Nepovratna emigracija u ovom se tekstu definira kao emigracijski saldo mladih obitelji s djecom. Pretpostavlja se da kada djeca krenu u školu u nekoj drugoj zemlji, bitno se smanjuju šanse za povratak.
U tom slučaju ne odlaze samo roditelji - mladi i u najboljim godinama - već se dijete socijalizira u drugoj sredini uz izgled da dugoročno postane građanin-državljanin i nastavi život u drugoj zemlji.
Problem se može umanjiti istom takvom imigracijom. Zato se govori o saldu nepovratne emigracije: emigracija minus imigracija mladih obitelji s malom djecom.
O emigraciji se puno priča, a malo zna
O emigraciji ne znamo dovoljno. Procjene koje se spominju u javnosti dosta se razlikuju. Na godišnjoj razini variraju od 20-ak do 50-ak tisuća ljudi. O nepovratnoj emigraciji znamo još manje, jer je jako teško procijeniti kolika je vjerojatnost da će se netko tko je otišao raditi i živjeti u inozemstvo nakon nekog vremena vratiti.
Čini se da istraživači i državne institucije zakazuju u pogledu dubinske analize pojave koja pomalo izaziva moralnu i političku paniku. Međutim, Nenad Bakić mi je dao dobru ideju kako krenuti u prvu, vrlo grubu procjenu nepovratne emigracije.
Procjena kreće od vremenske serije novorođene djece. Slika 1 pokazuje dobro poznat podatak o drastičnom padu novorođene djece nakon 2009. Pad je bio veoma jak otkad je u Hrvatskoj izbila duboka gospodarska kriza koja je trajala do (uključivo i) 2014. Sada je pad zaustavljen, ali značajniji oporavak još se ne vidi u podacima. U Hrvatskoj se godišnje rađa oko 7000 djece manje nego 2008. - 2009. godine.
Broj novorođenih služi za procjenu očekivanog upisa djece u prvi razred osnovne škole. U Hrvatskoj se sva djeca obavezno upisuju u osnovnu školu, a smrtnost djece predškolske dobi veoma je niska pa se u procjeni može zanemariti. Štoviše, smrtnost djece predškolske dobi konstantno pada (prema istraživanju Mujkić i sur. zaključno s 2012. godinom).
Dakle, ako uzmemo 75% djece rođene 2009. i 25% djece rođene 2010. (to su oni rođeni u prva tri mjeseca godine koji idu u školu sa šest godina i šest i pol mjeseci u prosjeku), dobit ćemo maksimalan broj djece rođene u zemlji koja će upisati prvi razred 2016. Takva procjena se može napraviti za sve godine unazad.
Koliko se djece trebalo upisati u prvi razred, a nije
Tako se izračuna očekivani broj upisa djece u prvi razred. Procjena se u sljedećem koraku uspoređuje s brojem djece stvarno upisane u prvi razred (slika 2): linija stvarnog upisa bit će ispod linije očekivanog upisa “domaće” djece (rođene u zemlji) ako se bilježi neto odljev mladih ljudi s djecom rođenom u zemlji (priljev obitelji iz inozemstva koja djecu upisuju u hrvatske škole manji je od odljeva - sjetite se da smo nepovratnu emigraciju na početku definirali kao neto koncept).
Slika 2 pokazuje tri ključne stvari:
1. Nepovratna emigracija (indicirana neto “nestankom” djece pri upisu u osnovnu školu) javila se i prije ulaska u EU, pomalo već od 2009., i zatim iz godine u godinu raste.
2. Ulazak u EU 2013. i s time u vezi lakše dobivanje posla u drugim zemljama nije trenutno povećalo nepovratnu emigraciju, ali se u širenju škara linija na slici 2015. - 2017. vjerojatno krije odgođeni EU efekt.
3. Nepovratna emigracija očito raste; indikator neto “nedostajuće” djece pri upisu 2017. dosegnuo je oko 2700 ili 6,3% od domaćeg teorijskog maksimuma rođene djece pred 6-7 godina; kumulativ za razdoblje 2009. - 2017. iznosi oko 12 tisuća “nestale” djece na ulazu u osnovnoškolski sustav.
