Oholost i kućni neodgoj. Kratko i jasno. Ništa drugo ni treće.
Tako treba pojasniti fotografije koje stižu s ulica u blizini splitskih škola, prvo smo gledali poslagane školske sendviče na kontejnerima, a dan kasnije stigle su fotografije jabuka iz školske marende nabijenih na šiljke željezne ograde.
Eto tako je završila ipak pozitivna ideja da svako školsko dijete dobije marendu. Ne samo zbog toga što smo čitali svjedočanstva o djeci koja gladna dolaze na nastavu, već i zbog namjere da se klincima ponudi nešto zdravo. Voće, jogurt pa na kraju i sendvič bolja su varijanta od čipsa ili pizzete iz susjedne pekare.
I ta dobra ideja skupila je hrpu primjedbi, te što se može kupiti za tako mali iznos od tadašnjih 10 kuna po učeniku, pa kad su vidjeli da je to sasvim dovoljno za zdravu marendu, onda se kukalo oko toga tko će to dijeliti.
Zar će nastavnici morati to raditi, i tko će dostaviti marende u škole koje nemaju kuhinju, pa gdje će se to dijeliti ako škola nema blagovaonicu. Bilo je i primjedbi kako su neki restorani koji spravljaju marende stavljali sir i salamu koji nisu bili primjeri svježine, ali se nakon kritika i snimaka djece i ta spiza dovela u red. Nikome od djece nije od tih sendviča bilo loše. Dapače, integralna bublica, red šunke, red sira i jogurt. I još neka voćka. Puno, puno bolje od grickalica i fastfood spize.
I kad se sve to nekako svladalo i objasnilo, projekt je krenuo. Jedan od rijetkih u hrvatskom školstvu koji stvarno zaslužuje pohvale, a s vremenom ga se nije ni spominjalo, sve je teklo bez ikakvih problema.
A onda šok. Sendviči na vrhu kontejnera, jabuke na ogradi. I vraćam se na početak teksta. Da, to je posljedica katastrofe od kućnog odgoja. Što su roditelji toj djeci usadili u glavu, ako su s tom djecom uopće i razgovarali, jesu li ih toj bahatosti sami naučili sa svojim ponašanjem. Naravno da jesu, pa bahatluk je hrvatsko opće mjesto, a ne tamo nekakva kultura koju su neki nadobudno i budalasto pripisali narodu koji je napučio ovaj dio Europe.
A na nju se nadovezala oholost te djece. Nemojmo stalno pričati da djeca nisu ništa kriva, jer to nije istina kao što je istina da nisu sva djeca ista. Neki lumen, sigurno budući Nobelovac, stavio je prvi sendvič na kontejner, vjerojatno ga slikao novim modelom iPhonea ili nekog drugog tehno-ludila koje mu je u ruke doturio ponosni tata. Pa se onda taj kesio na tu svoju foru, pa su onda drugi, slični njemu, napravili isto - i eto fotke koju se podijeli ekipi iz škole, ulice.
Dobro, samo čekam da se jave stručnjaci koji će reći da pretjerujem i da su ti sedmaši i osmaši nevinašca i da za ništa nisu oni krivi. Ok, vidimo se kad ti sedmaši i osmaši postanu dvadesetogodišnjaci. Sve nobelovac do nobelovca.
Oholost i kućni neodgoj. I gotovo. Neka se srame i djeca i njihovi roditelji.
A ovdje pročitajte više o bačenim marendama:
Zazivaju se drastične mjere za one koji su bacili marende oko splitske škole