Ljubica Velan je profesorica filozofije i sociologije. Da joj pratite statuse na Facebooku, nikad ne biste pomislili da se ta žena već 10 godina bori s karcinom dojke, koji je metastazirao na kosti. Istina, povremeno "nabaci" koji hrabri status o svojoj bolesti.
Ali više je tu statusa i fotografija s prijateljima, psom Kronom, s kojim je išla u duge šetnje, a koje joj sada, kaže, toliko nedostaju.
Ljubica je neustrašiva, o bolesti govori kao o borbi koju mora dobiti. I pobjeđuje.
Malo smo porazgovarali o raku u vremenu korone, neodgovornim ljudima, poput saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja odbija nositi masku, te vremenu kada su joj stigle dijagnoze koje su joj promijenile život...
Kako je sve krenulo, Ljubice?
– Te 2010., u listopadu, dijagnosticiran mi je vrlo agresivan, hormonski ovisan karcinom dojke. Sam tumor je bio prilično velik i metastazirao je u pazušne limfne čvorove. Od dijagnoze do operacije na Klinici za tumore u Zagrebu prošlo je petnaest dana. Tijekom 2011. prošla sam kemoterapiju i zračenje. Vrlo brzo dijagnosticirana je i osteoporoza, koja je bila ubrzana lijekovima za blokiranje aromataze, enzima preko kojeg putem preostalog estrogena u organizmu može doći do novih sijela raka.
Kod hormonski ovisnih karcinoma, potrebno je nakon kemoterapije i zračenja proći još najmanje pet godina hormonskog liječenja blokatorima aromataze. Godine 2014. postavljena je sumnja na Warthinov tumor parotida, žlijezda slinovnica, pa sam i njih operirala, da bi se pokazalo da se radilo samo o benignoj displaziji limfnih čvorova – govori Ljubica, koja sa suprugom Darinkom živi u zagrebačkom kvartu Siget. Rođena je Vinkovčanka, koja se u metropolu preselila 1978. godine.
Ljubica se prisjeća da je prva faza liječenja bila gotova 2016. godine. Ali je 2017., u listopadu, ponovno osjetila bolove koji su bili posljedica patološke, spontano nastale frakture 12. torakalnog kralješka. I onda opet šok, snimanja, liječnici, sestre, supatnici po bolničkim hodnicima, odlasci specijalistima...
– Tijekom obrade u Traumatološkoj bolnici otkriveno je da su mi kralježnica i zdjelične kosti pune metastaza. Nedugo nakon toga, u padu lomim desnu bedrenu kost, koja puca na metastazi. Ugrađen mi je umjetni kuk. Nastavak liječenja metastatskog karcinoma provodim pod kontrolom dr. Silovski na KBC-u Rebro. Liječenje je nastavljeno tzv. pametnim lijekom Palbocikibom i Fulvestrantom uz aplikaciju bisfosfonata Zometa jednom mjesečno. Budući da se ta terapija pokazala slabije efikasnom na dulje razdoblje i da je došlo do ponovne frakture 12. kralješka, morali smo uvesti kemoterapiju tjednim Paklitakselom i Zometom, na kojoj sam trenutačno. Dakle, s bolešću se nosim deset godina – kaže nam ta borkinja, koja usprkos svemu nije izgubila optimizam.
– Trenutačno se nosim s metastatskim karcinomom dojke na kosti, s astmom, liječim hipertenziju, imam umjetni kuk s desne strane, polineuropatiju desne ruke i glaukom. Svaki dan sebi postavim neki dostižan cilj, ispunim ga i osjetim se korisnom. Nose me moji najdraži, moj muž i moje dvije kćeri, koje jako volim, i to me drži. Radujem se svakom njihovu uspjehu, i osmijesi na njihovim licima su praznici. Rano sam shvatila da ne mogu podnijeti sažaljenje na licima dragih ljudi i prijatelja, te da će se oni postaviti prema meni onako kako se ja postavim u cijeloj toj situaciji prema njima. I zato nisam plakala ni kukala. Ja volim rješavati stvari i za mene je najgora neizvjesnost, vrijeme dok se ne postavi dijagnoza. Jednom kad znam protiv čega idem, onda se radi strategija u dogovoru s doktorima – kaže Ljubica, koju smo pitali ima li kakav savjet za ljude kojima je dijagnosticiran – rak.
