Čak 79 posto Hrvata koji su se u Njemačku odselili od 2013., kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju, do danas zadovoljno je svojim novim životom u toj zemlji, a samo je tri posto nezadovoljnih. To potvrđuje i kontrolno pitanje, prema kojemu 65,2 posto iseljenika nije požalilo što se odselilo u Njemačku, a 80 posto tvrdi da su im se ispunila očekivanja u vezi s realizacijom u Njemačkoj. Samo 15 posto ih razmišlja o povratku u Hrvatsku u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju, 45 posto bi se eventualno vratilo samo kada budu u mirovini, dok 40 posto ispitanika tvrdi da povratak ne dolazi ni u kojem slučaju u obzir.
Rezultati su to iz istraživanja “Percepcija iseljenika o Hrvatskoj” koje je znanstvenik doc. dr. sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta proveo u Njemačkoj na uzorku od 1200 ispitanika 2018. godine i 534 ispitanika ove godine. Upravo u Njemačku od 2013. do danas iselilo se oko 310.000 hrvatskih državljana, što je 85 posto ukupnog broja iseljenih u tom razdoblju. Uz to ih se, napominje Jurić, oko 20.000 odselilo u Irsku, isto toliko u Austriju te još oko 20.000 u sve ostale zemlje.
“Set pitanja koja provjeravaju emocionalne stavove pokazuje da se većina novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj osjeća generalno bolje nego u domovini, da nostalgija nije prevladavajuća emocija kao što se inače u hrvatskom diskursu o migrantima često tvrdi, te da znatna većina osjeća kako u Njemačkoj više dobiva u subjektivnom i objektivnom smislu nego što gubi u domovini. Međutim, istina je i da ne uspiju svi stvoriti novi zadovoljavajući život u Njemačkoj i da će se vratiti. Naime, svatko tko se iseljava vodi se željom za boljim životom. Međutim, jedno su želje, a drugo stvarnost. Za manji dio iseljenika migracija se pokazala razočaranjem i velikom životnom traumom”, govori Jurić.
Bitno je, dodaje, uzeti u obzir i činjenicu da su iseljenici, u pravilu, prvih tri do pet godina zadovoljniji svojom odlukom o iseljenju nego poslije. Naime, nakon prvotne patnje, u pravilu, zaključuje Jurić, nastupa duži period zadovoljstva odlukom o iseljenju jer iseljenik ima osjećaj da napreduje te da mu raste životna snaga. Međutim, kada dosegnu određenu razinu i sve ponovno postane rutina, kod mnogih se pojavljuje sumnja u ispravnost odluke i preispitivanje koje može potrajati godinama.
Otkriva kako se novi hrvatski iseljenici u Njemačkoj dominantno druže i provode slobodno vrijeme sa svojim sunarodnjacima ili pak iseljenicima iz Bosne i Hercegovine i Srbije, dok s Nijemcima kontakt većinom imaju samo na poslu.
“Ovo je istraživanje nastavak moga istraživanja o motivima iseljavanja, a pokazalo je da iseljenici smatraju da domovinska i iseljena Hrvatska nisu učinkovito i uspješno povezane, kao i to da Hrvati u domovini imaju negativan stav prema hrvatskom iseljeništvu i njeguju brojne predrasude te da Hrvatska ne čini dovoljno da pomogne iseljenicima”, zaključuje Jurić, čije će istraživanje uskoro biti objavljeno u knjizi “Gastarbeiter Millennials.
Exploring the past, present and future of migration from South-eastern Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography” (Gastarbajteri milenijci. Istraživanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti migracija iz jugoistočne Europe u Njemačku i Austriji pristupima klasične, povijesne i digitalne demografije) koja je upravo u tisku kod renomiranog znanstvenog izdavača iz Hamburga, a bit će predstavljena na Hrvatskom katoličkom sveučilištu potkraj listopada. Pisana je na engleskom jeziku s ciljem da se upozori na negativne demografske trendove, zanemarivanje ove teme u tijelima EU i problematiku iseljavanja sa šireg prostora jugoistočne Europe.
