Italija, koliko god bila neuredna, kaotična i sklona improviziranju, svoj je prelazak s lire na euro nastojala provesti gotovo pruskom točnošću, kroz pomno programirane procese koji su trajali 38 uzastopnih mjeseci: od zadnjih dana prosinca 1998. do 28. veljače 2002.
Ni to nije posve dokinulo ni šokove ni "snalaženja" promućurnih mućkaroša – ali je ipak bilo, čini se, organiziranije od Hrvatske.
Treba uzeti u obzir da je euro, uveden u praksu prije 21 godine, bio potpuni novitet za svih 12 država koje su ga prve prihvatile, a Hrvatska se suočila s valutom s kojom je već bila u doticaju i na koju su se naviknule i nedaleke nečlanice Crna Gora i Kosovo. Ipak, čini se, nije uzela u obzir sva prethodna iskustva.
Kada je euro uveden od 1. siječnja 2002., određeno je razdoblje prilagodbe, s dvostrukom monetom, u trajanju od dva mjeseca, do 28 veljače. Pokazalo se da su dovoljna bila dva tjedna, a ne dva mjeseca, pa je već Slovenija imala samo 15 dana prilagodbe, kao i sada Hrvatska.
S druge strane, cijene proizvoda široke potrošnje bile su u Italiji blokirane šest mjeseci, od početka rujna 2001. do kraja veljače 2002., kako bi se olakšalo uvođenje eura i povlačenje lire iz optjecaja. Dogovor o tome postigli su proizvođači dobara za široku potrošnju i trgovci. Tadašnja druga Berlusconijeva vlada je tom dogovoru bila sklona, ali sama nije zamrzavala cijene, jer to ne bi ni smjela, s obzirom na Ustav i na eurotečevinu.
Ključna dva mjeseca
Maksimalna stabilnost se jamčila unaprijed osobito za dva ključna mjeseca, siječanj i veljaču, kada su u optjecaju istodobno bile i lire i euri, kako bi se smanjila konfuzija.
Naime, omjer zamjene je ionako već bio kompliciran (1936,27 lira za 1 euro), pa da Talijani barem ne bi razbijali glavu dodatnim promjenama. Ocijenili su, naime, i proizvođači i trgovci, da im je u interesu ohrabriti potrošače. Bojali su se da bi potrošači, dok se ne naviknu na euro, a osobito u razdoblju dvojne monete, kupovali samo ono najnužnije i najneizbježnije. To bi smanjilo i promet i zaradu.
Nije to bila jedina bojazan u Italiji vezana uz euro. Financijska straža i druge sudske policije unaprijed su dobile naputak da paze osobito da se masovna zamjena monete ne iskoristi za dodatno "pranje" novca zarađenoga ilegalno, te za ubacivanje krivotvorina.
Odluka o blokiranju cijena nije značila nultu stopu inflacije, jer se nije odnosila na robu iz izvaneuropskog uvoza, počev od nafte i njezinih derivata. S druge strane, unaprijed je shvaćeno da bi dodatni izvor inflacije moglo biti trgovačko "zaokruživanje" cijena, koje barem u Italiji jamačno neće ići na niže. A svakih 5 zaokruženih centa značilo je 96,81 tadašnjih lira - oko 6 posto kad je bila riječ o novinama ili kavi, a više od 10 posto kad je bila posrijedi žemlja.
Kava u nebo
Zaokruživalo se i žešće. Netom je minula veljača kava je – dotad najčešće 900 lira tj. 46,5 eurskih centi, poskočila na 50 centi. Pa na 60 – ali to nije imalo veze s eurom, nego sa cijenom kave na svjetskom tržištu.
Uostalom, za ilustraciju, prosječna cijena espressa (uključujući i macchiato, taj dodatak mliječne pjene nikad se u Italiji ne naplaćuje) u Napulju je i danas 90 centi, u Rimu 1 euro – ali ima kafića, osobito blizu Vatikana, koji mirne duše opale po 3 eura za espresso s nogu.
Domoroci od njih bježe, a turista "strižu" ionako samo taj put i nikad više. Poneki i tako što i na kavu s nogu primjenjuju cijenu kave za stolom (obično nisu iste, kao ni za ine napitke). Ali ni to nema veze s eurom.
