Kao što valjda svaki nogometaš misli da može postati i trener, tako očito i svaki političar misli za sebe da ima neosporne liderske kapacitete. Pa da može voditi stranku, sutra – istom logikom – i državu, zašto da ne, "pa tko bi drugi bio bolji!"...
Već neko vrijeme i na desnici i na ljevici imamo primjere ljudi koji su se na sličan način precijenili, pa tako pratimo nevjerojatne optužbe koje Miroslav Škoro, sad već bivši čelnik Domovinskog pokreta koji je donedavno nosio njegovo ime, razmjenjuje s dojučerašnjim bliskim suradnicima. Ima tu i optužbi za manipulacije stranačkim karticama, financijama, ima i ljubavnica, priča o navodnom profitiranju na vinima i CD-ovima, tko se zna prekrstit, a tko ne... Ma svega što prati dramatičan raspad jedne stranke koja je htjela biti pokret, a završit će, po svemu sudeći, kao tek još jedna strančica. Kakvih je raspad HSP-a, primjerice, već isproducirao na desnici.
Pad - možda još uvijek ne i raspad - SDP-a ide u prosjeku nešto polaganijim ritmom, iako se predsjednik Peđa Grbin odlučio obračunati sa svim Bandićevim i Bernardićevim ljudima u stranci i tako pokušati izbjeći scenarij koji je na koncu funkcije stajao njegovog prethodnika Bernardića koji unutarstranačku oporbu nije isključivao.
Štreberski nastrojeni i ustrojeni Grbin je sebi zacrtao da prvo valja riješiti situaciju u stranci – evo, posljednji je crveni karton dobio bivši saborski zastupnik Nenad Stazić, i on pod formalnim obrazloženjem neplaćanja članarine – a onda će se kao posvetiti stvaranju nekog novog SDP-a, novih politika. A to bi valjda trebalo riješiti problem sve opasnije konkurencije zvan Možemo!...
Samo, kad isključiš gotovo 3000 članova, a među njima i četiri saborska zastupnika to – u najmanju ruku, čak i uz napomenu da je dio članstva bio fiktivan - treba pomnožiti barem s brojem njihovih ukućana, jer teško je očekivati da će itko od njih više ikada dati glas socijaldemokratima. I zabadava onda i udžbeničke fraze o tome kako taj novi SDP, među ostalim, treba postati i "zelena stranka".
Najavljivao je tako Grbin višekratno "zelenu transformaciju za novi SDP", koju ne vidi isključivo kroz ekologiju, već "suradnju između ekonomskih, ekoloških i socijalnih politika". Naime, aktualni šef SDP-a drži da su se socijaldemokratske stranke dosad premalo bavile zelenim politikama, iako je klimatska kriza, naglasio je, vjerojatno najveća kriza s kojom se čovječanstvo do sada suočilo. "I, ako ne počnemo djelovati odmah, pitanje je hoćemo li moći zaustaviti promjene", govorio je još u kampanji za predsjednika SDP-a, ozbiljan kao da živi u zemlji čija industrija zaista utječe na status klimatskih promjena.
Nije čovjeku lako – vidi da zeleno-lijeva koalicija Možemo! uzima SDP-u birače, pogotovo mlade. Platforma Možemo!, pokazao je srpanjski Crobarometar, po prvi je put pretekla SDP i sada su druga politička opcija u zemlji.
Grbin je svjestan da SDP, sve češće percipiran kao stranka čiji se klanovi međusobno bore za prevlast i bave se sami sobom, treba neki vidljivi zaokret, e kako bi uhvatio vlak promjena i nametnuo se kao vodeća lijeva opcija. Forsiranje teme o potrebnoj reformi pravosuđa (evo, predložio je tako ukidanje Visokog kaznenog suda), gdje je Grbin kao diplomirani pravnik najviše na svom terenu , sasvim sigurno neće biti dovoljno, tj. ne može imati potrebni mobilizacijski učinak među biračima.
Istina, svi dosadašnji usponi "hit stranaka" na ljevici SDP-u su u konačnici išli na ruku – od pojave Hrvatskih laburista Dragutina Lesara, preko ORaH-a Mirele Holy, pa do afirmacije prosvjednih stranaka poput Živog zida i Mosta, koje ne možemo svrstati među lijeve, ali je sigurno da su u svojim začecima, prije nego što su se svjetonazorski definirali i u nekim stvarima kompromitirali, vjerojatno zagrabili i u taj "bazen" birača. Možemo! je zasad neka druga, čini se dosad najozbiljnija priča, pa je Grbin odlučio nešto poduzeti.
Bez karizme i liderskog iskustva, odlučio je zaigrati na sve ili ništa.
Zaboravljajući da podrška koju ima u stranci nije bezuvjetna, odnosno da on zapravo i nema svoju jezgru kakvu je imao spomenuti Bernardić, i da bi mu, u slučaju serije neuspjeha na čelu stranke, već sutra lako mogli okrenuti i leđa (indikativno je da je lojalna mu sisačka SDP-ovka, Kristina Ikić Baniček, negativno reagirala na izbacivanje Gordana Marasa).
