Ustaše i četnici, dva ćorava oka u istoj glavi bez mozga. Ili kome je NDH draža, a kome je draži Draža?

Nekako su posve čarobno u Beogradu i Srbiji nekidan koincidirala dva četnikoljubna događaja, koja su se, opet, tek s nekoliko sati razmaka poklopila i s jednom bratskom im ustaškom nezgodom što se odvila u Splitu. U Srbiji je krenula javna distribucija filma Heroji Halyarda Radoša Bajića, koji romantizira ulogu četnika u spašavanju savezničkih pilotâ u Drugom svjetskom ratu, dok je u beogradskoj Bregalničkoj ulici gotovo istodobno otvorena spomen-soba nacističkom kolaboracionistu i ratnom zločincu četniku Draži Mihailoviću. I, nije se još bio ni raščistio zrak dima bengalki i pečenjarnicâ u Beogradu sa svečanog otvorenja, kad je u Splitu, u Boškovićevoj ulici, fašističkom kolaboracionistu i ratnom zločincu ustaši Rafaelu Bobanu, čiča Dražinom kolegi i pobratimu u zvjerstvu i duhu, pravdoljubivi neki tajanstveni nomen nescio iliti nepoznat netko "popravio" spomenik tom ustaškom krvožednom tobože vitezu NDH… Za velikog nevremena, pri neveri i fortunalima vjetra, neki je kipar-amater zubatkom ili macolom, odnosno nekom inom klesarskom alatkom, mutatis mutandis uljepšao malo sramni spomenik potaracavši ona ogavna slova s tradicijom smrtonosne poruke: "Za dom spremni"! Pa je sad to obilježje s posmrtnim zadahom Endehazije, ipak, donekle ušminkano…

Ništa nisu naučili: zašto se Srbija opet toliko trudi da bude nenormalna država? Hoće li se uopće ikad dozvati pameti?

Pobunili su se odmah domaći lokalni ustašoidi, izazvavši umah širu epidemiju zaraze zgražanja na društvenim mrežama, nazvavši takav akt moralnoga hrvatskoga dragovoljca nekim vidom vandalskog čina. Ne, ne, besramna gospodo ustašići: nije vandalski čin onaj što ga je neku večer u škureci i neveri učinio anonimni klesadur u Boškovićevoj ulici – koji je, tobože, devastirajući takozvani spomenik uspomeni na zločinca i izroda unekoliko unakazio ili oskvrnuo: ne, ne! – već je čin barbarizma u XXI. stoljeću bilo uopće ono postavljanje toga nakaradnog kamenog totema u čast ustaškoga krvnika, ili, crnokošuljaških prirepaka što mu vire iz prkna.

Draža je dobio spomenik u Beogradu. I muzej!

RSE, AJB

Republika Hrvatska punopravna je članica Europske Unije, ali, evo, posred javnog trga, na dva koraka od Kampusa s fakultetima i Sveučilišne knjižnice u Splitu i mjestu znanjâ, kulture i civilizacijskih dosega opće humanosti, ima podignuto spomeničko obilježje koje slavi memoriju na fašističko-nacističko mrtvorođenče NDH – protivno čak i slovu našega Ustava! Iako je slovo zakona po ovom pitanju poprilično nedvosmisleno, punopravna članica Europske Unije nema ni snage ni želje provesti vlastite zakone i pomesti sa svojih javnih površina sramote kakvih već odavno nema u ostatku uljudbenog svijeta. Ni u Italiji ni u Njemačkoj, naravno, nećemo naići na kamene ili brončane uspomene što slave Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera, ili kakve njihove niže rangirane šupčiće, ali u Hrvatskoj, evo, sve može.

I to: zahvaljujući ekstremnoj desnici… Ekstremnoj desnici, koja baš kao i drugdje u Europi, žalibože, i u Hrvatskoj pokazuje rastuće tendencije. Napredujemo ustrajno prema dobrom starom mračnom Srednjem vijeku… A zahvaljujući upravo eklatantnoj radikalnoj "desanki šakić" vrlo propulzivnoj i u Srbiji – koja čak još nema ni stege članstva Europske Unije za vratom, pa joj je kudikamo lakše provoditi različite vrste ludilâ – i jest bilo moguće da Radoš Bajić prije točno deset godina snimi seriju Ravna gora (2013.), u kojoj je četništvo doživjelo neslućenu apoteozu i takoreći aboliciju i obezgrješenje.