Jurić zaključuje kako su danas visokoobrazovani, zaposleni i osobe u braku znatno skloniji migriranju, što u prijašnjim migracijama nije bio slučaj. Dominantno obilježje ovoga iseljeničkoga vala je, dodaje, iseljavanje kompletnih obitelji, što je u prijašnjim migracijama u Njemačku također bilo rijetko
Najveću sklonost migriranju iskazuju ljudi u dobi između 20 i 35 godina, koji predstavljaju najproduktivniji dio društva. Najčešće imaju završenu srednju školu, a udio visokoobrazovanih je 37,8 posto. Neupitno je, smatra Jurić, riječ o odljevu mozgova koji će se u godinama pred nama ozbiljno odraziti na socijalni kapital Hrvatske. Naročito s obzirom na činjenicu da je u Hrvatskoj u posljednjih osam godina čak 10 posto studenata manje.
“U analizi životnih vrijednosti vidjeli smo da mladi ne odlaze radi novca, odnosno da bi se brzo obogatili ili što brže došli do što veće plaće, što je glavna teza hrvatskih političkih elita. Da glavni motivi iseljavanja nisu isključivo ekonomski, vidimo i iz činjenice da je više od polovine iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj. Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo, a naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja.
To znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Ako mlade nije iz Hrvatske otjerala ekonomija, onda ih ni oporavak ekonomije neće vratiti. Bitno je naglasiti da su visokoobrazovani iseljenici više motivirani poboljšanjem uvjeta rada, dok su oni sa srednjoškolskim kvalifikacijama više motivirani plaćom. U Njemačkoj su generalno spremni na puno više odricanja, trpljenja i patnje nego u domovini zato što vjeruju da će im se taj trud isplatiti”, objašnjava Tado Jurić i dodaje kako ti ljudi naprosto nemaju više vjeru u domovinu i politiku, ali danas, za razliku od prijašnjih vremena, imaju alternativu pa se stoga iseljavaju vjerujući da će njima i njihovoj djeci svagdje drugdje biti bolje.
“Istraživanje pokazuje da traže uređen sustav. Ljudima je naprosto dosta jurnjave za vezom i poznanstvima oko svakog životnog problema. Dosta im je neizvjesnosti i straha od budućnosti, ali i potplaćenosti i poniženja. Korupcija je učinila više štete hrvatskom nacionalnom identitetu nego što je oštetila gospodarstvo. Posljedica korupcije i nepotizma je nestajanje osjećaja zajedništva i solidarnosti, a koji bi trebao biti temelj društva. Dio iseljenih Hrvata, pogotovo mlađe generacije, počinje doživljavati hrvatski nacionalni identitet kao prijevaru kojom politička kasta manipulira kako bi se bogatila i zadržavala sebe na položaju. Korupcija uvijek poručuje da se bogati bogate, a da siromašni postaju još siromašniji. U zdravom društvu varalice se moraju kazniti, a trud se mora nagraditi. Ako vam netko ne uvažava i ne nagrađuje trud, ne preostaje vam drugo nego otići tamo gdje se nadate da će se to dogoditi”, zaključuje Jurić.
Njegova je studija pokazala da više od polovine novih iseljenika ima izrazito negativnu percepciju hrvatske vlasti i zbivanja u Hrvatskoj, dok ih je samo 5,6 posto zadržalo pozitivnu percepciju.
Zabrinjavajući trendovi slabljenja nacionalnog identiteta u iseljeništvu odražavaju se, otkriva nam Jurić, u činjenici da sve manje novijih iseljenika pohađa hrvatsku nastavu u inozemstvu, kao i da se gubi osjećaj važnosti očuvanja materinskog jezika. Samo 8 posto roditelja izjavljuje da su upisali djecu u program hrvatske nastave u Njemačkoj. Uz to noviji iseljenici znatno manje od prijašnjih generacija gastarbajtera posjećuju tradicionalna mjesta okupljanja hrvatskih iseljenika poput hrvatskih katoličkih misija i nedjeljne mise.