Eurozastupnik Predrag Fred Matić zatražio je sazivanje sjednice Predsjedništva jer je, kako je rekao, "jako iznenađen odlukom o izbacivanjem članstva", negativno je na izbacivanja reagirao još jedan član Predsjedništva, Domagoj Hajduković, kao i SDP-ov veteran Zlatko Komadina...
Naposljetku, ima i SDP, jasno, svoje "uhljebe", pa je logično očekivati, ako Grbinova politika dovede do toga da stranka izgubi i sadašnji broj zastupnika, i da na Iblerov trg počne "kapati" manje novca nego do sada, da bi aktualni predsjednik stranke u tom slučaju teško i ostao na toj dužnosti.
Zanimljivo, ovih se dana u Hrvatskoj događa nešto što bi trebalo zanimati čelnog čovjeka socijaldemokratske stranke. Nije riječ o nikakvoj teoriji. Nego bolnoj praksi.
Naime, nakon 75 godina proizvodnje, gasi se jedna od najpoznatijih hrvatskih tekstilnih tvornica, Orljava iz Požege, inače u državnom vlasništvu. Stečajni upravitelj je radnice obavijestio da će idućeg mjeseca, umjesto plaće, dobiti - otkaz.
Još zadnjeg dana lipnja delegacija Orljave bila je kod premijera Andreja Plenkovića, pričali o pronalasku strateškog partnera, isplati zaostalih plaća, a sada, evo, tema je otkaz radnicama.
No, to nije bilo dovoljno zanimljivo čelniku SDP-a da se očituje na tu temu, a kamoli pojavi među ojađenim radnicama u strahu za daljnju egzistenciju, jer su sve u godinama kada posao nije tako lako pronaći. S radnicama se našla, treba kazati, SDP-ova saborska zastupnica Martina Vlašić-Iljkić, inače i sama rođena Požežanka, ali otkaz za 176 radnica očito nije problem koji bi u dovoljnoj mjeri zaintrigirao i šefa stranke. Pa makar i na Facebooku. Zadnja Grbinova objava datira od osmog dana kolovoza, a odnosi se na čestitku hrvatskim olimpijcima koji su se iz Japana vratili s medaljama...
Istina, nisu u Orljavi ovih dana bili niti iz vrha platforme Možemo!, njihov lider Tomašević suočen je s prvim većim, možda i najvećim izazovom otkako je postao gradonačelnik Zagreba kroz rješavanje pitanja zbrinjavanja otpada i daljnjeg odnosa Grada i Pripuzovog C.I.O.S.-a. U Orljavi nije viđena niti Katarina Peović. I njoj je sezona godišnjih, što se može... Ali vratimo se socijaldemokratima, stranci u ozbiljnom problemu s rejtingom i percepcijom javnosti.
Kome će se obraćati taj novi, Grbinov SDP, ako ne i radnicima čija su radna mjesta ugrožena, a oni na putu da postanu dio besprespektivnog prekarijata, logično je pitanje nakon svega! Sjeća li se još itko na Iblerovom trgu onih postizbornih posipanja pepelom i izjava u stilu "Birači su nas kaznili jer smo se udaljili od svoje baze, pa tako i od radnika"...
Nitko ne traži od Grbina senzacionalističko-populističke poteze poput onih koje "u ime naroda" ovih dana patetično u Sinju kao gradonačelnik izvodi "mostovac" Miro Bulj. Nitko od njega i ne očekuje političke performanse poput onoga kojega je priredio još jedan "mostovac", Nikola Grmoja, koji je u sezoni kiselih krastavaca odlučio zainteresirati medije svojom odlukom da provede nekoliko dana u kontejnerskom naselju, s Banijcima stradalim u lanjskom potresu...
Odlazak u Požegu bi bio dovoljan. I pokazao bi da SDP zaista ima u fokusu i takva (sada i socijalna, ne samo radničko-sindikalna) pitanja i nečije konkretne probleme, što bi valjda trebao biti interes ljevice koja nije posve operirana od života.
Grbinu nije do "naslikavanja", on u međuvremenu očito ima pametnijeg posla: temeljito proučava stranačke norme, a onda i poslovnik po kojem radi Klub zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru (gle vraga, pisao ga je sam Grbin u vrijeme kad je bio dio stranačke oporbe, pa zato Klub zastupnika danas ima poprilično neovisnu poziciju u odnosu na stranačko vodstvo koje nekoga može izbaciti iz stranke, ali ne i iz Kluba! A teško je očekivati da će Grbin ići na samoubilački potez raspuštanja čitavog Kluba SDP-ovaca, uostalom, ni to ne može bez podrške Glavnog odbora stranke).
Ruku na srce, ne može se Grbinu osporiti da baš ništa hvale vrijednog nije učinio svih ovih tjedana. Eto, podnio je, na nedavnoj sjednici Predsjedništva, u jednom trenutku ostavku i ljutito izišao iz prostorije... Možda u afektu, možda iz čiste taktike i samo zbog psihološkog dojma. Istina, bilo je to samo na trenutak, brzo se predomislio, što će reći da nije mislio tako ozbiljno kao Škoro. Ali ju je ipak podnio.
A to će reći da i za ovakav SDP ima neke nade.