Što će ostati od talijanskog ‘poreza na ekstraprofite banaka‘? To pitanje nametnulo se samo po sebi već dan nakon pompozne najave Mattea Salvinija koji je ideju oporezivanja neto kamatnih prihoda talijanskih banaka lažno predstavio kao uvođenje „poreza na ekstraprofite“, nakon čega su dionice velikih talijanskih banaka u jednom danu izgubile 10-ak milijardi eura vrijednosti, pa je ministar financija Giancarlo Giorgetti gasio požar populističke odluke objašnjavajući što će točno napraviti, pri čemu je postavio visoki limit neto kamatnih prihoda tj. ublažio Salvinijevu retoriku, pita se Jutarnji list.
Osim što je veliki udio manjih talijanskih banaka u takvom stanju da bi nametanje nove, revolucionarne vrste „pravednog poreza“ moglo ugroziti njihovo poslovanja, postalo je i očigledno da su u vladi bivše neofašistice Giorgije Meloni otvorene pukotine izazvane njihovim vlastitim populističkim odlukama.
Došlo je do toga da je Meloni osobno kao premijerka na sebe preuzela odgovornost za uvođenje poreza na neto kamatne prihode banaka, čime je priznala podjele i činjenicu da je vlada povukla hazarderski potez, a njezin zamjenik i ministar vanjskih poslova Italije Matteo Salvini početkom je ovog tjedna u intervjuu za napuljski Il Mattino poručio da se novi porez nipošto ne bi smio odnositi na manje talijanske banke nego samo na one velike koje su u sustavu nadzora Europske središnje banke.
Dojam je da bi dio talijanske vlade, uplašen mogućim posljedicama vlastitog populizma, najradije priznao nekompetenciju, ali bi to moglo značiti i novo urušavanje talijanske vlade te gubitak ogromnog broja političkih poena. S obzirom na to da se populisti kod donošenja važnih odluka orijentiraju prema potencijalnim političkim koristima odnosno štetama, a ne stvarnim razlozima zbog kojeg bi trebalo donositi odluke, najvjerojatniji je scenarij da će neki oblik poreza na neto kamatne prihode banaka preživjeti, ali će biti razvodnjen. Možda i potpuno razvodnjen.
Porez koji je istodobno porezni odbitak
Nakon istupa Antonija Tajanija, lidera stranke Forza Italia, postalo je jasno kako dio desne populističke koalicije u Italiji želi srušiti porez na neto kamatne prihode talijanskih banaka te da smatra kako je crta iza koje se neće povući izuzeće manjih talijanskih banaka.
Tajani to i eksplicitno kaže: „Glavna stvar koju tražimo je da se banke koje nisu pod [nadzorom] ESB-a isključe iz poreza”.
Da bi stvar bila još zanimljivija, Tajani je predložio da porez na neto kamatne prihode banaka bude priznat kao porezni odbitak. Drugim riječima, Tajani nudi vlastitoj Vladi izlaz iz populističke greške tako što će porez na neto kamatne prihode pretvoriti u prepoznatljivo prelijevanje iz šupljega u prazno; Italija je očigledno panično uvela tobožnji „porez na ekstraprofite“ odmah po informaciji o padu u drugom kvartalu, što je trenutačni problem u toj hiperprezaduženoj državi, a Tajani sada nudi da to što će oporezivati dijelu banaka vrate kroz porezni odbitak. Ako će porez istodobno biti porezni odbitak, to bi mogli kvalificirati kao jedan o populističkih patenata u političkoj ekonomiji.
Tajani je javno poručio kako razumije premijerku Meloni, koja ne želi odustati od novog poreza jer bi se to protumačilo kao politički poraz, ali je konstatirao kako njegova Forza Italia neće promijeniti negativan stav.
Udar na velike, a ne na male banke
Talijanska vlada mora izuzeti manje banke od novog poreza jer ih je više analitičara, koji razumiju bankarsko poslovanje (za razliku od populističke vlade), upozorilo da će manje banke jako teško platiti novi namet bez ugrožavanja vlastite financijske stabilnosti. S obzirom na to da bivša neofašistica Meloni ne želi izgubiti populistički obraz, najvjerojatnije je da će se oporezivati 12 banaka koje nadzire ESB, i to zbog toga što je ESB postavio takve standarde da se tim bankama sada ima što oduzeti, dok onima manjima pretežito nema. To talijanskim populistima odgovara jer se nadaju da će se izvući s porukom da udaraju po onome što regulira ESB (u talijanskoj vladi veća je nakupina euroskeptika), kao da je to nekakvo opravdanje za selekciju koga treba, a koga ne treba oporezivati.
