Ustaše se ne bi smjeli obeshrabriti prijetnjama austrijske policije i sudstva, sramota bi bila da odustanu od tradicionalnog modnog izraza

Kako bi svijet izgledao da Njemačka nije izgubila Drugi svjetski rat, opisuje se u nekoliko odličnih knjiga. Philip Roth u "Zavjeri protiv Amerike" zamišlja povijest kakva bi se dogodila da je 1940. na predsjedničkim izborima, umjesto antifašista Franklina Roosevelta, pobijedio antisemit i obožavatelj nacista, slavni avijatičar Charles Lindbergh, a u trileru "Domovina" britanskog pisca Roberta Harrisa se 1964. u cijeloj Njemačkoj slavi sedamdeset peti rođendan Adolfa Hitlera.

Znanstvenofantastični genij Philip K. Dick napisao je "Čovjeka u Visokom dvorcu", gdje su Sjedinjene Države podijeljene na njemačku i japansku okupacijsku zonu. Ni jedan od ovih romana, vjerojatno je nepotrebno naglasiti, nije veseo.

Sumorno su distopijski, s likovima koje okrutna diktatura ispunjava dubokim beznađem, i premda su sva tri majstorski napisana i čitaju se s velikim guštom, kad na koncu zaklopite korice, nije vam žao da ste tu nesreću ostavili iza sebe i da je posrijedi, srećom, samo fantazija. Da to nije stvarno.

Izvrnute vrijednosti

Philip K. Dick je, istina, negdje jednom napisao kako je stvarnost za njega samo mjehurić sapunice i kako mu se često čini da bi mogao zakoračiti van i odjednom se naći u jednom sasvim drugačijem svemiru. Svejedno, on se rodio i umro je u prosperitetnoj američkoj demokraciji, gdje je imao potpunu slobodu mišljenja, a političke se neprijatelje nije zatvaralo u žicu i gušilo otrovnim plinovima.
Stvarnost mu je ipak bila samo jedna, a da je poživio, za potpuni doživljaj svijeta koji je negdje misteriozno skrenuo ukrivo Philipa K. Dicka trebalo bi možda dovesti negdje gdje vlast otprije nekog vremena ne slavi Međunarodni dan pobjede nad fašizmom, već se s poštovanjem klanja gubitnicima.
Življe od "Zavjere protiv Amerike", "Domovine", "Čovjeka u Visokom dvorcu" i ijedne druge priče o alternativnoj povijesti, današnja je Hrvatska zarobljena u stvarnosti gdje su Hitler, odnosno Hitlerovi saveznici, sluge okupatora, bili pravi junaci Drugog svjetskog rata.
Zemlja gdje se otvoreno niječe genocid i nekažnjeno viče "Za dom spremni", a gradska vlast u Vodicama ispričava se da cvijeće na rivi nisu zasadili u obliku crvene zvijezde, iako se cijelo njihovo mjesto prije sedamdeset godina pod crvenom zvijezdom borilo protiv Talijana, Nijemaca i domaćih izdajnika, završila je u čudnom, ustaškom mjehuriću, s drugačijom poviješću i izvrnutim političkim vrijednostima. Ali već iza granice, kad prođete kroz prozirnu opnu od sapunice, svijet je ponovno normalan, nekadašnji antifašistički junaci ponosno nose odlikovanja na prsima, a članovi Hitlerjugenda srame se prošlosti.
I tamo, iza granice u Austriji, ne žele da im se naši fašisti više španciraju kao što su se prošlih dvadesetak i pet godina špancirali s barjacima Crne legije i portretima voljenog Poglavnika. Sve od ranih devedesetih bio je to ustaški Woodstock, vrlo nalik ravnogorskom teferiču za četnike.
U Bleiburgu se svaki čestiti hrvatski domoljub morao pojaviti prikladno modno dizajniran. Najmanje s kapom. Kao što je Coco Chanel promicala malu crnu haljinu, bleiburški je "must have" bila mala crna kapa s ukusnim srebrnim U. Vidjeli ste možda jednu sličnu na glavi mladogaZlatka Hasanbegovića.

Modni izraz

Ovoga svibnja, međutim, ništa od toga. Austrijska vlast prijeti kako će hapsiti i ekspresno vraćati natrag ustaše. "Bjež'te, cure, preko Mure", da parafraziramo pjesnika. Ili, možda, "Bjež'te, krave, preko Drave". Ni jedno ni drugo nema, nažalost, snagu izvornog Budakova stiha, ali smisao ste shvatili.
Ako je tkogod ove godine kupio novu crnu majicu "Za dom spremni", jer mu je stara već izblijedjela i razvukla se, moći će je obući za kninsku proslavu godišnjice "Oluje", Thompsonov koncert u Čavoglavama i slične domaće prilike. Majica će im biti "za po kući", ali da bi s njom izašli van, u Austriju – e, to ne može.
Ipak, što kažu, bolje da propadne selo nego običaji. Ja mislim da se ustaše nipošto ne bi smjeli obeshrabriti prijetnjama austrijske policije i sudstva. Ako mene pitate, sramota bi bila da odustanu od svoga tradicionalnog modnog izraza. Ni Poglavnik, ni Jure Francetić ni Rafael Vitez Boban ne bi im oprostili da ove godine na Bleiburg dođu u nekakvim bezveznim kariranim košuljama i polo majicama pastelnih boja.
Ne dajte se zajebavati, braćo. Stavite vi lijepo majicu "Za dom spremni", a ako vas koruški redarstvenik zaustavi, vi mu lijepo objasnite: "Das ist ajn alter kroatišer grus" – To je stari hrvatski pozdrav. A ako se tip baš zainati da se presvučete, ljubazno mu dodajte: "Las mih zerbokomunistišes švajn" – Pusti me, srbokomunistička svinjo. To bi svakako moralo pomoći da izgladite nesporazum.