Iz ove procjene ne može se zaključiti da je Hrvatsku 2009. - 2017. napustilo oko 12 tisuća obitelji s djecom (36.000 ljudi - 12.000 djece plus dva roditelja po svakom djetetu). Stvarni je izračun mnogo kompliciraniji:
1. U obiteljima s blizancima dvoje roditelja ima veći broj djece koja su “nestala” pa je ukupan broj manji od 36.000, jer dvoje ili više djece nestaje na dva roditelja (ali taj efekt je jako mali).
2. Neka djeca nemaju oba roditelja pa emigrira dijete i jedan roditelj te je ukupan broj nepovratne emigracije po toj osnovi manji (bez terenskog istraživanja nemoguće je znati kolika je učestalost takvih slučajeva).
3. Neke obitelji koje su emigrirale imaju i stariju djecu pa je broj nepovratnih emigranata (potencijalno) veći (na ovo ćemo se vratiti dalje u tekstu).
4. Ne emigriraju samo obitelji, nego i samci i parovi bez djece i veoma je teško procijeniti koliko u tom segmentu ima nepovratne emigracije. Većina njih će vjerojatno u budućnosti imati djecu pa ako se ne vrate na vrijeme, i oni će postati nepovratna emigracija zajedno s budućom djecom. Ali to je jako spekulativno, pa ih zasad držimo izvan definicije nepovratne emigracije. Utoliko je ova procjena konzervativna, nepovratna emigracija bi mogla biti još veća.
Dakle, pretpostavit ćemo: (1) da su blizanci i djeca bez oba roditelja koja emigriraju samo s jednim roditeljem vrlo rijetki i (2) da emigracija samaca i parova bez djece nije nepovratna emigracija (jer su mobilniji od roditelja čija djeca kreću pohađati škole u drugoj zemlji). Tako se problem konačne procjene svodi na pitanje vezano uz točku 3: koliko je starije djece koja pohađaju osnovnu školu “nestalo” iz statistike nakon 2009. skupa s ovih procijenjenih 12.000 koji su “nestali” prije ulaska u školski sustav?
Isto pitanje bi se moglo postaviti i za emigraciju srednjoškolske djece, ali pretpostavit ćemo da prema kraju srednje škole, kada roditelji u prosjeku imaju oko 40 ili više godina, emigracija nije toliko učestala. Zbog toga srednjoškolci nisu uključeni u procjenu.
Koliko se djece trebalo upisati u sljedeći razred osnovne škole, a nije
Procjena djece “nestale” tijekom osnovne škole nakon upisa u prvi razred počiva na analizi broja djece koja završavaju razred i prelaze u sljedeći. Neka djeca padnu razred, neka se razbole, neka nažalost i umru (vrlo rijetko), neka možda prijeđu u programe za djecu s posebnim potrebama, neka napuste školovanje. Međutim, udjel takvih slučajeva u ukupnoj populaciji ne može znatno varirati iz godine u godinu. Prema tome, svaka velika varijacija u vremenu koja bi uz to bila ravnomjerno raspoređena među razredima mogla bi se pripisati nekom vanjskom poremećaju koji ranije nije bio prisutan. Prvi kandidat za takvo objašnjenje jest emigracija obitelji.
U gornjem dijelu tablice vidimo da se broj učenika u osnovnim školama (prema kriteriju broja učenika koji su završavali pojedine razrede) od 2005. do 2016. smanjio za gotovo 19%, s oko 389 na oko 317 tisuća. Smanjenje je uglavnom posljedica demografskih trendova.
U donjem dijelu tablice vidimo ukupnu promjenu broja djece na prijelazu u viši razred. Na primjer, broj završenih osmaša 2016. smanjio se u odnosu na broj završenih sedmaša 2015. za 642. No to nije prvo smanjenje u toj generaciji. Kretanjem desno gore po dijagonali može se očitati da se broj završenih sedmaša 2015. (to su osmaši 2016.) u odnosu na završene šestaše 2014. smanjio za 158 itd.
Podaci pokazuju da se broj učenika tijekom osnovnog školovanja oduvijek smanjivao (očitajte redak “ukupan pad” u dnu tablice). Međutim, stopa prosječnog pada za sve razrede bila je vrlo mala, oko 0,3% u prosjeku godišnje (vidjeti samo dno tablice). U tome se vide neke pravilnosti: dok je broj učenika na prijelazu u naredne razrede u prosjeku padao, u petom razredu se uvijek događalo odstupanje - broj učenika bi se povećao u odnosu na četvrti razred. Točan razlog je teško znati, ali može se očekivati da se radi o doseljavanju, moguće dominantno iz BiH.
