Jedan je učitelj, drugi je psihijatar. Prvi bi trebao učiti našu djecu, a drugi bi im trebao liječiti psihu ako je pozlijeđena. Naizgled: dragocjen tandem za naše mlade. U stvarnosti: čuvajte svoju djecu od ovakvih tipova.
Obojica su visoko pozicionirani političari jedne parlamentarne stranke: Nikola Grmoja je potpredsjednik, a Božo Petrov predsjednik Mosta. Zahvaljujući politici, obojica imaju društveni utjecaj, što povećava razmjere skandala.
Malo je reći da su njihove izjave sablaznile našu javnost. Ili bar dobar dio javnosti. Doajenka hrvatske psihologije dr. Mirjana Krizmanić za Grmojinu je izjavu rekla da je „krajnja svinjarija”. A jedna od naših najboljih književnica Ivana Bodrožić za Petrovljev je istup rekla da „dugo nije čula tako fašističku izjavu”.
Podsjetimo, Mostovi inteligenti „proslavili” su se izjavama o LGBT populaciji, a kašu je prvi zakuhao Grmoja, objavivši na Facebooku status u kojem je u isti kontekst – čak i u istu rečenicu - stavio homoseksualce i pedofile:
„Podržavate li moju inicijativu da se što je moguće žurnije izglasa Antipedofilski zakon kojim će se uvesti najstrože moguće kazne za pedofile, ali i zaštititi djecu od seksualnih sadržaja i LGBTQ propagande?” upitao je čuveni Mostov zaštitnik djece.
Dakle, tip je pedofile i pedere razdvojio tek jednim zarezom i rastavnim veznikom. Nije smatrao potrebnim ni točku između njih staviti.
Radi se o starom, pokvarenom i perverznom desničarskom triku, kojim se spajanjem nespojivog želi kod neukog i(li) konzervativnog svijeta stvoriti dojam da su pederi jednako opasni za djecu kao i pedofili.
Desničari ovog tipa uporno u priču o homoseksualizmu ubacuju pedofiliju, ne bi li ta dva posve različita pojma nekako povezali i time homoseksualizam učinili prljavim i bolesnim.
Orbanov poučak
Tim se trikom nedavno poslužio i mađarski premijer Viktor Orban – inače tiha patnja (ne nužno aseksualna) hrvatskih desničara – kad je donio zloglasni zakon u kojem je skupa udrobio kazne za pedofiliju i za podučavanje maloljetnika o homoseksualnosti.
Konkretno, ako mađarski profesori budu tumačili učenicima što je homoseksualnost, to će se karakterizirati kao „propaganda homoseksualizma”, i ti će profesori biti kažnjeni po istom zakonu kao da su seksualno zlostavljali djecu.
Veći dio Europske unije ostao je zgrožen tim zakonom, ali ne i naš junački profesor Nikola Grmoja – njemu je Orban poslužio kao inspiracija za žuđeno uvođenje sličnog zakona i u Hrvatskoj.
No, Grmoja nije ostao sam: iza njega je odmah stao psihijatar Božo Petrov:
„Oni moraju shvatiti da su manjina i da im mi toleriramo to”, bubnuo je Petrov na Televiziji N1, braneći Grmoju i natjeravši Ivanu Bodrožić da kaže kako „dugo nije čula tako fašističku izjavu”.
Nedostajalo je samo da Petrov malo produbi svoju „slobodarsku” misao, pa da u kerumovskom stilu izvali kako (seksualne) manjine „moraju znati gdje im je mjesto”.
Ostaje nejasno gdje je točno to mjesto. Ispod stola? U podzemnim katakombama? U krevetu Nikole Grmoje? U krevetu Bože Petrova?
Krevete ne spominjemo slučajno: psihologija je odavno ustvrdila da u podlozi homofobije često leži latentna homoseksualnost. Odnosno, ovakve homofobne istupe, kakve su izveli Grmoja i Petrov, nerijetko izvode baš latentni homoseksualci, koji još nisu izašli „iz ormara”. Kao psihijatar, Petrov to sigurno zna.
Ili možda ne zna?
Dokazi stari 50 godina
U svom gostovanju na N1 Petrov je, tumačeći zašto drži da je javno govorenje o LBGT populaciji štetno za djecu, rekao i ovo:
„Želim za svoju djecu ono što je društveni konsenzus i stavove temeljene na dokazima, a ne da mi manjina nameće što će učiti moja djeca.”
Pošto društvenog konsenzusa nema, ostaju „stavovi temeljeni na dokazima”. Dok psihijatar Petrov ne dobije dokaze da je homoseksualizam nešto normalno, on svoju djecu neće izlagati toj, kako se kaže, LGBT propagandi. Sjajno. Kako je ovaj tip uopće dobio diplomu psihijatra?
Božo Petrov, naime, rođen je 1979., šest godina nakon što je Udruga američkih psihijatara (APA) skinula homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja. Toj odluci prethodila su brojna istraživanja (počevši od onog američke psihologinje Evelyn Hooker iz 1957.), koja su redom dokazala da između hetero i homo ljudi ne postoje nikakve statistički značajne sociopsihološke razlike.
A 50 godina kasnije naš izgubljeni psihijatar još uvijek traži dokaze.
Štoviše, američki psihijatri uveli su distinkciju između homoseksualnosti koju gay pojedinac prihvaća i one koju ne prihvaća. Za one koji se ne mogu pomiriti sa svojom seksualnošću uvedena je nova dijagnostička oznaka, tzv. „poremećaj seksualne orijentacije”, pri čemu je naglašeno da se ta dijagnostička kategorija razlikuje od homoseksualnosti, koja nije poremećaj.
Ponovimo još jednom: poremećaj nije ako si homoseksualac, nego ako to odbijaš priznati.
Što bi rekli braća Srbi: opa, bato! Imajući u vidu ono što smo ranije naveli, roje se škakljiva pitanja: jesu li Petrov i Grmoja latentni homoseksualci? O čemu Petrov mašta u tihim noćima bez sna? Je li Grmoja latentno zaljubljen u Petrova ili u Orbana?
Gay je OK
Nažalost, nemamo prostora za dublju elaboraciju ovih hipoteza, jer moramo obrazložiti zbog čega bi zabrana javnog govorenja o homoseksualizmu bila štetna za maloljetnike.
Ako naši maloljetnici uđu u punoljetnost s idejom da je homoseksualizam nešto bolesno, opasno i nepoželjno, dobit ćemo homofobno društvo u kojem će se homoseksualci zaista osjećati kao da su bolesni i nepoželjni.
Nasuprot tome, podučavanjem o LBGT populaciji mladi će od malih nogu učiti da nas ima različitih i da smo usprkos tome svi jednako normalni. Takva djeca postat će tolerantnija na međusobne razlike i neće ih biti strah od drugačijih.
A ako kojim slučajem spadaju u LGBT ljude, takvi sadržaji će im pomoći da shvate da nisu nenormalni.
Prema tome, zabrana informiranja mladih o homoseksualnosti bila bi štetna za našu djecu. Jer se mlade time sprečava da shvate da je homoseksualnost posve normalna, odnosno sprečava ih se da prestanu osjećati stid ukoliko su i sami takvi. Vidite što se dogodilo Petrovu i Grmoji.