspolaganju kolegama.
Za nedavni Međunarodni dan žena dobila je nagradu Splitski cvit čime je proglašena ženom Grada Splita za 2020. godinu koja svojim radom i aktivnostima naš grad čini boljim i ljepšim mjestom za življenje. Posvetila ju je svim djelatnicima KBC-a Split.
- I sama nominacija me iznenadila, a kamoli priznanje. Nagrada ne ide samo meni već svim mojim kolegama jer ovo je timski rad. Kad sam saznala za nominaciju pojavili su mi se upitnici iznad glave, nikako mi nije bilo jasno da su baš mene izdvojili. Ali prihvatila sam smatrajući da je to zasluga svih djelatnika u bolnici, ne samo mene. To je jedno veliko priznanje za sve nas. Ušli smo u ovu borbu sa srcem svjesni da je COVID-19 nešto novo. Naravno da postoji i određena doza straha, mi smo ljudi kao i drugi. Kad jedan malo potone drugi ga izbavlja. Mnogo puta progutamo knedlu i pustimo suzu, nitko vas ne može pripremiti za nijednu situaciju pa često iz bolnice izađem tupog pogleda. Kod mene nema mjesta šefovanju, najbitnije je razmijevanje i da se sve ovo iznese do kraja. Zahvaljujem se ravnatelju bolnice, profesoru Juliju Meštroviću kao i glavnoj sestri Mariji Grančić na ukazanom povjerenju. Bez njihove pomoći i podrške ne bih bila tu, kaže nam Mihaela.
Rođena je u Dubrovniku 1983., a da će je život jednog dana dovesti u Split gdje će upoznati i budućeg supruga nije mogla ni zamisliti. Odrastala je s tri brata i jednom sestrom na dubrovačkom Lapadu u skromnoj radničkoj obitelji Runje (tata joj je bio stolar, a majka čistačica na fakultetu koja broji svega pet dana do mirovine). Još od malih nogu znala je da želi biti medicinska sestra.
- Kako nas je bilo puno u obitelji roditelji su nas uvijek učili da pomažemo jedni drugima. Tako se i razvila moja ljubav prema sestrinstvu, s time da su mi i prvi susjedi radili u bolnici. Kao djeca često smo govorili jedni drugima što želimo biti. I dok su neki maštali o tome da budu pjevačice ili glumice ja sam uvijek govorila da ću biti medicinska sestra. Čak me ni moji nisu shvaćali ozbiljno sve dok nisam upisala srednju školu. Onda im je napokon bilo jasno.
Nakon što je u rodnom gradu završila srednju medicinsku školu s 18 godina odlučuje doći u Split na studij sestrinstva Medicinskog fakulteta pošto istog nije bilo u Dubrovniku.
- Split mi je bio dovoljno blizu da mogu brzo doći kući. Kad sam tek došla pomalo sam se bojala hoću li se snaći u tako velikoj sredini bez obitelji i prijatelja. Međutim brzo sam se snašla i već nakon nekoliko mjeseci osjećala sam se kao kod kuće i da se vjerojatno više neću vraćati u Dubrovnik iako me za njega veže neraskidiva ljubav i mnoštvo uspomena, tamo mi je i obitelj, moj nekadašnji dom. Ali ne žalim jer me život odveo dalje, zadovoljna sam ovdje. Da mi Split nije pružio dobar život, vjerojatno bih se vratila i sada bila u Dubrovniku.
Prvu splitsku godinu podno Marjana provela je u podstanarskom stanu da bi kasnije tijekom studiranja živjela u studentskom domu Bruno Bušić na Spinutu.
- Uvijek svima kažem da je taj život u domu za mene poput druge diplome. Tu sam stekla još jedno dragocjeno životno iskustvo jer sam naučila živjeti u skromnoj sobi s tri kreveta, svakodnevno učiti u prostoriji za učenje s drugim studentima...
U to je vrijeme za džeparac zarađivala konobareći. Čak i nakon što je 2007. diplomirala s obzirom da nije odmah uspjela pronaći posao u struci jer nije bilo natječaja za rad u bolnici.
- Konobarila sam još od svoje petnaeste godine, ne samo u Splitu, već i dok sam živjela u Dubrovniku. Ljeti bih uglavnom radila i nije mi to predstavljalo nikakav problem, draže mi je bilo zaraditi koju kunu nego izležavati se na plaži. Svaki posao za mene ima svoje čari, pa tako i ugostiteljstvo gdje također radite s ljudima.
Novi izazov Mihaeli stiže 2013. kad se zauvijek pozdravlja s konobarenjem. Tada polaže stručni ispit za pripravnicu u srednjoj Medicinskoj školi u Šibeniku gdje će idućih pet godina raditi kao nastavnica stručnih predmeta. Svaki radni dan putovala je iz Splita u Krešimirov grad. Ukupno 150 kilometara.
- Drago mi je što sam svoje znanje mogla prenositi novim naraštajima s kojima sam obilazila i šibenske bolnice. Jedino mi je taj svakodnevni put znao stvarati probleme, nije lako punih pet godina putovati na posao u drugi grad. Ali ljubav prema Splitu ipak je bila tolika da se nisam htjela preseliti u Šibenik.
U njezinom životu sve polako sjeda na mjesto kad 2017. dobija posao u splitskoj bolnici.
- Brzo sam se uklopila u način rada koji mi je već otprije bio poznat. Volim dinamiku i ubrzani način života i to je upravo ono što sam pronašla u bolnici.
Mihe, kako je od milja zovu prijatelji i kolege, smije se kad je u šali nazovu Michelle. Naime, suprugovo prezime Pfeifer s kojim je u braku 14 godina nosi i slavna glumica Michelle Pfeiffer (jednako se izgovara, s time da je jedno slovo 'f' manje kod naše Mihaele).
- Suprug je Splićanin, rođen je tu i nema veze s Njemačkom, nije stranac. Prezime potječe od davnina, nema ih puno u Hrvatskoj.
Za kraj smo je pitali kako se opušta u slobodno vrijeme jer posao koji radi nije nimalo lak i iziskuje određenu dozu stresa, pa je u tom slučaju svaki odmor itekako dobrodošao.
- Dok traje pandemija gotovo da nema odmora i opuštanja. Kad mogu volim prošetati na svježem zraku, pogledati dobar film ili slušati Olivera. Kao prava Splićanka!, zaključuje Mihaela.