Iz ove zemlje mora se otići. I to nije preporuka samo za mlade.
Tko god još uvijek može stajati na nogama, neka se pokrene. Ajmo ljudi, korak po korak, strpljivo i bez panike, sredina naprijed, i čim prijeđete granicu, objavite šoferu: "Ima izać!"
Republika Hrvatska je smrtonosna. Svako zadržavanje na njezinom teritoriju može biti fatalno, osobito ako ste imunokompromitirani. A takvi su svi građani bez članske iskaznice HDZ-a. Tko ne pripada gusto ispletenoj partijskoj mreži, tko se ne može osloniti na utjecajne prijatelje, nego je prepušten samome sebi, za njega niti ima niti će ikada biti nade. On je trajno nezaštićen i ne može računati na bilo koji oblik institucionalne pomoći.
Nemojte, molim vas, dijeliti naivnu vjeru kako se naš svijet može popraviti. Ne može. Stanje i poredak u kojemu živimo nepromjenjive su varijable. Ma koliko strpljivi bili, nikada nećemo dočekati da se stvari počnu micati s mrtve točke. A zašto nećemo? Zato što je HDZ poput plastike, nerazgradiv. Što on zatruje, neće se stoljećima pročistiti. Izlazeći na izbore vi ste, pretpostavljam, vjerovali kako se na njima odlučuje o sljedeće četiri godine naših života.
Nema drugog ishoda
I tu ste se lagano zeznuli. Jer, oni koji su zaokružili HDZ-ove kandidate, odredili su našu budućnost na kudikamo dulje staze. Kad bi se milosrdni Bog sutra spustio na zemlju i kandžijom opleo po toj nakupini najgorih, svejedno bi još i naši unuci uživali u tekovinama partije nastale u miješanome braku između šovinista i džepara.
Ponavljam, nemojte si utvarati kako se naš svijet može popraviti. Znao sam jednog takvog, danas mu je bio sprovod, zvao se Vladimir Matijanić. Da može pročitati retke koji slijede, sigurno bi se uzrujao. O njemu je kroz sve ove godine kojekakvi šljam svašta kazao i napisao, ali se nitko nije drznuo reći ono što se moja malenkost upravo sprema: Vladimir Matijanić bio je patriot. I to od one nepomirljive i gorljive sorte. Samo se zaneseni domoljub mogao svakoga jutra buditi s dubokom vjerom kako njegova zemlja jednoga dana može postati ljepše mjesto za život. Okej, trenutačno baš i nije u blistavome stanju, zapravo je ajme meni, ali ono što čovjek pokvari, može se i popraviti, zar ne?
Ako, na primjer, otkrijem samo jednog akademskog konjokradicu koji se zakitio titulom na koju nema pravo jer su mu intelektualni potencijali ubogi, možda ću uspjeti popraviti cijeli sustav visokog školstva, ufao se patriot Vlado i sjedao za laptop pisati. Znate i sami kako je ta pustolovina završila. Republika Hrvatska kakva već jest - dakle, hadezeovska do srži, de jure država, a de facto prćija pravomoćno osuđene partije - je pobijedila. Zašto? Zato što drugi ishod nije niti moguć.
Ono što zastrašuje u Vladinom slučaju nije činjenica da su mu presudili jedna, dvije ili tri osobe koje su bile bahate, lijene ili nedorasle poslu kojim se bave. Ne, o njega se ogriješio cijeli sustav koji ga je danima tretirao kao napasnu i dosadnu mušicu. Njegov primjer zorno pokazuje kako funkcionira Republika Hrvatska i za koga. Sigurno ne za ljude koji "samo" plaćaju porez i poštuju njezine zakone.
I nemojmo se lagati, nije Vlado morao umrijeti da bi nam se otvorile oči. Svatko od nas kadar je ispričati barem dvije-tri horror priče iz našega zdravstva, samo što nitko nije blesav to javno učiniti, jer ćemo se svi, prije ili kasnije, naći u škripcu i pokucati na vrata bolnice.
A znate kako kaže naš narod: nemoj tući ruku koja te hrani, pardon, spaja na infuziju. I tako trpimo. Mirimo se sa smrtima dragih nam ljudi koji su otišli preko reda, kao što se, recimo, mirimo s pretvorbom sveučilišne zajednice u akademsku samoposlugu za partijski nakot.
Nade uvijek ima
I, molim, vas, samo mi nemojte reći da brkam kruške i jabuke, da stavljam znak jednakosti između neusporedivih stvari. Ne radi to moja malenkost, prije mene to je već učinio HDZ koji je metastazirao u sve pore ovoga nesretnog društva i sebe proglasio jedinom, isključivom mjerom svih stvari.
Vlado Matijanić nadao se da tome može doći kraj, da nijedna sila nije dovijeka, da se ne smijemo prepustiti malodušnosti, nego da se moramo odupirati. Bio je naivan koliko to samo iskreni patrioti mogu biti. Naučite nešto iz njegova primjera i poslušajte moj savjet: tko god još uvijek može stajati na nogama, neka se pokrene. Ajmo ljudi, korak po korak, strpljivo i bez panike, sredina naprijed, i čim prijeđete granicu, objavite šoferu: "Ima izać!" Ova zemlja je beznadežan slučaj. Nemojte si dopustiti da i vi postanete takvi. Jer, nade uvijek ima, nalazi se iza prvog graničnog prijelaza.