Stavrosov sin Milo kroz suze: ‘Znam što ga je satralo. Cijeli sam ga život čekao. Tata, gdje si sad?‘

‘Jesam li prihvatio da mog tate više nema?‘ - pita se Milo Stavros (43), stariji sin Jasmina Stavrosa, glazbenika koji nas je napustio 3. svibnja nakon što je u svojoj 69. godini izgubio najtežu životnu bitku s rakom kostiju, piše Jutarnji list.

- Znao sam ja da ćeš me to pitati, razmišljao sam ovih dana o tome što ću ti odgovoriti... - govori Milo, otpija gutljaj vode, pa kaže:

- Jesam, pomirio sam se s time da tate više nema. Jer, njega zapravo nikada nije ni bilo puno fizički s nama. On je uvijek bio tu, u nama svima, u našim srcima, ali rijetko ga je bilo baš fizički prisutnog. Češće je ‘bija‘ odsutan nego što je bio prisutan. Ali, bili smo vezani, jako. Meni je glupo da ti sad nešto petljam, da izmišljam... Govorim ti kako je bilo. A bilo je tako da smo mi svi naučili kroz cijeli život da njega fizički s nama više nema nego ima, pa nam zahvaljujući tome nikad nije ni falio. Pa mi onda fizički ni sad ne fali - kaže Milo, pa nastavlja:

- Ja, kad razmišljam o tati, o tome da njega sada više tu nema, nekako mislim da je to kao i uvijek do sada, da njega nema jer je on negdje na nekakvoj turneji, koncertu, gaži... Ne zamaram se time kada će se pojaviti, naučen sam tako. I moj brat Krešo i ja i cijela obitelj postavili smo to u životu tako da je mama prva, da je ona uvijek tu uz nas.

A tata? Kad dođe, eto, onda je tu - iskreno govori sin pokojnog glazbenika Jasmina Stavrosa koji je 1954. godine rođen u Splitu, u glazbenoj obitelji. Njegov pokojni otac, Milov dida, bavio se glazbom, a Jasminova majka pjevala je u HNK Split. Jasmin Stavros još se kao dječak zaljubio u glazbu.

Završio je osnovnu glazbenu školu (klavir) i srednju glazbenu školu (kontrabas). Od dvanaeste godine svirao je bubnjeve, a kao 15-godišnjak počeo je profesionalno svirati u brojnim splitskim sastavima: Delfini, Mladi batali (današnji Magazin), grupi More...

Surađivao je s Josipom Lisac, Arsenom Dedićem, Duškom Lokinom, Mišom Kovačem, Ivicom Šerfezijem, Nedom Ukraden, Ljupkom Dimitrovskom, Doris Dragović koju je kao bubnjar pratio na Eurosongu 1986. godine u Norveškoj, u vrijeme kada je još nosio čuvenu ‘fudbalerku‘ koja je zabilježena i na video-spotu u pjesmi Zrinka Tutića ‘Željo moja‘...

U Americi je Jasmin završio i privatnu jazz akademiju Stanley Spector u New Yorku. Kao jedan od najboljih studenata i zapravo najbolji student iz Europe dobio je 1982. godine zelenu kartu za boravak u Americi. U tom je trenutku već imao ženu i dvoje djece (sa svojom Žarkom vjenčao se 1976. godine, a ona mu je rodila sinove Mila i Krešu), zbog kojih se ipak odlučio vratiti u domovinu, a njegovo iskustvo opisano je kasnije u njegovom velikom hitu ‘Dao bi sto Amerika‘ čiji stihovi glase: ‘Dao bi sto Amerika, Sve na svijetu ja bi dao, Tek da sjednem na verandu, Pa uz karte i bevandu brojim valove...‘

Jasmin Stavros u solističku je glazbenu karijeru krenuo 80-tih, uz veliku podršku prijatelja, pokojnog Rajka Dujmića. Popularan je postao zahvaljujući hitovima poput ‘Umoran‘, ‘Neću dijamante‘, ‘Kad se prijatelji rastaju‘, ‘Nemoj se udavati‘...

Zahvaljujući tim pjesmama i koncertima na kojima je uvijek davao sto posto od sebe publika ga je s pravom prozvala kraljem zabave.

- Da, zvali su ga kraljem zabave, a mi, njegova obitelj, na jedan smo način svoje živote posvetili tatinoj karijeri, karijeri tog kralja zabave. Davali smo mu sigurnost, snagu. Mi smo njemu bili i snaga i sidro i pokretač. Točno tako je bilo, pa sada, kada je otišao, možda mi više njemu sada falimo nego on nama - kaže Milo, dodajući da je cijela obitelj bila vezana uz Jasmina.

- Posebno brat i mama. Ja sam oduvijek bio dosta svojeglav, oduvijek sam se borio da ne ovisim o nikome i da što prije sam počnem živjeti svoj život - govori Milo koji priznaje kako ipak ni sam još uvijek nije osvijestio da njegov tata više nikad neće banuti na vrata.

