Deutsche Welle je na sâm Uskrs objavio podatak da od proljeća ove godine, prvi put otkako je njemački kralj Karlo Veliki u Rimu okrunjen za rimskog cara, u Njemačkoj kršćani nisu više većina. Još lani su oni – kad se zbroje katolici i protestantski evangelici (luterani) – činili 54 posto stanovništva. Slobodna Dalmacija je objavila sav taj prilog na svom portalu, nema potrebe za prepričavanjem.
Zanimljivije je pitanje: je li Njemačka izdvojen slučaj, ili je posrijedi evropski fenomen?
Osim toga, katolici i protestanti nisu jedini kršćani u Njemačkoj, jer ima i rumunjskih, a sada i sve više ukrajinskih pravoslavnih. Ima muslimana među Kurdima, Turcima, Bošnjacima. Ima vjernikâ još i među Židovima. Njemačka nije (još) ateistička zemlja. Ipak, trend ateizacije je tu.
Ne treba zaboraviti da u Njemačkoj aktualan popis vjernika provodi porezna služba. U Njemačkoj se, kao i u Austriji, plaća crkveni porez (Kirchensteuer). U Njemačku ga je uvela Weimarska Republika 1919, u Austriju tek Hitler 1939, nakon Anschlußa, ali je zadržan i poslije rata kao sredstvo da crkve ne budu ovisne o politici. Za razliku od zemalja gdje svi plaćaju isti postotak poreza, pa ga nepripadnici nijedne vjere usmjeravaju državi, u Njemačkoj tko nije vjernik ne plaća taj porez. Dakle, pripadnost vjerskoj zajednici ne apelira na “um i srce”, nego na novčanik, socijalno veoma osjetljiv organ.
Što je mjerilo ondje gdje nema crkvenog poreza? Nema jednoznačnog odgovora, jer nema jednostavnog odgovora na pitanje tko je vjernik.
Katolička crkva to obavlja jednostavno: bilježi broj krštenih u njoj – i smatra ga vječnim. Čak i ako građanin formalno istupi iz Katoličke crkve, što u Hrvatskoj nije problem, dobiva obavijest da znak krsta na njemu ostaje vječno.
Nevjernici na vjeronauku
Novinari se mogu zadovoljiti nekim jednostavnim računicama. Na primjer: koliko je pokojnika sahranjeno po vjerskom uzusu. Ili koliki je omjer brakova sklopljenih crkveno odnosno civilno. Ili koliki postotak djece pristupa školskom vjeronauku. Nezgoda je što se postotci ne podudaraju.
Ima roditelja koji šalju djecu na vjeronauk iako ne vjeruju u Boga i ne vjeruju Crkvi, ali ih je strah da im dijete ne bude diskriminirano. Ima ih koji za Crkvu ne haju kad im je do veselja (jer je nekima brak veselje), ali se Boga sjete kad je gusto, na primjer na samrti. Što je sve ljudski, ali ne pomaže utvrđivanju istine. One činjenične (kad Crkva kaže: “Istina će vas osloboditi!”, ne misli na činjeničnu istinu nego samo i isključivo na Isusa koji, po Ivanu, kaže: “Ja sam Put i Istina i Život!”).
Ako bi se računalo po desetorim Zapovjedima Božjima, obvezatnima za Židove, kršćane i muslimane, moglo bi biti “ajme meni”. Koliko ima onih koji se ni o jednu nisu ogriješili?
Stoga se kao mjerilo najčešće uzima Prva: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.” Uz to kršćanima ide kao obavezni dodatak i dogma o Svetom Trojstvu, unutar čega se vjeruje da je Isus sin Božji i sam Bog. Tko ne vjeruje da je Isus Božji sin – valjda nije kršćanin. A Frankfurter Allgemeine Zeitung veli, na temelju ispitivanja mnijenja koje je za nj proveo Demoskopski zavod Allenbach, da samo još 37 posto njemačkih građana vjeruju da je Isus Božji sin (1986 je to vjerovalo 56 posto). Treći kriterij, nakon novca i vjerovanja u Boga obično je obavljanje redovitih vjerskih obaveza, počev od nedjeljne mise u kršćana, odnosno pet dnevnih molitava i osobito džuma namaza u džamiji u petak za muslimane itd. Tu je još mnogo labavije. U nekim zemljama većina kršćana, ponajprije muškaraca, sjete se svoje vjerske pripadnosti o Božiću i Uskrsu, još češće kad se vjenčavaju, a obitelj im se toga sjeti na sprovodu – premda su u međuvremenu pored crkve prolazili kao “pored turskog groblja”, ili bi se makinalno prekrižili. Tu skupinu obično zovemo tradicijskim vjernicima. Oni imaju osjećaj pripadnosti vjerskoj kulturi svoje konfesije, te je ona jamačno utjecala na njihovu kulturalnu formaciju (ta kulturalna afilijacija vrijedi i za mnoge ateiste).