Napokon, ove godine su cijene mnogo čega briznule uvis odmah nakon Nove godine. Kao i svake godine. Pa ni to nema direktne veze s eurom, a dakle ni s inflacijom, jer su skakale lani i preklani, kad nije bilo rata u Ukrajini da posluži kao pokriće inflatornim poskupljenjima, počev od goriva.
Tražili povratak lire
Uostalom, nastojanje oko zajedničke monete započelo je prije dobrog stoljeća i pô. Francuska, Italija, Belgija, Švicarska (a naknadno i Grčka) potpisale su još 1865 Monetarnu konvenciju (za koju se rabi i naziv Latinska monetarna unija), a 1872 su Danska i Švedska (tada u uniji s Norveškom) osnovale Sjevernu monetarnu uniju. Obje su zamrle u prvome svjetskom ratu i njegovu krvožednom suverenizmu.
U trenu kada je drugi svjetski rat pokazao stvaran domet nacionalizama, usput protivnih i zajedničkoj moneti, Jean Monnet objavio je 1943 plan evropskoga ekonomskog zajedništva, uključujući u nj i monetarnu uniju. Na toj osnovi on i Maurice Schumann objavili su 1950 Schumannov plan. Prva faza realizacije tog plana bilo je osnivanje Evropske zajednice za ugljen i čelik 1952, iz koje su izrasli Evropsko zajedničko tržište (1957), Evropska zajednica, njezina "monetarna zmija" 1972, te (nakon dogovora u Maastrichtu) Evropska unija, pa napokon euro i Schengenska konvencija.
Utekavši pod okrilje eura Italija se spasila od žestokih obezvređivanja valute kad bi se našla u nevolji. Nezaboravno je kako je lira stradala kada ju je u početku devedesetih napao famozni špekulant György Soros, iskoristivši prvi i najspretnije njezinu slabost, posljedicu enormnoga javnog duga koji su u osamdesetim godinama nabili Craxi i njegovi dvorjani, među njima i kasniji premijer Berlusconi (koji je mirno povećavao javni dug pošto su ga smanjivali premijeri poput Ciampija, Amata, odnosno Prodija) – ali moglo mu se: poskupili bi prinosi na obveznice, jednom je zato pala posljednja Berluscionijeva vlada, ali barem se euro nije zaljuljao. A s njime ni cijena kave u kafiću, o ozbiljnijim troškovima da ne govorimo. Današnje vladajuće stranke rogoborile su protiv eura dok su bile u oporbi. Giorgia Meloni je zahtijevala da se vrati nacionalna lira, kao bastion suverenizma. Ali čim se lani ukazala mogućnost da dođe na vlast, pohrlila je u Bruxelles, Berlin i Pariz objašnjavati da Italija neće imati ništa protiv eura ako ona dođe na vlast.
87 grozničavih sati
Talijansko preuzimanje eura bilo je 2002 napor za građane. Dobili su čak i besplatne elektronske kalkulatore da lakše izračunaju koliko što zapada, a cijena u lirama morala je biti dodatno izvješena ili nalijepljena sve do kraja prve godine – ali počele su iščezavati već potkraj ljeta, jer su se ljudi toliko bili navikli na novo, da nije bilo nužno više ih bilo tješiti, bilo plašiti.
Banke i državne ustanove svoj su prijelaz provele tri godine ranije, kada je euro postao obračunska valuta za prvih 11 država njegove zone. Prijelaz na euro značio je tada u Italiji potrebu da se u 87 grozničavih sati produljenoga novogodišnjeg vikenda konvertira oko dvije milijarde podataka (desetak milijardi u ukupnoj Evropskoj uniji) i da se provjeri rade li i poslije toga svi sustavi uredno i korektno, a ponajprije kanali za redovite operacije tipa target ili swift.
I prethodnih nekoliko vikenda prošlo je na isti način, dok su rađeni generalni pokusi po segmentima. Pokusi su obavljani ne samo u Italiji i u ostalim desetorim zemljama, nego između svake od jedanaestorih središnjih emisijskih banaka i Središnje evropske banke, te između nacionalnih emisijskih banaka, svaka sa svakom.
Već tada se to ticalo i Hrvatske. Kako smo pisali potkraj 1998, od tada je Hrvatska iz zone marke prešla u širu zonu eura, koji je uskoro postao osnovni parametar i hrvatskih cijena: robe i usluga, odnosno rada, te osnovni iskaz vrijednosti hrvatske kune, od tada do kraja visoko eurizirane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....