Glazbeni biznis je težak

- Mislim da se ni mama ni Krešo s tim još do još do kraja nisu pomirili - govori sin pokojnog glazbenika koji je uvijek isticao kako mu je upravo obitelj njegova sigurna luka.

- Pa da, to ti i ja govorim. Mi smo bili oduvijek oni kojima bi on dolazio, govorio sve što misli, izjadao bi nam se uvijek, a mi bi sve to slušali... Bilo mu je bitno da ga razumijemo i da, ne znam, svi zajedno s njim biramo njegove cipele, da svi znamo gdje on nastupa, da smo upoznati s time tko mu šije odijelo, da znamo koji spot snima.

To je posao glazbenika, to je najčešće sudbina njegove obitelji. Ja sam i sam glazbenik i uopće ne mogu pojmiti kako funkcioniraju kolege koje nemaju obitelj ili nekog bliskog. Glazbeni posao je težak, nema tu odmora, stalno radiš, stalno moraš naprijed, a taj posao je i pun prevaranata. I tata je znao nasjesti na prevare, ali uvijek je od nas imao taj neki glas, neki moral, neku etiku... To mu je bilo važno, to ga je držalo iznad vode - govori Milo kojeg pitamo kako bi nekom tko nije poznavao Jasmina Stavrosa opisao svog tatu.

- A moj tata... Ja bi ga opisao kao potpuno ludog. On je ‘bija‘ duhovit, ‘bija‘ je zajebant... Ali moj tata se zapravo ‘cili‘ svoj život bojao. ‘Cili‘ svoj život je ‘govorija‘ da on mora radit‘, da stiže zima, da dolaze crni dani i tako, šta ja znam... I kad je ima‘ sve, opet se bojao. Ali to ti je to, jebi ga. I dida je isto radio do kraja, do zadnjega dana. To je ta ista ekipa, ta ista krvna grupa.

I onda je to ta varijanta da je on ponosan na nas, na svoju familiju, ali da zapravo živi dva života: onaj s nama i onaj umjetni na bini. O tome je pričao i David Bowie koji je jednom rekao: ‘Ako postanem onaj lik s televizije, odmah me upucajte‘. A moj tata je zapravo počeo na kraju i živjeti taj život koji se zapravo ne živi, koji je onaj umjetan, onaj s televizije... Pogotovo zadnjih nekoliko godina je postajao taj neki lik.

Taj njegov umjetni život posebno je krenuo kada je počela korona. To razdoblje ga je satralo, uništilo, teško je on, koji se cijeli život bojao, prihvaćao to da nema posla, da ne smije i ne može raditi. Krivo je zapravo i reći da je on teško podnio razdoblje korone, jer on to razdoblje nije uopće ni podnio.

Bio je lud, sav van sebe! I on se onda od tog razdoblja, u kojem nije znao ni što će ni kako će, nikada nije ni oporavio - kroz suze govori Milo. Onda zastaje, briše oči, pa kaže:

- Nemam ti što drugo reć‘, pa ću ti kazat‘ da je moj otac bio jedan od boljih ljudi, jedan od dobrih ljudi. Stvarno je imao srce za svakoga: i za posudit‘ i za pomoć i za razumjet‘. Ali je isto tako jednostavno u jednom momentu zaboravio na samog sebe, na svoje zdravlje, na svoje gušte...

Zapravo, njemu je najveći gušt bio ‘pivat‘ i bit na stageu i to je onda prevagnulo i pomelo sve drugo u neki drugi plan. Ali, ja sam zadovoljan, jer uspio je on biti i s unukom, mojim sinom Milom - priča Milo kojeg pitamo koliko je vremena Stavros zbog posla uopće stigao provoditi s 13-godišnjim dječakom.

- A znaš i sama...Volio ga je, obožavao, ali premalo vremena su njih dvojica skupa proveli. Ja sam mislio da će se tata, kad se mali rodio, sav posvetiti Milu, da će se njih dvojica stalno družiti. I jesu, družili su se, ali premalo. Mislio sam, nadao sam se da će s njim biti više nego sa mnom - a i sa mnom je premalo vremena proveo - ali to se nije dogodilo.

Moglo je, jasno, drugačije, ali tata je uvijek bio u nekom stresu, u nekoj panici, htio je biti najbolji u svom poslu, u svemu, pa je onda obitelj tu bila i ostala zakinuta u tom smislu. Ali mi mu to nismo zamjerali. Mi smo ga znali i voljeli takvog kakav je on ‘bija‘.

On se ‘borija‘ cijeli svoj život, on je imao samo dvanaest godina kad je počeo svirati, on je cijelo vrijeme bio u pjesmama, novim pjesmama, novim projektima, a zapravo u grču, borbi, jurnjavi i stresu - priča Milo, koji je i sam muzičar. Što misli, jesu li njegov tata i dida zaslužni za to da se i on počeo baviti glazbom te iza sebe ima uspješnu glazbenu i producentsku karijeru?

