U ovoj zemlji svaki dan 120 djece umre od gladi! Dok pročitate ovaj tekst još će jedno ispustiti dušu

U Jemenu djeca svakodnevno umiru na rukama svojih majki, očeva. Od gladi. Zamislite kako je kad vas dijete tjednima pita da mu date komad kruha, a vi mu ne možete priuštiti apsolutno ništa. Ništa osim gole zemlje. I ono umire pred vašim očima. A to umiranje traje i traje, jer bez hrane odrasli ljudi mogu živjeti i dva mjeseca, djeca kraće.

Zamislite kad u jednoj obitelji umru sva djeca od gladi. Ima li veće nesreće za roditelja? Takvih obitelji u Jemenu je puno. U tamošnjim trgovinama nema kruha, mesa, mlijeka. Zapravo, tamo nema doslovno ničega. UN šalje pomoć, a onda se ljudi tuku, slabiji izvise i – umru. Dio pomoći se preprodaje. A s čime ćete kupiti donirani šećer i brašno ako nemate novca, posla...

Koliko je situacija strašna, svjedoči i to da je jedno dijete umrlo dok ste došli do kraja ovog teksta. Strani mediji navode da se svakih otprilike 12 minuta ugasi jedan mladi život. Oko 120 dnevno! Većina tih umrlih mališana upravo je trebala krenuti u školu... Ali nema ni škole.

 

Oko dva milijuna djece školske dobi već godinama ne ide u školu, niti imaju bilo kakav oblik nastave. Prema procjenama UN-a, od početaka sukoba u toj zemlji do kraja ove godine od gladi će umrijeti ili će biti ubijeno 140.000 djece mlađe od pet godina. A gdje su tek oni stariji... Jemen ima oko 28 milijuna stanovnika. A milijuni njih ni danas nemaju što staviti na stol, dok je polovina djece pothranjena i prijeti im polagano umiranje.

Najgore od svega je što su politički i vojni vođe glad koristili kao oružje, a sve su mirno gledali pokrovitelji suprotstavljenih strana – Saudijska Arabija i Iran. Mirno je gledala i Europa. O tome se malo piše u našim medijima, bavimo se Brexitom, Trumpom, a glavna nam je briga hoće li poskupjeti gorivo jer, eto, netko je napao Saudijce. Dakle, bavimo se uglavnom sami sobom. A ljudi na pet-šest sati leta avionom od Splita umiru jer nemaju što jesti. Tih pet sati leta je ilustrativne prirode jer nema direktne veze ni iz Pariza, a kamoli iz Splita ili Zagreba za glavni grad Jemena, Sanu. Sana, grad s oko četiri milijuna ljudi, trenutačno predstavlja dno dna današnjeg svijeta.

Jemen ima najdužu kopnenu granicu s dobrim i bogatim američkim prijateljem – Saudijskom Arabijom, koja se, pisalo se nebrojeno puta, razbacuje svojim bogatstvom. Članovi tamošnje kraljevske obitelji potroše na torbice i nakit, hotele u europskim gradovima desetke milijune dolara, a s čime bi se mogla nahraniti sva jemenska djeca u nekoliko idućih godina. Ali i ona u Etiopiji, Bangladešu, Kongu... S jedne strane granice palače i raskoš, Gucci i Louis Vuitton torbice, a samo nekoliko kilometara dalje glad i tisuće grobova djece koje je prekrila crna zemlja jer nisu imali što jesti. U blizini su i bogati Emirati i Dubai, koji se kupa u zlatu.

UN moli, kumi, ali Trumpa radije brine izgled njegove golferske palice nego tamo neko gladno dijete, a koje usput nije ni – bijelo. A ako i poživi, moglo bi mu stvarati probleme jer se možda jedan dan pojavi na granici s Amerikom. A znamo koliko Amerika i glavni Amer "vole" imigrante.

A nije drukčije ni kod nas. Jer ako na našu granicu pokuca neki Jemenac s obitelji, koji se 6000 kilometara kojekakvim cesticama probijao do Europe, onda će mu naša policija, ako ćemo suditi po svjedočenjima imigranata, uzeti mobitel, novac, nekima čak i obuću i potjerati ih po snijegu natrag u Bosnu. U Omanu, Jemenu, kažu mi oni koji su bili tamo, stranca uvijek prvoga najedu i napiju, a zatim oni objeduju. No, te arapske gostoljubivosti očito nema i na našoj granici.

