StoryEditorOCM
ForumSVETI DAN U SEOCIMA

Poljačani o vazmenoj tradiciji svoga kraja: Tih dana moralo je sve bliščit, ka mramor u crkvi. Za Uskrs se jila juha i lešada...

Piše Mladen Nejašmić/SD
4. travnja 2021. - 08:40
'Kod mene se skupi nas četri-pet žena i peci soparnike po pola dana', kaže baka Marija Bogdanović dok bere blitvu za poljičku delicijuVladimir Dugandžić/Cropix

Iako u pravilu uvijek započinje nekako s buđenjem proljeća i prirode, Uskrs kao najveći kršćanski blagdan pomičan je spomendan misterija Uskrsnuća Kristova koji uvijek "pada" na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja.

Sveto trodnevlje od Velikog petka do dana Kristova uskrsnuća, pa tako i cijeli Veliki tjedan koji počinje Cvjetnicom, usko su vezani sa zanimljivim običajima. Vazmena tradicija s godinama polagano blijedi, no ne i u našim ruralnim područjima gdje je i dalje čvrsto ukorijenjena.

Gdje se bolje i izvornije može osjetiti i svjedočiti tradicija obilježena radošću Uskrsa nego u Poljicima. Na prostoru od mora preko gordog Mosora, sve do Zamosorja. Mi ćemo se zaustaviti po sredini, u Seocima, pitoresknom selu istočnih Poljica u zavjetrini planine gdje prve ljubičice i cvjetovi maslačka i badema "signaliziraju" da su hladni dani ipak na izmaku, a blagdan je pred vratima.

– U vrime kad nije bilo kalendara, a ni poštena sata u kući, naši stari su bili mudri ljudi kojima nije trebalo dvaput reć da baš ovi cvitovi simboliziraju duh Uskrsa i da Cvjetnica samo šta nije. Eee, onda – klima glavom Nediljko Bogdanović, pa domeće:

– To ti je drugi par postola. Svi bi krenili iz kuća u polje ka mravi. Počimali su radovi, a to je značilo da motiku iz ruku nisi ispušta do prid kraj jeseni. Dan prije Cvjetne nedilje ljudi bi pri zalasku sunca, posebno žene, po povratku s njiva, svojin žuljevitin rukama ubrali stručak ljubica, cvitak bajama i onoga livadnog cvića, ono šta si naša. To bi se te večeri potopilo u one latene kajine i ujutro se obavljalo umivanje.

image
'Blagdansko umivanje u ljubicama i cviću s livade je za lipotu, zdravlje i blagostanje', kaže Nediljko Bogdanović
Vladimir Dugandžić/Cropix

Taj običaj se povezuje s lipoton, zdravljen i blagostanjen. Za vrime tog "tretmana", naglas bi se izgovarale molitve i dobre želje. Pozatizim išlo bi se u crkvu, nosile se na blagoslov maslinove grane, a kod nas i palmine, slušala se Muka Gospodina našega, i - kući.

Običaj je bio da si na blagoslov nosio ne jednu granu ka ova današnja generacija, nego cili bus, jerbo si u svaku prostoriju ili komadić zemlje nosio blagoslovljenu grančicu za bolji urod i berićet. A tribalo je ostavit i koji stručak u kući. Kada bi udarila ona nenadanja Božja, grmljavina i krupa, blagoslovljene grane bi se iznile na kućni prag i palile, a ukućani bi molili Virovanje da Bog zaustavi nevrime – upućuje Nediljko na seoske običaje koji i danas, barem u njegovu selu, nisu izgubili na značaju.

Za dan Isusove posljednje večere, Seoćani bi skupljali apostole. Dvanaest kršnih momaka simboliziralo je dvanaest apostola kojima bi svećenik tijekom misnog slavlja prao noge. E, sada tu na svoje dolaze žene...

Bere se mlada blitva za soparnik, bez njega, Bože nam prosti, ni Veliki četvrtak nije dan večere Gospodnje. U susjednim selima tog dana spremala bi se "mišancija" od raznog jestivog bilja, ali ne i u Seocima. Večera ili ručak bez te poljičke delicije kao da nije ni bio.

– Tog dana žene bi temeljito pospremale kuću. Fregalo se, sumprešavalo, pralo i krečilo. Moralo je sve bliščit, ka mramor u crkvi. Kako kuća tako i dvorište. Sve je moralo bit spremno za subotu i nedilju. Mi žene najviše bi se zadržale oko peći i lonca. Šta soparnik, šta fritule, bakalar, sirnice, kuhanje i bojanje jaja..., ima si posla za tri dana, jasno ako imaš volje i ako si žvelt. Ima žena pa neće ne žele raditi tih dana jer tobože umro je Spasitelj. U koroti su – priča nam Tihana Bogdanović.

Poljičanke su pobožne i vrijedne žene, pa tako i naša sugovornica. Ona je u Seoca došla iz susjednih Zvečanja u kojima su običaji manje-više isti. Tamošnje žene hranu na blagoslov nosile bi u konistrama, velikim od šiblja ispletenim košarama gdje bi se našla sirnica, bojana jaja, ljutike, mlade kapule, soli, vina ili prošeka…, ma svakog blaga.

image
'Spiza se na blagoslov u crkvu nosila u ovakvin konistrama, pletenin košarama', svjedoči Tihana Bogdanović
Vladimir Dugandžić/Cropix

Međutim, do blagoslova u subotu, trebalo je postiti na Veliki Petak.