“Istovremeno se u velikom broju ispisuju iz registra katoličkih vjernika u Njemačkoj. Ova činjenica se može interpretirati na više načina. S jedne strane, novije su generacije, očito, manje sklone biti praktični vjernici i družiti se sa svojim narodom, dok s druge strane ispisivanjem ne moraju plaćati crkveni porez koji iznosi 9 posto od poreza na dohodak, što je oko 20 eura na prosječnoj neto plaći od 2000 eura. Postoje dva načina kako se izbjegava plaćanje crkvenog poreza.
Jedan je da prilikom prijave osoba ‘zaboravi’ reći da je katolik, a oni koji su se registrirali kao katolici mogu i istupiti iz Crkve vodeći se motom - mogu vjerovati a da ne plaćam. Ipak, mnogi i promijene odluku kada shvate da ispisom ne mogu više primati sakramente, upisati dijete u katolički vrtić ili školu, crkveno se vjenčati, pokopati bližnje uz crkveni obred…”, govori Tado Jurić te dodaje kako to ne znači da su mise na hrvatskom jeziku u Njemačkoj prazne.
Štoviše, prema njemačkim statističkim izvorima, od svih etničkih skupina katoličke vjeroispovijesti u Njemačkoj Hrvati prednjače u odlascima na nedjeljne mise. No, s obzirom na to da se u tu zemlju u kratkom vremenu doselilo 310.000 Hrvata, zapravo je trend da sve manji postotak novih hrvatskih iseljenika posjećuje hrvatske katoličke misije i hrvatske mise, što je za nekadašnje gastarbajtere bilo neizostavno. Jurića naročito iznenađuje činjenica da 56,8 posto novih iseljenika izjavljuje da su liberalnog svjetonazora.
“Nezadovoljstvo iseljenika prema Hrvatskoj prvenstveno proizlazi iz osjećaja da su iz domovine otjerani neuvažavanjem, korupcijom i nepravdom. Više od polovine izjavljuje kako ima potpuno ili donekle negativnu sliku o Hrvatskoj, četvrtina je indiferentna, a četvrtina ima pozitivnu sliku.
Nezadovoljni su i političkom participacijom iseljeništva koje je potpuno politički marginalizirano”, tvrdi Jurić i objašnjava kako je hrvatska dijaspora svake godine sve brojnija, a istovremeno je broj birača u dijaspori sve manji kao i njihov interes za izbore u Hrvatskoj. U Njemačkoj su na hrvatskim parlamentarnim izborima 2020. glasala samo 2103 birača, što s obzirom na najmanje 300.000 osoba s pravom glasa predstavlja izlaznost od 0,7 posto. Ova činjenica, zaključuje Jurić, predstavlja ozbiljnu indiciju o nepovjerenju iseljenika u hrvatski politički sustav.
Prema njegovim riječima, ključan administrativni problem čini zakonska stavka prema kojoj iseljenici ne mogu glasati u XI. izbornoj jedinici za dijasporu dok se potpuno ne odjave iz Hrvatske. Kada se uzme u obzir broj iseljenih, analiza pokazuje da Hrvatska nikako ne može imati 3,674.695 milijuna birača s prebivalištem u zemlji, kako tvrdi Ministarstvo uprave, nego da je broj oko pola milijuna manji.
“U cijeloj dijaspori registrirano je samo 184.786 birača, uključujući i Hrvate iz BiH. Unatoč činjenici da je 2018. u Njemačkoj živjelo 405.000 hrvatskih državljana, u isto vrijeme u Registru birača ih je bilo samo 86.984, dok je brojka registriranih aktivnih birača bila samo 29.000. Dakle, oko 300.000 novih iseljenika s pravom glasa i dalje se pretežito vodi u izbornim jedinicama u Hrvatskoj. Netočne statistike o iseljavanju imaju za posljedicu zlouporabu socijalnih sustava Hrvatske. Nije tajna da brojni iseljenici iz Irske i dalje koriste hrvatski zdravstveni sustav jer on u Irskoj nije besplatan kao kod nas. Također se pogrešno prikazuje zastupljenost građana u Saboru, a upitno je i kako su skrojene izborne jedinice koje su uslijed iseljavanja desetkovane”, govori Jurić.