Izvješće Ujedinjenih naroda jasno je pokazalo, navodi DW, do koje mjere su brutalni svi sudionici rata u Jemenu. Oni tu zemlju zloupotrebljavaju za svoje strateške ciljeve i za rat preko posrednika, prije svega Iran i Saudijska Arabija.

– Ratna koalicija predvođena Saudijcima bombardira često civilne ciljeve kao što su škole i bolnice. Pobunjenici Huti, koje podržava Iran, također gađaju naseljena područja i, jednako kao njihovi protivnici, vrše mučenja, silovanja i otmice.
Povrh toga, u izvješću UN-a se navodi da zaraćene strane, unatoč katastrofalnom stanju na terenu, namjerno izgladnjuju ljude kako bi stekli prednost u sukobu. To je prljav rat, pun prezira prema čovječnosti. U njemu nitko nema "čiste ruke".

– Sve to vrijedi i za vanjske mentore. Tko u Jemen šalje oružje, preuzima krivnju i na sebe. Ujedinjeni narodi opominju da se isporuke iranskog, ali i američkog, francuskog i britanskog oružja moraju promatrati u najmanju ruku kao sudioništvo u ratnim zločinima – navodi njemački analitičar Rainer Sollich.

Jedan jemenski novinar opisao je za njemački Deutsche Welle što se događa u njegovoj zemlji:

– Doživjeli smo kraj političkih prava i medijskih sloboda o kojima smo sanjali prije nego što su 2014. došli problemi s Hutima. Dok zaraćene strane pregovaraju o slobodnim izborima i mirovnom sporazumu, širi se nasilje i raste broj siromašnih i gladnih. Svaki dan ih je sve više. Međutim, ni jedna od tih "vlada" ne brine se o isplaćivanju osobnog dohotka, održavanju infrastrukture ili o pravima običnih ljudi. Oni svoju vlast temelje na nasilju i iznuđivanju novca od ljudi. Oduzimaju prava svojim političkim protivnicima i zapljenjuju njihovu imovinu. U glavnom gradu Sani učitelji ili službenici više nemaju pravo na plaću ili zdravstvenu zaštitu. Svijet je podržao paravojsku koja je odstranila sve što ima veze s pravom i zakonom u mojoj zemlji i koja je ostatak političkih snaga također pretvorila u paravojske. Imamo izbor između kuge i kolere.

Zamislite život bez očiju i udova. Tako izgleda život bez prava, zaštite i zakonitosti. Novinarstvo je proglašeno zločinom, osim ako niste spremni hvaliti političare i njihove zločine opisati kao dio rješenja. Nezavisni mediji su eliminirani. Za svaku aktivnost mora se zatražiti posebna dozvola. Svako tko se suprotstavi Hutima biva prognan ili ubijen. A oni koriste sudove da bi to legitimirali.

U srpnju je jedan sud u Sani na smrt osudio tridesetero ljudi – političare, znanstvenike i novinare – zbog "veleizdaje".
Prisiljeni smo živjeti bez strasti i nade. Naši snovi su stavljeni na crnu listu, a naši političari su nas ostavili na cjedilu. Brinemo se još samo o tome kako da postanemo nevidljivi i ostanemo živi, i najveći cilj za vrijeme čitavog ovog rata nam je proslaviti još jedan rođendan. Ponekad je to i jedini cilj koji nam je još ostao – piše, među ostalim, taj novinar kojemu je redakcija DW-a dala kodno ime Nasher Sharif, a sve kako se ne bi otkrio njegov pravi identitet jer bi mogao biti ubijen.

Eto, to je današnji Jemen. Zapravo, to pokazuje kakav je današnji svijet. S jedne strane silna nesreća, a s druge nezamislivo bogatstvo. A za zaključak ovoga teksta dovoljna je samo jedna riječ koju valja ponoviti nekoliko puta: tuga, tuga, pregolema tuga.