Uzgred, može li se onda na primjeru ustaštva i četništva, ta dva oka u istoj glavi, primijeniti ona latinska sentenca: si duo faciunt idem, non est idem, iliti – ako dvojica rade isto, nije isto? Razmišljajmo još malo…

A veliki finale na nacionalnoj razini u Srbiji glede reafirmiranja koljačkoga četništva odigrao se u sudnici u Beogradu, kad je nakon devet godina jurističke procedure 2015. godine i službeno rehabilitiran Draža Mihailović kao žrtva staljinističkih procesa i montiranoga suđenja. Pa se rojalistički četnički kvislinški pokret izjednačio s partizanskim narodnooslobodilačkim ustankom i borbom, odnosno pobjedom nad okupatorom u WWII. Slijedom toga, osvjedočeni četnikoljub Radoš Bajić mogao se ovih naših dana upustiti u projekt filma Heroji Halyarda, u kojem je četnike prikazao kao istinske dobrotvore i spasioce više od hiljadu savezničkih avijatičara, konstruirajući time kolaboraciju krvnikâ s bojovnicima na pravoj strani povijesti. Sjajno izrežirana manipulacija, izvan filma dakako. Pa nije stoga ni slučajno što je već i sami službeni trajler toga filma izazvao sablazan na ovogodišnjem nedavnom Sarajevo Film Festivalu, na kojemu na koncu nije bio ni prikazan.

Drugi jedan četnikofil, imenom Igor Braunović, puno je delikatnija persona. On je narodni poslanik u Parlamentu Srbije (iz redova SPS-a), a predsjednikom je Boračke organizacije Srbije i Srpske i ujedno kontroverzni direktor državne tvrtke "Srbijašume". Gaji o sebi glas kao o čovjeku izrazito sklonom i baštini i kulturi, a i ekološka osviještenost nije baš da mu nije na visini, pa je osnovao i udrugu "Naša Drina" protežirajući njome upravo skrb za prirodu i okoliš. Kao eksponent potonjih organizacijâ, ovaj sad već eko-četnik Braunović i jest pohrlio u inicijativu konkretnog projekta spomen-sobe đeneralu Draži u Beogradu.

Nakon što je još 2015. godine rehabilitiran rečeni četnički vođa iz Drugoga svjetskog rata, u Srbiji "vasceo" puk još više negoli prije toga – iako je i dotad živo pulsiralo slavljenje osobe ovog okrvavljenog mrtvozornika poštenoga srpstva – oživljavao je i održavao uspomenu na njega: jednog među kolosalnijim monstrumima što su na ovim prostorima ikada bili od majke rođeni. Zločinac krvavih ruku, Draža Mihailović, da, što javno vrlo otvoreno što državnom šutnjom sasvim izravno "mnogo promovisano", bio je i ostao prononsirani mezimac desničarske srpske sekte, ikona najnižim nacionalističkim zluradostima i idol najviše ogoljenim mozgićima u "sopstvenom" narodu… Riječju, dijabolik kojemu je i sâm Lucifer lično – slaba konkurencija!