Smrt u tatinim očima

- Jesu. Ja sam rastao u takvoj obitelji u kojoj sam prije zna ‘pivat‘ tercu nego govorit‘. Išao sam i na klavir, odmah su me kao malog dali u muzičku školu. Dok je dida bio živ, on je ‘bija‘ više oko toga, otac nije imao ‘vrimena‘ sjedit dok dijete vježba... Utjecalo je, naravno, sve to okružje na mene da postanem glazbenik. Ja sam zapravo ‘tija‘ bit‘ k‘o moj tata! Zavolio sam bubanj najviše zato jer ga je i on svirao - priznaje Milo, kojeg je s ocem povezivala i ljubav prema moru.

- A to imaju svi Dalmatinci - kaže kroz smijeh, pa nastavlja:

- Je, obojica smo voljeli more. Samo je tata i u njemu premalo uživao. Zato mi je drago što sam ja u životu sa svojih 40 shvatio da trebam napraviti sve ono što on nije stigao napraviti. Drago mi je da sam shvatio da trebam živit‘ život, uživati u životu, da treba trošiti život, a ne da život troši tebe - govori Milo, kojeg pitamo kako se obitelj suočila s Jasminovom bolešću.

- Da, bilo je naglo, ali ja sad kad gledam slike nastale zadnjih par godina vidim smrt u njegovim očima i muči me to što prije to sve nisam vidio ni prepoznao. Kad je bolest došla, kada smo svi skupa doznali tatinu dijagnozu, utjehu smo nekako našli u vjeri i ljubavi. Bili smo uz njega, ali on je samo nestajao, a mi smo osjećali da to ne može završiti dobro.

Mi smo osjećali da odlazi sve u krivo. Tako je i bilo, jer je on u samo tri ‘miseca‘ otišao. Tri ‘miseca‘ i - ode. Da ne povjeruješ. Pa ja zbog svega toga nekako mislim da je tata sve to loše još od korone nosio u sebi. Međutim, nije to prihvaćao premda smo mu mi govorili da se bojimo da će se njegov način života prije ili kasnije reflektirati i da će onda on morati ili stati ili da će otići sve u govna. Ali, ne možeš ti to njemu objasniti, nema načina...

Možeš se i derati i moliti, njemu sve isto. Ja sam pričao i s obiteljima pokojnog Akija Rahimovskog, i s obitelji Dragojević, koji su tu isto, na Korčuli. I svi mislimo isto, to je tako i ti to ne možeš promijeniti, ti tu ne možeš ništa. I onda kad ništa ne možeš sve ode u govna, koliko god ti objašnjavao i trudio se. Isto ti je svađao se s njim, govorio mu da ne može živjeti tako da premalo spava, tako da loše jede, tako da premalo jede... On je tvrdoglav, on zna, on je kao malo dijete koje si ne da ništa dokazati.

Tatinu bolest smo nekako prihvatili. Zapravo, nismo prihvatili, zadesilo nas je to, kao što nas je zadesila i njegova smrt. Meni je bilo najbitnije da mater ne ode za njim. A onda sam malo radio na tome, pričali smo, rekao sam: ‘Stara, daj vidi, kako će tvoj život nastaviti nakon tate... Ne možeš sad i ti za njim...‘ - otkriva Milo koji se sa svojim ocem oprostio par tjedana prije nego li je Jasmin preminuo.

- Bio sam kod njega u bolnici. Rekao mi je, onako sav slab: ‘Ja više ne mogu‘. A ja sam mu na to kazao: ‘Dobro je, tata. Pusti se‘. Zajedno smo se onda isplakali - tiho priča Milo, pa kaže:

- Meni je bitno da tatinim odlaskom obitelj nije upala u crnu rupu. Mama je dobro, koliko dobro u ovoj situaciji može biti. Ona se pobrinula za sve, za sva ta prebacivanja HUZIP-a, ZAMP-a, za ostavinsku... Znaš kako je, najlakše bi bilo zapravo samo sjest i plakat.

Mama je još u Zagrebu, sad će, za koji dan, doći tu, na Korčulu - otkriva Milo, koji s Korčule, otoka na kojem zadnje tri godine živi, kako sada stvari stoje, neće zbog poslovnih obaveza doći na CMC festival u Vodice gdje će biti izvedena posljednja pjesma koju je snimio njegov tata. Radi se o skladbi ‘Luda noć‘, koja će se, ne sumnjamo, pjevati na zabavama i tulumima, piše Jutarnji list.

- Je, neka se samo pjeva. A što se mene tiče, reći ću sad jedino: ‘Jebem ja i njega i njegove hitove, i njegove gaže i sve!‘ On je sve to volio, ali ga je ta ljubav i uništila. Ja se ne ljutim na nikoga, ja znam da je tata bio takav, da je on tako to htio. Ali zbog svega toga mog tate više nema. On je uvijek samo ganjao karijeru, to ganjanje ga je i satralo, pa ja sad jedino mogu reći: ‘Jebala te karijera, gdje si sada, stari‘ - kroz suze govori Milo.