Radi Šerbedžiji, globalno najpoznatijem glumcu s područja bivše države, zauvijek otisnutom u hrvatskoj filmskoj povijesti u ulozi Matana, su nedavno otkazali koncert na zatvaranju Vinkovačkog filmskog festivala zbog 'neprimjerenosti održavanja kulturnih priredbi u tjednu sjećanja na žrtve agresije na Vukovar'. Šerbedžiji, hrvatskom Srbinu koji svoju vinkovačku mladost čuva kao jedno od ljepših životnih razdoblja, je nastup zakazan pa otkazan u periodu od 12 dana, svega par tjedana prije predloženog događaja. Naime, kako se svečani tjedan približavao, organizatori su sve više shvaćali kako su pogriješili misleći da je taj tjedan, kao i svi drugi, dozvoljen za uobičajeni kulturni (su)život. Zbog toga je predloženo da se pjesma preseli u prosinac, mjesec radosti.
Nešto južnije, novinar Boris Dežulović je pisao, ono što je znao da će biti, prekomjerno granatirana kolumna pod nazivom 'Jebo vas Vukovar'. Zloglasan po svojim neodmjerenim provokacijama, ratni reporter iz srca kasapljenog grada na Dunavu, je nepristojnim rječnikom pozvao na, kako su to neki shvatili, prestanak slavljenja grada heroja kao grobnice. Ipak, kako je razdoblje iskazivanja kolektivnog pijeteta bilo pred vratima, Dežuloviću je sve više dolazilo do glave kako se ishitrio smatrajući da je trideset godina previše za vanrednu društvenu hibernaciju. Iz tog razloga je na društvenim mrežama danima sugerirano da se agresija preseli u Pisak, mjesto mira.
Spomenuti Srbin Rade je, poistovjetivši se sa svojim prijateljem Hrvatom Borisom, njemu posvetio svoju posljednju kolumnu. Zamišljena kao javno pismo, ova poslanica, odmah u početku, zamjera (kako ga je Milanović prozvao) hrvatskom Ragnaru hrabrost i principijelnost kojom je sugerirao pjevaču da pjeva šansone u svom gradu. 'Više te nikada ni za kakav savjet neću pitati', oštro poručuje svom prijatelju Šerbedžija pa nastavlja zaključujući da bi se uzbuđeni 'očajnici s podgrijavanom patriotskom retorikom' pri ostvarenju svojih prijetnji nasilnog ulaska u Dežulovićev dom, uz obaveznu čašu njegovog trpkog crnog vina, ugodno družili s bivšim feralovcem, pritom doživjevši napredak u međusobnom uvažavanju i razumijevanju.
'Ali Boris, kao i mnogi preživjeli pravi heroji toga grada, ne želi se busati u prsa, pa ni braniti svojim podvizima. Pravi ratnici ne vole pričati o svojim bitkama. Ali moj prijatelj Boris još nije odložio svoje oružje. On piše svoje knjige i novinarske tekstove. On se još bori s vjetrenjačama, s nepravdama i najčešće s glupošću koja je 'svemirska sila nad nama', kako bi rekao dobri stari Krleža. Borisov vapaj nije psovka nego očajničko preklinjanje i sigurno nema u sebi ni trunke primisli kojom bi se vrijeđala bilo koja žrtva grada Vukovara’, olakšao je dušu Rade i najavio što skoriji dolazak u Vinkovce, a potom i mirnoću pišćanske terase svog suborca za ‘normalizaciju’ najavljenu 1995. godine.
Izvadak iz kolumne prenosimo s portala Autograf:
'Dragi moj Boro,
odmah da ti kažem da te više nikada ni za kakav savjet neću pitati jer eto kako to završi… A samo sam te pitao što da radim i kako da se postavim prema ovima iz Vinkovaca što mi otkazuju koncert na koga su me bili pozvali i, kako kažu, sve zbog mladih Vinkovčana koji me obožavaju i koji su zapravo zaželjeli da baš ja dođem na zatvaranje toga Vinkovačkog filmskog festivala.
I lijepo si mi kratko i jasno rekao što da radim i ja sam otprilike tako i napisao u svojoj kratkoj izjavi, u kojoj sam rekao da mi se čini da je to jedna obična politička manipulacija i da ja ne želim napisati da zbog svojih drugih obaveza ne mogu održati taj koncert, ali da razumijem njihovu uznemirenost oko činjenice da se baš moj koncert održava u tome senzibilnom i posvećeničkom vremenu, te da ću koncert održati u decembru, kako ja zbog Kemine pjesme volim zvati prosinac.
I sve bi bilo dobro da se tako i završilo. U nekim lokalnim novinama i radio programima izišla bi informacija da nije baš najpriličnije da Rade Šerbedžija pjeva pjesme u Vinkovcima, uoči svečanih i svetih dana posvećenih žrtvama rata u Vukovaru i svim počasnim manifestacijama, kojima se polažu vijenci na znane i neznane grobove, drže govori o jednom vremenu kada su neki hrabri ljudi izginuli braneći svoj grad do posljednjeg daha.