Dakle, oduvijek je bilo uobičajeno da oko 1000 učenika (neto) svake godine “nestane” iz našeg osnovnoškolskog sustava, u čemu je nepovratna emigracija (nastavak školovanja u nekoj drugoj zemlji) sigurno bila jedan, ali ne i isključiv razlog. Međutim, 2015. dolazi do prvog malog, a 2016. do sljedećeg velikog ubrzanja “nestanka” djece tijekom osnovne škole: 2015. i 2016. “nestalo” je ukupno oko 3000 djece iznad uobičajenog trenda (oko 600 2015. i oko 2400 2016.).
Teško je reći u kojoj se mjeri radi o braći i sestrama onih 12-ak tisuća (procjena) koji su vjerojatno otišli prije upisa prvog razreda, a koliko su to djeca iz nekih drugih obitelji koje su se opredijelile za emigraciju. Ako su braća i sestre “nestale” predškolske djece, onda ovih 3000 treba pripisati prethodnoj procjeni bez korekcije. Ako su to djeca iz novih emigrantskih obitelji, onda 3000 treba množiti s tri (zbog dva roditelja koja odlaze), odnosno nešto manje kako bi se uzela u obzir činjenica da neka djeca ne emigriraju s oba roditelja, a neka imaju blizance.
Vjerojatno nećemo mnogo pogriješiti ako nepovratnu emigraciju na temelju ovih podataka procijenimo na 40-50 tisuća. Do te brojke se dolazi uz pomoć aproksimacije preko broja djece koja “nestaju” prije upisa i u toku osnovne škole (12+3 = 15 tisuća).
Brojke nisu dramatične, ali rastu
O ukupnim razmjerima emigracije ne zna se mnogo. Praćenjem inozemnih izvora sluti se da je znatno veća od onoga što bilježi hrvatska službena statistika. Naš službeni migracijski saldo (dakle neto) od 2009. do 2016. u minusu je za oko 70 tisuća ljudi. U tom kontekstu ovdje iznesena procjena nepovratne emigracije čini se prilično velikom. Međutim, ako je stvarna emigracija veća od službene, onda ova procjena nije velika. Možda je i konzervativna.
Ipak, treba imati u vidu da kod nas postoji tradicija privremenih odlazaka na rad u inozemstvo. Velik broj ljudi zadržava osobne, obiteljske i financijske veze s domovinom. Za očekivati je da se privremena emigracija širi s obzirom na olakšanu mobilnost (i pad troškova kretanja zbog tehnološkog napretka) i ulaska u EU. Time se povećava mogućnost emigracije samo (jednog) roditelja koji šalje novac kući.
Nadalje, procjena je pokazala da fenomen “nestanka” djece prije upisa u prvi razred i tijekom školovanja u osnovnoj školi nije tako velik kao fenomen nerođene djece. Razlika između vrha i dna broja novorođene djece na slici 1 je oko 7000 nerođene djece po godini. To je korijen problema smanjivanja broja stanovnika u Hrvatskoj. Emigracija je samo dodatni problem. Možda će zvučati čudno, ali po svemu sudeći u emigraciji ni blizu nije “nestalo” onoliko djece koliko ih se nije rodilo.
Procjena je pokazala i da je pojava nepovratne emigracije inertna i nalazi se u porastu. Izgleda da se od 2015. i u većoj mjeri od 2016. javlja odlazak obitelji s djecom koja su ranije počela pohađati škole u Hrvatskoj. I dok država pokušava djelovati mjerama kao što su subvencije za stambene kredite i zapošljavanje mladih ljudi u državnim službama, očito je da su korijeni pojave dublji: ljudi ne idu u Irsku i Njemačku raditi u državna poduzeća i zaduživati se za kupnju nekretnine - oni tamo rade druge stvari i tjeraju ih drugi motivi.
Na kraju treba istaknuti da je ovo prva procjena koja je spekulativna i nepouzdana. Ništa ne može zamijeniti dobro koncipirano terensko istraživanje. Stoga treba uputiti poziv istraživačima i državnim institucijama da proniknu dublje u strukturu pojave nepovratne emigracije, u njene socio-ekonomske i demografske segmente i razloge. Tako će se oblikovati bolje politike koje će imati učinke za razliku od dosadašnjih.
