Rimčevi poslovni rezultati su spektakularni. U zapećku Europske unije jedan mladi čovjek i njegov stručni tim, udaraju temelje autoindustriji. O kompaniji "Rimac Automobili" pjevaju se laude diljem svijeta. Da je napustio ovaj tamni vilajet, Mate Rimac bi danas bio uz bok najvećim genijalcima digitalnog doba: Elonu Musku, Zuckerbergu, Jeffu Bezosu... Pretjerujem? Ne, nikako; jer zamislite kolikom bi brzinom "jurili" Matini projekti da ih pogoni isključivo strani kapital i logistika? Da je na listi gospodarskih prioriteta, recimo, Bidenove administracije, koja se ne bavi ustašama i partizanima nego budućnošću planeta.
Ukratko, da projekte 21. stoljeća pametni Mate ne razvija u maloj Svetoj Nedjelji nadomak Zagrebu, nego u Silicijskoj dolini, New Yorku, Londonu ili Berlinu, gdje bi mu bio kraj?
I upravo je u tome Rimčeva veličina. On će svijet dovući k nama, a ne hrliti mu ususret kao, zašto ne povući i tu paralelu - Nikola Tesla. Shvaćate li iz ovoga što sam napisao koga mi to ovdje, u našem dvorištu - imamo? I koliko divljenje ove male zajednice, a popis stanovništva će pokazati da nas nema ni četiri milijuna, zaslužuje? I treba li mu graditi spomenik za života? Zašto ne?
No, sasvim suprotno od očekivanog, i na tog i takvog Rimca u našem će se javnom prostoru nabacivati blatom. Nazivati ga muljatorom i demagogom "e-Loanovsko-Trumpovskog stila". Ovakva opaska informatičkog stručnjaka i poduzetnika Lucijana Carića, koji ne vjeruje u projekt Rimčevih taksija bez vozača koji bi sami prometovali glavnim gradom, raspalila je hejtere svih vela pa pokazala koliko malo ljudima treba da heroja nacije bace pod noge i ispljuju kao najgoreg među nama.
Je li to "blagodat" tehnološke revolucije i višestranačke demokracije? Svaka šuša koja u ruci drži mobitel, može se s WC školjke "istovariti" po onome što je do sada stvorio jedan Rimac, a napravio je toliko da je to materijalno nemjerljivo jer njegove bi ideje, entuzijazam i energija, mogle povući cijelu generaciju mladih hrvatskih inženjera za sobom. Kao što zbog Krleže, Andrića u Bosni ili u Dalmaciji Smoje, danas u regiji imamo stotine odličnih pisaca koji slijede put kojeg su klasici prokrčili, tako Rimac svojim fanovima pokazuje i dokazuje da ništa nije nemoguće čak i u maloj, kaotičnoj, i što je najgore od svega - kapilarno korumpiranoj Hrvatskoj. A upravo se on iz takve sredine, iz te teške žabokrečine, vinuo do vrha i ne plaši se najvećih. Ne boji se, Mate, nikoga!
Hoću reći, što drugi javni radnici mogu očekivati u našem medijskom prostoru kad Rimca preko noći, jednim postom, proglase ništarijom? Bezveznjakovićem. Lažovom?! I znači li to da bilo što ovdje stvorili i ma koliko to čak i u svjetskim razmjerima vrijedno bilo, na društvenim mrežama nećete biti pošteđeni najgorih "ričetina", kletvi i uvreda. Da, znači. Mi smo jedna užasno primitivna sredina.
To što se dogodilo Rimcu nakon Carićeve objave koja je zaista bila ishitrena, jer se nekoga tko gleda unaprijed zbog njegovih zamisli praktički proglasilo šarlatanom, političari gutaju na dnevnoj bazi. Znam; sad ćete reći, oni su to zaslužili, tko ih je tjerao u koridu, žrtve su bolesnih ambicija i pohlepe, no jedno je kritizirati a drugo plasirati salve, i salve najgorih uvreda.
Suze SDP-ovca iz Čakovca pred TV kamerama jer su mu se u kampanji dirali u obitelj, pokazuju da u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj, a ona uz sve svoje mane to, ipak, jest - govor mržnje caruje. I koti se gotovo podjednako na desnici i ljevici, kao i kod onih koje politika uopće ne zanima pa im mete nisu Mihanović, Puljak, Tomašević ili Škoro, već proslavljeni poduzetnik.
Izrazi poput: "kockoglavi, komunjare, mantijaši, jugodeca, stare partizančine, ognjištarci" kontaminiraju javni prostor. Kako se ta vrsta "komunikacije" među neistomišljenicima vremenom bude smirivala, a iskreno vjerujem da hoće, tako ćemo postepeno živjeti bolje. Civiliziranije.
Naime, ne ovisi naša budućnost samo o rastu BDP-a, već i o svijesti na koji se način raspravlja, uvažava i prihvaća ne samo druge i drugačije, već i tuđi uspjeh i neuspjeh. Možda Rimac i ne realizira futuristički projekt "robotaksija", ali već je uspio jer se svojim odmjerenim javnim nastupima nije uvaljao u kaljužu netolerancije iz koje bazdi da te bog sačuva. Zato, sretno mu bilo, ma tko i kako upravljao tim njegovim taksijima.