– Kažu da ne postoje dva ista tumora, kao što ne postoje ni dva ista čovjeka. Kad se suočimo s tako ozbiljnom dijagnozom, čini mi se najvažnijim sačuvati čistu glavu. Savjete nije lako dati, upravo zbog te naše različitosti. Neki su od kvalitetnog materijala, a neki se ipak malo više boje. Ja sam još uvijek pristaša znanstvene metode i vjerujem znanosti, svemu unatoč. Imam sreću da sam na početku liječenja dospjela kod vrlo savjesne doktorice, koja je najprije iznimno susretljiva osoba i dobar čovjek. Nije mi bilo teško potpuno se predati u njezine ruke. Imala sam odličnoga kirurga na Klinici za tumore i imam samo riječi hvale za tadašnju ekipu. Nakon povratka bolesti, prešla sam na KBC Rebro jer je tamo prešla i moja doktorica. I dalje uspješno surađujemo na mome liječenju. Da nije bilo njezina vođenja i moga povjerenja u njezine metode, nisam sigurna da bih još bila među živima. Ja sam za medicinsku znanost i mislim da treba slušati liječnike.
A što je s alternativnom medicinom koju neki zagovaraju?
– Još uvijek nam je zdravstvo javno iako se svaka vlast trudi da što više toga privatizira. Tako da me je vrlo skupo liječenje od karcinoma stajalo vrlo malo, jer sam trošila uglavnom na suzbijanje nuspojava i podizanje imuniteta. Tu sam se koristila nekim preparatima koje su mi preporučili makrobiotičara, kao što su spirulina i natrijev askorbat, te multivitaminskim preparatima dobivenim iz ekstrakata organski uzgojenih biljaka i čajevima. Uvijek bih izabrala medicinu, jer uz zdravstveno osiguranje koje snosi veći dio troškova, imate provjereno liječenje i možete pratiti učinak tijekom liječenja. Izračunate su doze i sve se prati. Alternativa je glasna i ima optužujući gard prema medicini, a iako o sebi govori sve najbolje, alternativa je toliko skupa da će vas dovesti na prosjački štap, a njezino djelovanje nije ni sigurno, ni ispitano na velikom broju slučajeva.
A sada malo o koroni. Upitali smo Ljubicu što bi poručila onima koji ne nose maske u zatvorenim prostorima.
– Život u društvu ili zajednici zahtijeva određena pravila kako bi zajednica zaštitila samu sebe. Zato smo razvili moral. Moral nije potreban ondje gdje čovjek živi sam, ako odluči da bude pustinjak. Nošenje maski se pokazalo kao prilično dobra mjera zaštite, u Kini i nekim drugim zemljama Istoka, pogotovu u uvjetima pandemije. Ako nošenjem maski možemo štititi druge, a i sebe, ne vidim razlog da se maske ne nose, jer to ipak nije iste razine kao da vas netko mlati. Nešto što je na razini društvenog dogovora, treba poštovati.
Možda je gospođa K. Vidović Krišto pročitala radove za koje misli da podržavaju njezin izbor nekorištenja maske, ali osnova političkog ponašanja u zajednici jest poštovanje pravila i procedura. Ako je odluka Hrvatskog sabora da su maske na sjednicama obvezne, onda to treba poštovati. Ovakvim ponašanjem, gospođa Vidović Krišto pokazuje da joj nije jasan koncept općeg dobra ni političkog djelovanja u cilju općeg dobra. Ona zna da naš narod voli one koji se opiru, tzv. bundžije, i na taj način skuplja jeftine političke bodove – kaže Ljubica, koja se osvrnula i na tvrdnje pojedinih građana koji navode da im se nametanjem nošenja maske ukidaju slobode.