Raznovrsna, ponajprije sociološka, istraživanja religijske pripadnosti ne zadovoljavaju se samo odgovorima na pitanja smatra li se netko katolikom, luteranom, muslimanom, pa ni samo na pitanja vjerovanja u dogme vlastite religije. Ona ispituju različite aspekte religijske pripadnosti, raščlanjujući ih, a i različite trendove unutar toga.
Jedan se trend čini nespornim: postotak religioznih se smanjuje, i u Evropi i u svijetu. Ali taj trend ni slučajno nije linearan. Grubo rečeno, u doba rata i inih kriza vjera jača, a slabi kad je dobro, stoga je generalno manje važna imućnima a puno više siromašnima. Ne samo kršćanska, nego svaka vjera.
Je li itko čuo da osoba u nevolji zapomaže: “Tito moj!”, “Tuđmane moj!”? Malo tko neće zakukati “Majko moja!”, a i uvjereni ateist će spontano možda zavapiti: “Bože moj!”, “Gospe moja!”, “Isuse moj!”. Znači li to ipak iskaz religioznosti? Zapravo – ne! Samo pokazuje da su vjere važan antropološki supstrat.
Utvrđivanje evropskih trendova nije lako ne samo zato što u različitim zemljama ispituju različite aspekte religiozne pripadnosti, nego i zato što se ozbiljna nacionalna istraživanja provode razmjerno rijetko, pa i u razmacima od 10-20 godina, što također otežava usporedbe,
Ipak, kako je prije godine i pô dana za Foreign Affairs napisao Ronald F. Inglehart, profesor emeritus Demokracije, demokratizacije i ljudskih prava na Sveučilištu u Michiganu, nakon privremenog jačanja religioznosti na prijelazu stoljeća, opet je nastupilo razdoblje njezina slabljenja u svijetu.
U početku XXI stoljeća akcent je dalo, pisao je Inglehart, jačanje pravoslavlja u Rusiji i drugim postsovjetskim državama, pa dolazak na čelo Sjedinjenih Država Georgea W. Busha, evangeličkoga “preporođenog” kršćanina koji je insistirao na svojim vjerskim vrednotama i opredjeljenjima, napokon i atentati 11-IX-2001 na Dvojne nebodere u New Yorku i na Pentagon, jer se ekspanzija al-Qa’ide tumačila kao izraz jačanja političkog islama u muslimanskom svijetu.
Inglehart i Pippa Norris su 2008 analizirali podatke o religijskim trendovima u 49 zemalja ili teritorija, za koje su postojali usporedivi podaci od 1981 do 2007. Te su zemlje obuhvaćale 60 posto svjetskog stanovništva. Nisu uočili, piše, opći porast religioznosti nego dva suprotna trenda: opadanje religioznosti u bogatijim državama, a porast religioznosti u 33 zemlje, uglavnom one u kojima su prethodno komunisti bili na vlasti. Ustanovili su također ono što je bilo vidljivo golim okom: da industrijalizacija i jačanje znanosti nisu pomele religioznost s povijesne pozornice, kao što su neki proricali.
Pogrešna prognoza
Međutim, od 2007 do 2019 velika većina zemalja koje su istraživali – 43 od 49 – postale su manje religiozne. Čak su i Sjedinjene Države, dugo navođene kao primjer ekonomski razvijenog društva sa snažnom religioznošću, počele gubiti svoj religijski naglasak. Tu se pokazala pogrešnom druga prognoza: da će odustajanje od vjere narušiti društvenu koheziju i javni moral.