Inšoma, listopadske jeseni Anno Domini 2023., zahvaljujući eko-četniku Braunoviću i njegovoj kumpaniji, Hitler Mihailović ilitiga Draža Mussolini dočekao je pored nevidljive pravne i sasvim taktilnu rehabilitaciju nada svim rehabilitacijama… Ta hulja, punim imenom Dragoljub Ante Pavelić Mihailović, osvanuo je u svojoj brončanoj blještavosti, kao najtočniji mogući omaterijalizirani duh sadašnje Srbije, glavom, bradom i šajkačom smjestivši se u spomen-sobi u prizemlju kvartovske zgrade na slavnoj beogradskoj Zvezdari. Puninu imena, u pobratimstvu huljstva u svemiru, Srbima kvislinški sudrugovi iz Hrvatske (koji u svojim tobože informativnim, a u načelu tovraže lažnim neobjektivnim emisijicama na lokalnim televizijicama i tiskovinicama na hrvatskim kioscima), opravdavaju idiotskom propagandom kako je rečeni muzej Draže Mihailovića, provokacije radi, otvoren točno preko puta katoličke crkve Svetog Ante tu u Beogradu. Žgadija bišavih redikula i desničarskih novinarskih kreatura – sasvim dosljedno zakonitostima pokvarenosti žanra, i, manipulacijom neobaviještene publike koju svojim opscenim varanjima lukavo smješta na šentadu idiotizma – prešućuje kako je rečena spomen-soba otvorena u zgradi koja se nalazi na mjestu gdje je onomad bila obiteljska kuća samoga Mihailovića. Hrvatskoj i Srbiji također je zajedničko postojanje falšoga takozvanog novinarstva, gdje u opskurnim "tiednicima" sustavno objavljuju prijesne laži i divljačke dezinformacije.

I opet, može li se onda na primjeru ustaštva i četništva, ta dva oka u istoj kockastoj glavi, primijeniti ona latinska sentenca: si duo faciunt idem, non est idem, iliti – ako dvojica rade isto, nije isto? Razmišljajmo još samo, samo malo…

Nadalje, čak se krajnje debilno u ovoj priči oko javnog predstavljanja lika i djela čiča Draže rabi i termin muzej, premda je riječ (tek) o spomen-sobi. Inicijatori su, vrijedi i to navesti, od službenih foruma u Beogradu i bili zatražili dopusnicu za izloženje u javnom prostoru odlivenoga kipa četničkog vojvode. No, prema dostupnim informacijama, aplikacija kojom se pristupilo službenim instancama unutar institucija Republike Srbije, priložena dokumentacija bila je nepotpuna. Nadležno ministarstvo, stoga, nije udovoljilo zahtjevima inicijatora, pa su pokretači ove ideje bili prisiljeni ceremonijal svečanoga otkrivanja spomenika obaviti izvan javne površine. Kako bi sve na koncu ipak ispalo koliko-toliko legalno, samozvani eko-četnik Igor Braunović dosjetio se opcije da se sve održi u privatnom prostoru, u prizemlju privatne zgrade koja je podignuta na mjestu nekadašnje obiteljske kuće samoga Draže Mihailovića. A naši desničarski nadrimediji i njihova četvrtpismena piskarala, manevrom za idiote i kretene, serviraju informaciju kako je ta spomen-soba sa željom za provokacijom otvorena – preko puta katoličke crkve Svetog Ante… Može li jadnije?

I, samo zato što je Republika Hrvatska ipak formalno članica europskih integracija – pa zahvaljujući faktu da nam je Europska Unija nježno ugazila na vrat, kao zmiji, kad je se kani živu uhvatiti – u nas je nacionalizam makar sveden u nekakav koral, na površinu veličine Jasenovca, iz koje, doduše, u tempu perpetum mobile zaudara raspadnuta ma ne dokraja rastočena lešina gubave NDH. Za utjehu, ipak, ponajvećma zahvaljujući miroljubivoj naravi hrvatskoga naroda (da, miroljubivoj naravi, koja se zna probiti u gužvi naravî lupeških, izdajničkih i jalnih!), kao i činjenici da "Hrvat uz Hrvata" ne staje jedući "kruh naš svakidašnji", nego isključivo onda kad zagusti, kad voda dođe do grla, malo je manje u našem društvu agresivnog nacionalizma, negoli u Srbiji, gdje je on institucionaliziran i injektiran u izvršnu vlast.

Jerbo, u Republici Hrvatskoj danas je ipak nemoguće snimiti film ili seriju sramne tematike, koja vrijeđa i zdrav razum čovjekov, ali i historiografiju naroda vlastitog. U Republici Hrvatskoj, naime, nije danas moguće snimiti panegiričnu seriju o Anti Paveliću i kvislinškom mrtvorođenčetu Endehaziji, karnevalesknoj kreaturi i neuspjeloj karikaturi od države, koja se onomad ponosila svime onim čega se normalan i suvremen, moderan, obrazovan i razvijen čovjek, čovjek što s obje noge pripada XXI. stoljeću – beziznimno stidi… Ali avaj, i dandanas se antropomorfni endehazijski rudimenti, redikuli i savršene hulje ponekad latentno, a sve češće – neopravdano nekažnjeno! – i nadalje ponose: nekom bolesnom i obogaljenom, iščašenom i pokvarenom emocionalnom čvrstoćom držeći u metalnom škripcu i drvenoj stezi kao taoce i premijera i gremij njegovih ministara.