– Ljudi koji misle da im se nametanjem nošenja maski, pojačanom higijenom i fizičkim razmakom ukidaju prava i slobode morali bi razmisliti o tomu da se nepoštovanjem tih jednostavnih pravila krše prava i slobode onom drugom dijelu društva koji je imunosno kompromitiran. Postoji i pravo na zdravlje i na zdravstvenu zaštitu, u koju spada i preventiva. Brojčani odnos između mladih i potpuno zdravih članova društva i onih drugih čije je zdravlje već načeto, a imunitet kompromitiran, ne ide u većoj mjeri u korist mladih i zdravih. U ovom, uvjetno rečeno, drugom valu korone, pažljivi promatrač statističkih podataka mogao je iščitati da se granica oboljelih koji su završili na bolničkom liječenju spustila na 45 – 59 godina, a to je ipak vrlo aktivno radno razdoblje života. Pitanje prava i sloboda nije baš tako jednostavno, kako se mnogima čini. Najvažnije je shvatiti da sloboda znači odgovornost za sebe i za svijet koji stvaraš – ističe ta Zagrepčanka.
A kako je u bolnicama?
– Vrlo važna mjera koju bolnice provode jest nošenje maski u zatvorenim prostorima čekaonica. U bolnice najčešće dolaze bolesni, a ne zdravi ljudi. Ja se krećem u prostorijama onkološke ambulante i onkološke dnevne bolnice, koje su posebno štićena mjesta, i zaštita je propisana, a upozorenja se nalaze čitko ispisana na šalterima ambulanti. I kad se pojavi netko tko skine masku, a nije ni pacijent, nego dolazi u pratnji sa ženom koja je također onkološki pacijent, posve je normalno zahtijevati od osobe da stavi masku ili da iziđe van. Može se zamoliti da poštuje pravila. Ako to ne želi učiniti, može se pozvati zaštitara koji bi takvu osobu udaljio. No, pitam se gdje je toj osobi savjest, jer ugrožava zdravlje i vlastite žene – navodi nam ta hrabra žena.
A što je medicinskim uslugama u vrijeme korone, pitamo je.
– U medijima se moglo pročitati da je bilo slučajeva u kojima pacijenti nisu mogli ostvariti svoja prava na zdravstvenu zaštitu u prvom valu, a postoje problemi i sada s otkazivanjem pretraga, radom hitne službe i otkazivanjem terapija. Sustav je, štiteći sebe, ostavio dio pacijenata nezaštićenima. Nešto iz straha, a nešto iz loše organizacije. Ja sam imala sreće da sam sve pretrage obavila unutar KBC-a Rebro: CT abdomena, scintigrafija kosti, rendgensko snimanje kralježnice i desne ruke na Hitnoj. Nijedna terapija mi nije odgođena ni uskraćena. U drugoj bolnici u kojoj se liječim, Traumatološkoj, nijedna mi kontrola nije odgođena, čak ni kontrola fizijatra u KZT-u nije mi odgođena. Moja su iskustva uglavnom pozitivna – kaže gospođa Velan, koja se dotaknula i Stožera.
– Na samom početku djelovanja, mjere koje je donio Nacionalni stožer bile su racionalne i potrebne, a sam Stožer je djelovao kompetentno. Na samom početku o novom koronavirusu se vrlo malo znalo, a danas je lako biti "general poslije bitke" i tvrditi da smo mogli koristiti švedski model. Stožer se kompromitirao prilično brzo kad je počeo koristiti dvostruka mjerila i dopuštati velika okupljanja za crkvene svečanosti i procesije. I novi udarac je uslijedio kad se doznalo da Stožer nije neovisno stručno tijelo, nego političko, stranačko. Sve je to pridonijelo, uz veliku financijsku štetu koju su mjere izolacije izazvale, poljuljanoj vjeri u posao koji to tijelo obavlja. Razvio se revolt građana i dobar dio njih upravo zbog toga ni ne želi poštovati ni minimum mjera kojima štite vlastito i tuđe zdravlje – zaključuje Ljubica Velan.