Lik kardinala u paklenoj vatri koji iznimno podsjeća na hrvatskog nadbiskupa i blaženika Alojzija Stepinca na velikoj fresci u banatskom hramu svetoga Jovana Bogoslova u Beloj Crkvi izazvao je zgražanje u katoličkoj javnosti, a valja istaknuti kako sličan primjer – usprkos gomili neslaganja – nije zabilježen u tisućugodišnjem raskolu Katoličke i Pravoslavne crkve.
Nakon objave teksta u "Slobodnoj" javio nam se Zoran Selaković, freskopisac iz Bele Crkve, poželjevši pojasniti kako je došlo do freske Strašnog suda i tko su likovi na njoj. Freskopiscu Selakoviću ovo nije prva freska, oslikavanjem hramova bavi se od 2003. godine, čak i u inozemstvu, a ikonopisom se počeo baviti 1998. godine.
- Bavio sam se raznim poslovima u životu, i ugostiteljstvom, radio sam po Hrvatskoj, u Baškoj Vodi, Perni, Orebiću, Njivicama na Krku, a vojsku sam služio u Puli. Bio sam i taksist, predavao u školi dvanaest godina, isto toliko se bavio i novinarstvom kao dopisnik više listova, a u jednom razdoblju bio i direktor radija....
Dođimo do problema: tko je odredio motive, među njima i lik kardinala Stepinca na fresci u Beloj Crkvi?
- U ikonopisu i freskopisu, posebno bizantskom ili neobizantskom koji radim, postoje određena pravila od kojih se ne odstupa, ali postoje i određene slobode. Ta pravila su utvrdili sveti oci kroz stoljeća na saborima, mi smatramo "naitijem Duha Svetoga". Motivi su poznati vjekovima i moj je posao da ih predstavim današnjem gledatelju slično kao što su to stoljećima radili moje kolege, a opet da bude prihvatljivo svakome.
Nijedan lik na toj fresci, muralu, ne pripada određenoj osobi. Da bi lik bio prepoznatljiv, makar u likovnom smislu i ne bio, njemu se dodaje titl, to jest ime pored samog lika. U ovom slučaju jedini likovi koji jesu i trebaju biti prepoznati te imaju titl jesu Gospodin Isus Krist, Presveta Bogorodica i sveti Ivan Krstitelj. Više nitko na toj fresci nema ime pored sebe pa tako i ne treba biti prepoznat kao određena ličnost.
Zbog čega je Stepinac u paklu?
- U prethodnom odgovoru sam dao odgovor što se tiče Stepinca ili bilo kojeg lika, a ima ih preko sto pedeset i svi su na svoj način zanimljivi. O pojmu pakla bi trebalo konzultirati teologe svih religija i denominacija i teško da bi se složili u jednoj definiciji tog eufemizma. Mogao bih vam iznijeti svoje mišljenje o tome, ali bojim se da bi potrajalo.
Najkraće: kad sam dobio blagoslov da oslikam mural na kome je predstavljen Strašni sud, povukao sam se u samoću i uz post, kroz kontemplaciju i molitvu, pokušao naći pravi izraz ovog djela. Proučavao sam i ranije prikaze kršćana svih denominacija, zidne, na platnu, na dasci... Da bih u jednom momentu doživio viđenje u kojem sam shvatio da taj Strašni sud treba predstavljati mene, moje misli, moju dušu, moj život, moje težnje k Bogu... Jednom riječju, moju autobiografiju!
Kada sam to shvatio, pristupio sam poslu i napravio skicu koja za uzore ima više prikaza Strašnog suda, a koje svjedoče o mom besprizornom životu, grijesima, grešnim mislima, mojim htijenjima k Višem, mojim povremenim doživljajima milosti Božje... S takvom inspiracijom i s takvom voljom sam uradio ovu fresku...
Zašto bi se jedan katolički klerik našao u paklu u pravoslavnom hramu, ako takav običaj nikad nije postojao?
- Postoji li pakao i je li netko zaslužio da bude u njemu, to ne znam. Moje je mišljenje da je milost Božja beskrajna i da je On sama Ljubav te da nitko tko je u Ljubavi neće završiti na bilo kakvom ružnom mjestu. Međutim, to nas ne oslobađa naših unutrašnjih borbi u kojima se vodi najveći rat svih vremena. Unutra u nama nalaze se i raj i pakao, unutra su i đavao i anđeo, i srebroljubac i darežljivac, bludnik i čistunac, pijanac i revnitelj u molitvi, i episkop, i kardinal, i majka, i otac, i dijete...
E to sam ja htio prikazati u ovoj fresci! To što je drugi percipiraju na svoj način njihovo je pravo. To što kažete da "takav običaj nikad nije postojao", ako pogledate stare predodžbe Strašnog suda, i te kako ćete vidjeti svećenike raznih denominacija, tako da o tom običaju ne bih sudio.
I patrijarh Porfirije izjavio je kako je uvjeren da Stepinac nije odgovoran za zločine ustaša (predbacuje mu neke druge stvari), zbog čega bi onda završio u paklu?
- To ćete morati pitati patrijarha, ja zaista nemam sud o tome.
Kako komentirate dokumente prema kojima je Stepinac spašavao progonjene Srbe, Židove i Hrvate kojima je ustaški režim radio o glavi?
- Ne znam o tome ništa, ali ako je tako, to je zaista izuzetan čin.
Hoće li smještanje Stepinca u pakao izazvati trzavice između pravoslavnih i katolika?
- Ako vi kao novinar, vaš urednik i drugi urednici budu inzistirali na tome da je na tom prikazu zaista Stepinac, to svakako može izazvati neugodnosti u dijelu puka koji nekritički čita medije i ne misli svojom glavom. Opet ponavljam: odgovorno tvrdim da svaki ljudski lik na tom muralu predstavlja mene! Da, ja sam taj bludnik, ja sam taj lopov, ja sam taj srebroljubac, ja sam taj episkop, ja sam taj kardinal, ja sam sve ono što je prikazano tamo... Svaki onaj lik koji sliči na demona su moje loše misli, a svaki anđeo su moje dobre misli.
Nisam samo tri lika: onaj rogati što sjedi na vreloj stijeni i iz najcrnje tame šalje svoje demone na mene, niti sam onaj kostur koji predstavlja smrt, niti sam, na žalost, Onaj koji sjedi na vrhu, Gospodin naš Isus Krist, ali je on ono čemu težim u svojoj nemoći, a čemu bi trebao težiti svaki pravi kršćanin...
Ne pravdam se nikome, da me ne razumijete pogrešno, ali hoću ukazati na to da nisam imao nikakve zle misli prema hrvatskom narodu, čak naprotiv, imam prijatelja širom Hrvatske, koji su dovoljno širokih shvaćanja da shvate zlu namjeru neodgovornih novinara i urednika kojima je jedini cilj širiti mržnju. Ali svatko neka radi svoj posao...
