Koliko god su u hrvatskoj javnosti USKOK-ova uhićenja u petak imala velik odjek, ponajprije što je po policijskim sumnjama na čelu ove najnovije korupcijske hobotnice povezane s vjetroelektranama državna tajnica u Ministarstvu uprave i bivša dugogodišnja gradonačelnica Knina Josipa Rimac, odmah valja kazati da su najnovija privođenja samo grebanje po površini hrvatskih marifetluka kada je u pitanju dobivanje energije iz vjetra i sunca.
Ako se i sudski dokažu policijske sumnje i sve što se skupini od 13 privedenih i uhićenih stavlja na teret, a sudeći po dosadašnjoj (ne)efikasnosti pravosuđa, na takav ishod treba gledati s velikim rezervama, iznos koji su osumnjičeni korupcijom za sebe pribavili ili su trebali pribaviti zapravo je minoran u odnosu na iznos kojim se zakonito i u kontinuitetu pljačkaju potrošači električne energije u Hrvatskoj.
Hrvatska elektroprivreda koja debelo kasni u gradnji strujnih izvora iz vjetra i sunca napokon se pokrenula i najavila da kreće u velike projekte, i to bez poticajne cijene koju su u sprezi s hrvatskom vrhuškom, posebno iz jedne minorne stranke vodećih trgovaca utjecajem, sebi uspjeli osigurati hrvatski kraljevi i kraljevići vjetra.
Iz HEP-a tvrde da će i bez poticaja proizvodna cijena iz njihovih budućih vjetroparkova biti ekonomski isplativa. Naravno da hoće. Ali neće, vjerojatno, ostvarivati ekstra profit kakav su dodjelom prava na povlaštenu cijenu svojim kompanjonima osigurali spomenuti politički moćnici.
Minimalni troškovi
Za ovu prigodu predočit ćemo primjer najjednostavnije računice iz koje se vidi kakav je to eldorado osiguran ulagačima u vjetroparkove kojima su politički pokrovitelji omogućili poticajne cijene, i to na rok od 14 godina. Vjetropark snage 40-ak megavata, koji se sastoji od 12 vjetroagregata pojedinačne snage 3,5 megavata, zahtijevao je ulaganja od oko 500 milijuna kuna.
Iz takvog vjetroparka godišnje se dobije više od 100 milijuna kilovatsati električne energije, što po poticajnoj cijeni na godišnjoj razini donosi isto toliko milijuna kuna. Uz minimalne troškove. Jednostavnom računicom uložena glavnica se, dakle, može vratiti za pet godina, ostvarenim prihodom u iduće dvije godine isplaćuju se kamata i svi drugi troškovi.
Ostaje sedam godina, polovica ugovorenog poticajnog razdoblja, za profit. Koji je, dakle, enorman, ekstra, kakvoga su odabranima u stanju osigurati samo političari uzimajući za njihov i, možda, svoj račun od vlastite raje.
Ovi ekstra profiti od proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora nisu hrvatska ekskluziva. Udružena domaća marčapija samo je preuzela praksu koja je davno prije uvedena u, po količini dobivene električne energije iz obnovljivih izvora, puno razvijenijim zemljama.
Na primjer u Španjolskoj. Na Pirenejskom poluotoku među vodećim su proizvođačima struje iz obnovljivih izvora, a ambicije su im da do 2030. godine iz obnovljivih izvora, uglavnom iz vjetra i sunca, zadovolje 74 posto svojih potreba. Do toga cilja će, možda, doći zahvaljujući ulaganjima osiguranim iz ekstra profita koje su zahvatili svojim poreznim škarama vraćajući poticaje koje su preko političara te velike zemlje osigurali tamošnji kraljevi vjetra i sunca.
Kada je, naime, i Španjolsku 2008. godine zahvatila velika ekonomska kriza i zaprijetila krahom, u tadašnjoj španjolskoj vladi počeli su začipati rupe kroz koje su iz državne blagajne curili porezni novci. Jedna od većih rupa odnosila se na isplate poticaja proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora. Kako su se korisnici poticaja, jednako kao i u Hrvatskoj, osigurali ugovorima na dugi niz godina, španjolske vlasti nisu mogle ni smjele dovoditi u pitanje ispunjavanje ugovorom preuzetih obveza. Uvidjevši da kroz poticajne cijene korisnici ostvaruju enormni profit, Španjolci su se dosjetili da takav ekstra profit zahvate i vrate u državnu blagajnu preko ekstra poreza.
Pravna država
Ostaje pitanje ima li izgleda da u doglednoj budućnosti isti recept zahvaćanja ekstra profita nastalog kroz poticajnu cijenu električne energije obnovljivih izvora primijeni i hrvatska vlast. Dokle god u Hrvatskoj bude prevladavala praksa da je za osiguravanje vladajuće većine dobrodošao svaki partner i da za ostvarenje toga cilja nikakva cijena nije velika, od toga nema ništa.
Tek kada bi policija, tužiteljstvo i sud radili svoj posao po slovu zakona, preduvjet čemu je pravna država, a o čijoj uspostavi odlučuje politika, na popisima za hapšenja i privođenja licu pravde našle bi se krupne ribe. Je li Hrvatska dozrela za takve poteze ili će i dalje povremeno, možda i prigodničarski, samo zagrebati po površini korupcijske hobotnice, kao što je to i ovaj najnoviji slučaj?