I, to će tako u Republici Hrvatskoj biti na snazi sve dok u Europskoj Uniji netko važan ne dozna kako se u istoj toj umivenoj i blještavoj Republici Hrvatskoj, zapravo, tolerira sentiment ustaštva – čitaj: nacizma i fašizma – a domaće, iz vlastitog uzgoja, opravdanje tipa "dvostruke konotacije" tek tada neće biti djelotvorna kura, pilula iliti štap s dva kraja… Ergo, nismo u stanju, i nemamo hrabrosti, iskorijeniti zlo u našem društvu i sanirati ga zavazda. Neka se moćni političari ugledaju na časne vatrogasce: kad to ne bi bilo tako, ne bi vatrogasci danima nakon ugašenog požara sanirali požarište oblijevajući vodom rubove da odnekud iznebuha, čim malo zapuše, iznovice ne bukne nova vatra i pobjegne do u požar. U politici se, kako vidimo, zlo ne sanira, nego nam vazda vibrantno viri iza prvoga kantuna, čekajući povoljan "vjetar u leđa" kakav u nas zapuše vrlo često, već prema nadnevcima u kalendaru koje na ovaj ili onaj način svetkujemo ili komemoriramo.

S druge strane, u Srbiji, bez da Aleksandar Vučić to ne zna ili ne odredi, ni šaran u Dunavu ne može plivati kako ga je volja, niti kos na Tašmajdanu može sletjeti na grančicu na koju hoće… Da mu je bilo po volji, da je to tako dakle procijenio, Vučić je jednim migom svojega desnog oka mogao spriječiti ove četničke cirkusarije na beogradskoj Zvezdari. Ipak, institucije države nisu izdale dozvolu za javno postavljanje kipa čiča Draže; ali, nije isključeno kako će koliko sutra eko-četnik Igor Braunović uspjeti pribaviti svu nužnu papirologiju, pa da – izvevši kip ratnog zločinca na javnu površinu – dokraja osramoti kulturnu i pravičnu Srbiju kakva je, ufam se i vjerujem, ona u većini. (Naravno, isključujem namještene ili pokradene izbore.) A možda i ovim srpskim radikalima nekad i dođe "iz donje u gornju" onaj sjajni aksiom, što ga je ingeniozno i pronicljivo bila složila ugledna srpska sveučilišna profesorica povijesti Dubravka Stojanović: "Ravnogorski četnički pokret je jedini antifašistički pokret koji je izgubio Drugi svjetski rat." Kako točno…

I na koncu, može li se onda na primjeru ustaštva i četništva, ta dva ćorava oka u istoj glavi bez mozga, primijeniti ona latinska sentenca: si duo faciunt idem, non est idem, iliti – ako dvojica rade isto, nije isto? Razmislili smo i uvidjeli kako nema tu nikakve pitijske dvosmislenosti niti ikakve aporije; jerbo, zdravom čeljadetu s elementarnom moralnom higijenom jasno je kako su i ustaštvo i četništvo isto, posve isto gangrenozno društveno tkivo koje rastače zdrav i pošten, kulturan i intelektualan svijet i u Hrvatskoj i u Srbiji. Dalo se lako razaznati kako se njegovanjem zla i opačine nedvosmisleno dolazi do iste pozicije u kojoj istovjetni protagonisti imaju samo različite uniforme. Obred i posuđe su isti, žrtvenik i bogomolja je ista: jedni skrnave Krista, a drugi Hrista. Pobratimstvo četništva i ustaštva, pobratimstvo je po nožem istočenoj krvi koja se prolila na nas i na sve ljude za neotpuštanje grijeha… To su činili ustaše i četnici sebi na spomen: jednima, kojima je NDH draža, drugima, kojima je draži Draža.

Amen. Amin.