“Koliko god se moglo doimati neočekivanim, manje religiozne zemlje pokazuju manju sklonost korupciji i imaju nižu stopu umorstava nego one religioznije”, zapisao je Inglehart. Njegov je pretpostavka da je uzročno-posljedični odnos obrnut: što se ljudi osjećaju sigurnijima u nekom društvu manje traže podršku u religiji.
Time objašnjava zašto je odgovor na pitanje “koliko Vam je važna religija” na ljestvici od 1 do 10 u Bugarskoj između 1981 i 2007 poskočio sa 3,6 na 5,7, a u Rusiji sa 4.0 na 6,0.
Glavna iznimka je Indija, gdje je Bharatiya Janata Party gradila svoj imidž i uspjeh na snažnom povezivanju nacionalnoga i vjerskoga hinduističkog identiteta.
S druge strane, Amerikanci su od 1981 do 2007 na ljestvici važnosti Boga u njihovu životu imali veoma visoku ocjenu od 8,2, koja je ljosnula na 4,6 u godini 2017, što je najstrmoglaviji pad.
Inglehartov je zaključak da se sekularizacija ne odvija svagdje odjednom, da joj je ritam spor, u skladu s izmjenama generacija. I da taj proces nije ireverzibilan, nego da ovisi o percepciji sigurnosti u pojedinom društvu.
Ograničimo li se na Evropu, unutar svjetskih trendova koji se nje izrazito tiču, postoje znatne razlike od države do države, a ponegdje i veoma naglašene unutar države, gdje se jako razlikuje postotak religioznog obuhvata između bivše Zapadne i bivše Istočne Njemačke. Njemački Istok je bitno manje religiozan, kao i Albanija, što bi se moglo pripisati bivšem sustavu – ali on ne objašnjava visok postotak religioznosti u Poljskoj nasuprot snažnoj ateizaciji Češke. Nameće se pretpostavka da vjekovne kulturalne razlike ipak utječu više na takav antropološki trend, nego trenutno političko okružje.
Ciprani prvaci
A postoje i razlike unutar pojedinih religija. U Evropi, ne zaboravimo, nominalno ima 76,2 posto kršćana, 18,8 posto nereligioznih, 6 posto muslimana, te po 0,2 posto hinduista, budista, odnosno Židova u vjerskom smislu pojma – ali je kuriozno da su u Ukrajini i predsjednik i premijer Židovi, a da su u Kneževini Monaku Židovi druga vjerska skupina, nakon katolika.
Evo još jednog pregleda (autor: José Casanova). Među obuhvaćenim evropskim zemljama u Boga najviše vjeruju na Cipru (96 posto), te u Irskoj (95), Poljskoj (94), Sjevernoj Irskoj (92), Portugalu (91), pa slijede Italija, Španjolska, Austrija, Švicarska, Slovačka, Latvija… Njemačka je, rekosmo, podijeljena: na Zapadu 65 posto, na Istoku 25 posto, što je i minimum. Za njom slijedi, s velikim razmakom, Češka (46 posto), Rusija i Francuska (po 52), Švedska (54), Danska i Nizozemska (po 57), Norveška (59), Bugarska (60), pa redom Slovenija (62) i Madžarska (65), baš kao i (bivša zapadna) Njemačka. Tu nema Hrvatske.
Ateista je pak najviše u pet njemačkih istočnih saveznih zemalja (51 posto), pa u Češkoj (20), Rusiji i Francuskoj (po 19), Švedskoj, Nizozemskoj, Bugarskoj i Sloveniji (po 17), Danskoj (15), Madžarskoj (13), (bivšoj Zapadnoj) Njemačkoj i Slovačkoj (po 11), u Britaniji (10), a drugdje je postotak jednoznamenkast.
Vjera u Boga i učestalost molitava nisu povezane: na bogovjernom Cipru samo 55 posto njih moli više puta mjesečno, a u Irskoj čak 84 posto. I tako dalje, da vas ne dotučemo statistikama.
Vrijedi možda napomenuti da je među katolicima najviše onih koji redovito pohađaju mise (43 posto) a najmanje među pravoslavnima (8 posto, čak 25 posto nikad ne zađu u crkvu iako, kažu, vjeruju).
Sve u svemu razlike su znatne, tako da je varavo izvođenje zaključaka za svu Evropu, kamoli za sav svijet.