S obzirom na to da populisti ne brinu o temeljnim financijskim, ekonomskim i poslovnim logikama ispada tako da će 12 svojih velikih banaka oporezivati zbog „ekstraprofita“, umjesto da natjeraju banke da povećaju kamate na depozite. Treba, naime, razumjeti da su talijanski i drugi europski populisti uočili novinske članke koji objašnjavaju neobičnu situaciju u kojoj centralne banke isplaćuju visoke kamate na višak likvidnosti poslovnih banaka, ali te poslovne banke u zemljama poput Italije (ili Hrvatske) nisu digle kamate na štednju upravo zbog viškova likvidnost tj. jer im to nije bilo potrebno nakon dugog razdoblja superstimulativne monetarne politike. Međutim, umjesto da pomognu deponentima – građanima i kompanijama – talijanski populisti odlučili su oteti doista visoki neto kamatni prihoda banaka kako bi u proračunu ušićarili 2-3 milijarde eura, što zapravo smanjuje šansu da deponenti talijanskih banaka uskoro vide povećanje kamata na štednju. To je loš put iako je u zadnjih 20 godina u EU stvorena atmosfera u kojoj prvenstveno i maltene isključivo treba pomagati dužnicima, a posebno prezaduženima, ali ne i štedišama. Basna o cvrčku i mravima više ne vrijedi u većem dijelu EU.
U Italiji je 12 banaka pod nadzorom ESB-a. To su: UniCredit, Intesa Sanpaolo, Monte dei Paschi di Siena, Mediobanca, Iccreo, Fineco, Credito Emiliano, Cassa Centrale Banca, BPER, Banco BPM, Banca Popolare di Sondrio and Banca Mediolanum.
Za sada je nejasno kako će razvodnjeni oblik poreza na neto kamatne prihode talijanskih banaka utjecati na banke kćeri UniCredita i Intese Sanpaolo u Hrvatskoj – Zagrebačku banku i Privrednu banku Zagreb.
Velik izazov za hrvatske banke
Prema povjerljivim informacijama o raspravama koje se trenutačno vode u nekim od najvećih hrvatskih banaka, hrvatski deponenti uskoro mogu očekivati značajno povećanje kamata. To će hrvatskim bankama biti veliki izazov, ali čim jedna krene s dizanjem kamata na depozite, druge će morati odgovoriti. Ono što je sada otvoreno polje diskusije za hrvatske bankare – koji su na teži način naučili zašto nije bilo mudro dizati dobit odgađanjem dizanja kamata na depozite uz istovremeno dizanje kamata ne kredite – jest koliko dignuti pojedine kamate. Naime, s obzirom na aktualnu inverziju krivulje prinosa na depozite moglo bi se dogoditi da se kratkoročne kamate (6-12 mjeseci) podignu više nego one dugoročne.
Treba naglasiti kako i u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, čak i relativno ugledni kolumnisti, analitičari i raznorazni komentatori društvenih zbivanja lako nasjedaju na primamljivu ideju otimanja bahatim bankama. Tako se jedan od takvih kolumnista u Jutarnjem listu referirao na raniju i neusporedivo pedantniju analizu koja je objasnila da se neto kamatni prihodi ne mogu olako proglasiti ekstraprofitima koje države „pravedno“ moraju oduzimati te zašto je bolji put nakon duže od desetljeća normalizirati stanje u bankarstvu kroz dizanje kamata na depozite. Zaključak takvih analitičar jest krajnje destruktivan: sustav bankarstva ne funkcionira, on je truo i zato ga treba srušiti te postaviti novi. Takve analize također su čisti populizam jer ne nude nikakvo novo rješenje nego teže nekoj vrsti društvenog prevrata, ali zapravo nemaju sliku rješenja. Takav način populističko-prevratnički otvara prolaz prema potpunoj anihilaciji financijskog sustava kroz još jedan neodgovoran eksperiment.
Neofašizam
Ako se neki čitatelji pitaju zbog čega u većem broju izvještaja klasificiramo talijansku premijerku Meloni kao neofašisticu, iako je to bila u davnim tinejdžerskim danima, valja objasniti kako je to jedni način da se upozori na njezini radikalni, prevratnički populizam, koji sa sobom donosi vrlo visoke hazarde. Bitno je prepoznati u tumačenju javne retorike populista kako ono što govore ima prvenstveno cilj poboljšati vlastite političke pozicije, bez obzira na možebitne dugoročne posljedice.
Tako su tek ovih dana američki eksperti počeli osvješćivati viralni video Meloni star nekoliko mjeseci u kojem je napala francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na prljavi retorički način tj. onako kako su se nacisti i fašisti počeli „pravednički“ obračunavati s demokratskim državama Europe između dva svjetska rata.
Radilo se o videu u kojem je Meloni napala Macrona zbog eksploatacije djece u Burundiju. S obzirom na načelne stavove Meloni o imigrantima, nekako je odmah bilo jasno kako crnu dječicu koristi za svoj prljavi obračun s Macronom kako bi lakše realizirala svoje druge „pravedničke“ ciljeve skupljanju jeftinih političkih poena. Zaključak više američkih analitičara jest da se ne sjećaju kad se lider velike članice EU-a tako obračunavao s liderom druge velike članice Unije, barem to nije zabilježeno do doba kad su Europom žarili i palili totalitarni pokreti. Video svakako treba pogledati te obratiti pažnju na stakleno-ledeni pogled talijanske premijerke dok javno brutalno ponižava Macrona, piše Jutarnji list.