I ja bih to shvatio i razumio i došao bih u Vinkovce kada mi kažu da je za moj dolazak pogodno vrijeme.
Ali vraga… Možda to može sa mnom koji sam navikao na kompromise i koji se stalno nekoga kurca ispričavam za sve ono što nikada nisam ni pomislio, a kamoli učinio, i koji u svojim pacifičkim mirenjima čitavoga svijeta uistinu pretjerujem jer mi je teško izreći neke teške i prave riječi i jer se bojim da bih njima zauvijek porušio onu malu ravnotežu koja me još uvijek drži u mojoj domovini na nekoj skliskoj i labavoj njihalici.
Možda to može sa mnom, ali ne može s Borisom Dežulovićem!
Jer Boris Dežulović je iskovan od nekog posebnog čelika i njegova kičma, a ni srce pa ni duša, neće da se svijaju pred naletima orkanskih primitivizama ovoga našega fetivog mentaliteta, koji je u stanju da svojim bešćutnostima uništi sve ono što je dobro i pravedno i čestito, samo zarad jedne jedine istine koja se izgovara grlenim glasovima i koja je (po njihovom mišljenju) jedina i prava.
I žalosno je da mnogi ljudi ne mogu prepoznati tu njegovu literarnu montažu u kojoj prividna psovka postaje preklinjanje da se od Vukovara, grada heroja i grada mučenika, prestane graditi mramorna grobnica, pretrpana obiljem grobljanskoga cvijeća i mirisa smrti, već da se taj lijepi grad na Dunavu okrene životu i da se njegovi stanovnici počnu osjećati u svome gradu kao oslobođeni i sretni ljudi, uživajući blagodati svakodnevnoga života i dijeleći svoje radosti, tuge i brige, koje sam život, već sam po sebi, donosi ljudima.
Naravno da se treba obilježavati to sjećanje na stravične dane koje su grad Vukovar i njegovi stanovnici proživjeli te nesretne 1991. godine i na dostojanstven način podsjećati na sve žrtve toga ratnoga masakra, da se nešto slično nikada više nikome na svijetu ne ponovi, ali ne treba da se to ponavlja gotovo svakoga mjeseca, tjedna ili dana i da takav ritam i oblik života postane svakodnevnica građana toga grada.
Može li ovo moje tumačenje Borisovog pisanja o toj tužnoj temi, o kojoj je on već toliko puta govorio i pisao svima razumljivim jezikom, doprijeti do onih ljudi koji ostrašćenim riječima i prijetnjama ugrožavaju život moga prijatelja tamo dolje u njegovom mirnom seocu u blizini Jadranskoga mora, gdje on ovih dana peče rakiju, čita i piše knjige, nervira se kao pravi torcidaš, što njegov Hajduk koji u posljednje vrijeme igra sjajan nogomet, ipak ne knjiži dovoljno bodova da bude prvi na prvoligaškoj ljestvici i, sasvim ljudski, ne bez strepnje, zaključava kućna vrata?
Pa kada bi se neki ”očajnik”, njegovanom i podgrijavanom patriotskom retorikom, od koje koristi imaju samo oni koji je svakodnevno u svojim politikantskim akcijama zlorabe, i susreo oči u oči s mojim prijateljem Borisom, siguran sam da bi se već nakon nekoliko rečenica i sam uvjerio u pravi smisao izgovorene poruke i na kraju popio s Borisom čašu crnoga vina.
Boris Dežulović je bio hrabar čovjek i 1991. kada se odlučio, gotovo samoubilačkim činom, otići u razoreni Vukovar, u kome su se još dimile razrušene i zapaljene kuće i još svježi ljudski leševi ležali po ulicama grada i po kejovima Dunava i Vuke. Boris je napravio najdirljiviju novinarsku reportažu, čije su riječi i fotografije obišle čitavi svijet. Stavio je doslovce svoj život na kocku toga dana 1991. godine, koja je mogla biti i ispisana godina na njegovome grobu.
Ušao je u grad kao pravi filmski junak. Harrison Ford, na primjer. Bez puške. Naoružan samo malim notesom, olovkom i fotografskim aparatom. Da ga je pokosio rafal onoga pijanoga četnika kojega opisuje u svojoj reportaži, bio bi danas jedan od onih koji se spominju u jednoj čuvenoj pjesmi uz stih ”bezumlju hrabrih pjevamo pjesme”. Pa zar se može i pomisliti da bi takav čovjek mogao prema istinskoj tragediji grada Vukovara i njegovih unesrećenih ljudi osjećati bilo što osim dubokoga pijeteta i tuge i žalosti.
Ali Boris, kao i mnogi preživjeli pravi heroji toga grada, ne želi se busati u prsa, pa ni braniti svojim podvizima. Pravi ratnici ne vole pričati o svojim bitkama. To su neki dostojanstveni, tihi ljudi koji sliče na junake iz Kurosawinih filmova. U vrijeme mira, obrađuju polja, zidaju gradove i podižu mostove.
Cijelu kolumnu možete pročitati OVDJE.