Policijska uprava sisačko-moslavačka izvijestila je kako je dovršen očevid požara u kući kod Gline u kojoj je živjela baka Ljuba Obradović, žena čiji je težak život ganuo cijelu Hrvatsku.
Njezina trošna potleušica u selu Listovače kod Donjeg Klasnića, potpuno je izgorjela prekjučer, a gospođi Ljubi nije bilo ni traga. Danas su se nažalost potvrdile najgore slutnje.
Jučer su na mjesto zgarišta došli djelatnici Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, a pretragom mjesta događaja u opožarenom kršu su pronašli fragmente koji svojim izgledom podsjećaju na kosti ljudskog podrijetla. Policija je izuzela sve tragove i provesti će dodatna vještačenja.
Policija očevidom nije mogla utvrditi točan uzrok požara, ali navode da je najvjerojatniji uzrok dimovodna cijev peći na kruta goriva koja je prolazila kroz drveni strop kuće, kao i moguće korištenje petrolejske lampe.
U susjednim kućama nekad su živjela braća njezina supruga s obiteljima. Oni su svi u međuvremenu umrli, a gospođa Ljuba je ostala prepuštena sama sebi i volonterima, prije svega onima iz udruge „Ljudi za ljude“ predvođeni Brankom Bakšić Mitić, dogradonačelnicom Gline. Ljuba Obradović nije htjela otići iz svog trošnog doma u drugi smještaj. Reportaže o njoj objavili su svi medij i, a nakon jedne, prije tri godine javio se jedan Splićanin koji radi u Peruu, te donirao iznos da se baki Ljubi ugrade solarni paneli. Tada je prvi puta u životu dobila struju. Koristila ju je samo za jednu žarulju.
Nakon potresa gospođi Ljubi navraćali su brojni novinari kojima se žalila da joj samo puhovi smetaju. Često bi na odlasku nabrala voća i povrća iz skromnog vrta i tutnula im neka se nađe. Upravo je gospođa Ljuba postala zaštitni znak udruge „Ljudi za ljude“.
„Malo smo joj popravili kućicu i stavili solarni panel koji je dobila donacijom. Jako volim ovu fotografiju kad Ljubi konačno zasvijetli žarulja. Kada god smo došli nakon pet rečenica evo je opet na temi puhova. Mislim da je pol države pokušavalo uloviti tog puha. Nije uspjelo. Ni nama ni ovoj državi nije uspjelo Ljubi osigurati mirnu i ugodnu starost, napisala je jučer novinarka Maja Sever
Novinar Jutarnjeg lista Mario Pušić, baku je posjetio 2019. Evo kako je tada opisao njezinu tužnu svakodnevicu:
„Zdjela kupusa od jučer i lonac vode koji uvijek stoji u kutu njegove ploče jedino je što još može zagrijati stari šporet bake Ljube Obradović (88) iz Listovače. Gotovo se može čuti hladnoća koju joj snažna bura unosi kroz okno i preko praga, iako su i prozor i vrata zatvoreni. Na zidu su dva kalendara, jedan iz 2007., a drugi je od prošle godine. Između njih petrolejska lampa. Kredenac je od zemljanog poda izdignut ciglama. U njemu su tri sata, sve jedan prati drugoga. Krevet u kutu uredno je složen. Pogrbljena starica slabo vidi, a čuje samo ako joj se zadere na uho. Na glavi joj dvije marame, a s po jednom je povezala nožne zglobove. Majica na sebi ima četiri ili pet. Struje nema. Po vodu ide u bunar u susjedstvo gdje su nekada živjela braća njenog pokojnog muža, ali samo kada nema snijega. Do nje se autom može samo kada nisu jake kiše, jer mjesni put siječe rječicu preko koje nema mosta. Ima jedan pješački, ali se treba dobro paziti na koju od njegovih daščica nagaziti“.
Volonteri iz udruge Ljudi za ljude tragični događaj teško su primili.
"Uvijek kada smo išli kod Ljube preko drvenog mostića pričali smo kako je nevjerojatno da živi sama, čak i vrt ima, nosi drva i ne želi iz kućice nikako. Onda ona njezina drvena vrata koja je brižljivo zaključavala s nekakvim žicama i svaki put bi je pitali:
"Ljubo, a tko će te ukrasti!?"
Ljuba uopće nije htjela da joj sređujemo kuću i nosimo hranu. Jedino što je htjela je da je riješimo puhova. Kad bi krenula pričati o njima doslovno je skakala po cijeloj sobi pokušavajući nas uvjeriti gdje sve oni noću jure. Vjerujem da su mnogi od vas koji ovo sad čitaju pokušali pomaći, savjetovati ili čak bili kod Ljube i lovili puhove.
Legendarna je scena kad smo bili nakon potresa, a Ljuba u šoku govor: "Ljudi stalno dolaze i nešto donose", otvara sobicu, koju uopće nije koristila, u sobi hrane, odjeće... a Ljuba kaže: "A vidi ovo! Pa, ne treba mi toliko".
Razveselila ju je žarulja koja konačno svijetli, ali ni to Ljuba nije tražila. Slomila bi se svaki put kada se prisjetila da je umro jedan rođak. Blizu Ljube živio je susjed otprilike njezinih godina, jednom je netko od nas pitao: "Pa, Ljubo, zašto vas dvoje ne živite zajedno? Bit će vam jednostavnije i praktičnije." Zgrožena Ljuba je odgovarila: "Pa, šta će selo reči!"
I nastavila je živjeti sama. U tom malenom drvenom čardaku na kraju sela. Imala je svoj vrt koji je do zadnjeg radila, dvije žarulje na solarni panel i par voćaka u dvorištu. I epsku borbu s puhovima. Nikada nismo otišli da ona nama nije u ruke gurala jabuke, kruške ili bar nešto od onoga što smo mi njoj donijeli - oprostili su se od bake Ljube volonteri iz udruge Ljudi za ljude.