On predlaže uvođenje elektroničkoga glasovanja putem aplikacije e-građanin te podjelu XI. izborne jedinice na iseljeništvo u Europi, Hrvate u BiH i hrvatske državljane u prekooceanskim zemljama. Po njegovu mišljenju, odlazak osobe iz zemlje na dulje od godinu dana zakonski bi trebalo tretirati kao iseljenje te bi stoga tim ljudima trebalo osigurati pravo glasa u XI. izbornoj jedinici.
Tado Jurić analizira sličnosti i razlike u načinu života i razmišljanja između Hrvata koji su u Njemačku otišli u velikom iseljeničkom valu 60-ih prošloga stoljeća i ovih koji su se iselili u 21. stoljeću. Mnogi stariji hrvatski gastarbajteri, ističe on, cijeloga su života živjeli za Hrvatsku i ulagali u nju sav svoj kapital, znanja i emocije, a kod recentnog iseljeništva prevladava vrlo negativna slika o Hrvatskoj.
U doba Jugoslavije, dodaje, na zapad Europe odselilo se oko 350.000 Hrvata, a u proteklih osam godina iz Hrvatske čak i više, oko 370.000. Obje su države kroz emigraciju smanjivale broj nezaposlenih, a devizne doznake iz inozemstva poticale su lokalnu potrošnju kako onda, tako i sada, iako novi iseljenici ne ulažu ni približno u domovinu kao prijašnji. Plaća je i onda i sada bila tri puta veća u Njemačkoj nego kod nas. U oba iseljenička vala prevladavali su mladi ljudi između 20 i 35 godina, iako sada ima i više starijih koji odlaze. Velika je razlika, primjećuje Jurić, u tome što je dijaspora nekoć bila glavni rezervoar za antikomunistička stajališta i domoljubne osjećaje te je dala velik doprinos rušenju Jugoslavije. Danas je, kaže, dijaspora politički podcijenjena i marginalizirana.
“Prije su iseljeni Hrvati koristili svaku priliku da posjete domovinu. Danas mnoge, nažalost, više ne zanima vlastiti zavičaj. Prije je samo tri posto njih govorilo da će ostati zauvijek u Njemačkoj, a sada ih je 45 posto. Nekad se htjelo vratiti 80 posto, sada 15 posto Hrvata koji žive u Njemačkoj. Prijašnji iseljenici nisu imali vlastitu nekretninu, sadašnji u pravilu imaju. Nakada im je bio cilj štedjeti da bi nešto ostvarili u rodnom kraju, prvenstveno sagradili kuću i kupili traktor. Današnji iseljenici ostavljaju svoja polja i imanja i često žive u njemačkim sobicama”, tvrdi Jurić.
Naglašava kako je nekadašnja Jugoslavija za razliku od današnje Hrvatske imala migracijsku strategiju i pokazivala je veći interes za povratak iseljenih tako što su se otvarale tvornice za povratnike i nudile informacije gdje se mogu zaposliti. “Dakako, ovdje nije riječ o idealizaciji Jugoslavije, nego o činjenici da je čak i totalitarna država imala više razumijevanja za demografska pitanja. Tito je 1972. godine u strahu od sovjetske invazije i posljedica češkog i hrvatskog proljeća zabranio iseljavanje. Jugoslavija je iseljenike počela promatrati kao gubitak vojnika, a ne radnika. U isto vrijeme je i Njemačka zabranila useljavanje nove radne snage uslijed naftne krize.
“Prije su gastarbajtere doživljavali kao priproste ljude, a danas ih doživljavaju kao pobjednike. Osnovno je pitanje ponavlja li se povijest. Bez obzira na to u kojem društvenom uređenju živjeli, za Hrvate je iseljavanje jedina konstanta. Nastave li se ovakvi trendovi iseljavanja, a sve pokazuje da hoće, poticanje nataliteta kao gotovo jedina mjera koju možemo čuti iz političkih krugova neće dovesti do demografske revitalizacije Hrvatske. Pronatalitetnom politikom u sadašnjim okvirima Hrvatska samo podiže i odgaja radnu snagu za potrebe Zapada. Ključna je mjera stvoriti uvjete da ljudi ne žele otići”, zaključuje dr. Tado Jurić.