– Kad bi na Veliki četvrtak svećenik zapiva "Slava Bogu na visini...", vezivala bi se zvona i nema zvonjenja do Bile subote. Osim šta si veziva zvona, mora si i želudac – uskače Nediljko, pa dodaje:

– Moga si pojist komadić soparnika i koju šparogu, a ko je ima para, moga je sebi priuštit i bakalara. Ono šta smo svi mogli, to je bilo vino. Kod nas ti je bio, a i sada je običaj da koliko popiješ vina za Veliki petak toliko ćeš krvi imat, a koliko vode toliko jida. Pa onda navali na vino. Bolje crnjaka nego jida i žestice – smije se Nediljko u čijoj su kući tog dana uvijek bile "zatopljene" dvi drvene bukare.

Jedna od dvije i pol litre namjenjena "cilom" vinu i druga, za litru manja, za "slavo" ili bevandu. Nju su uglavnom pile žene.

– Aaa, bilo je i njih svakakvih koje znale su potegnit bolje nego koji muški. Volile ga brate, očinjeg mi vida, ka mater. Šta ćeš, ima nas svakakvi. Na dan muke i smrti našeg Spasitelja, moga si sve radit, samo ne na zemlji. Od davnina je običaj da se tog dana u našen selu navrću smokve, petrovače ili bilice. Sikla se i japija. To van je birano drvo za bačve, uglavnon murva.

Ono šta se uvek radilo tog dana bila je gradnja klanaca, da živina ne čini štetu u polju. Šezdesetih godina u selu je bilo četrdesetak konja i mora si to ogradit i po nepisanon pravilu uvik se to činilo baš na Veliki petak.

Navečer svi se spremaju na svetu misu. Crkvena zvona ne brecaju, orgulje ne sviraju, oltar je bez križa, ljudi u koloni skrušeno i suobličeno s Isusovon mukon na križu, spuštaju se prema crkvi. Posli mise selon kreće procesija s presvetin oltarskin sakramenton. Za vrime šutnje zvona u crkvenin obredima i pivanjen Muke, dica i momci bi vrtili čegrtaljke. Udarci drva o drvo simbol su Isusove smrti na drvu križa. To je možda i jedan od naših najstarijih običaja – tvrdi Bogdanović

Velika ili u narodu zvana Bila subota posebno je svečana. Hrana se nosila na blagoslov, a djeca kao djeca za vrijeme mise krali bi jaja iz košara i jeli ispod klupa. S tim da se još popu moralo dati tri jaja, pa bi se malo toga kući donijelo.

– Tako je bilo nekad. Ne znači da je sve što je nekad bilo loše, danas dobro i obrnuto. Ali da se prije znalo reda, je. Sve je to i prije i sada skoro pa isto, nego nuder da ti kažen, danas ipak nešto fali.

Prije su ljudi bili ljubokrvniji, duševniji pa i pristojniji. Ovi danas u jednoj robi spavaju i idu u crkvu. U moje vrime dicu smo štimavali. Znalo se šta će obuć u crkvu, šta u školu, a šta za svaki dan. Ispeglaj, uredi ka da ih na vinčanje šalješ, a ovi danas u onin rabatinkan i vanka i unutra, sačuvaj Bože – krsti se 84-godišnja Marija Bogdanović.

– Okretna žena mogla je i spremit po kući, skuvat i opet stić na misu. Dicu bi uputili čuvat ovce ili koze i onda zasuć rukave. Za Uskrs posli blagoslova uglavnon bi se jila juha i lešada. Ko je moga, bacio bi štogod ispod cripnje, a moga je skoro svak jer se čuvalo za te dane. Kod mene bi se skupilo nas četri-pet žena i peci soparnike po pola dana.

Ove nove generacije svaki dan jidu obid kakvi mi nismo izili ni za najboljeg Božića. Muškadija bi posli ručka igrala na balote. Išlo se od kuće do kuće, čestitajući jedan drugome. Pivalo se gange. Danas, sinko moj, nemaju sluha za dobru pismu. Sve priuzeli oni vražji telefoni, mobiteli, pa mi se učini dikad da će priko njih kuvat i Uskrs slavit – sjetno će baka Marija, spominjući uzgred i njihovog svetog Antu, zavjetnog sveca, bilo onog zimskog pustinjaka ili onog ljetnog Padovanskog kada se i danas unatoč svim tim čudesima u selu okupi dosta Seoćana.

Koliko ih ima u selu toliko ih još dođe iz Omiša, Splita, Duća i Dugog Rata. Samo se baka Marija plaši da bi prije moglo nestati običaja nego sela:

– Valjda će neko za dvadesetak godina nać naše običaje na internetu i zato, nije svako zlo za zlo.

‘Tri stoljeća slavnjenja svetog Ante, i jednoga i drugoga‘


Iako Seočani nikada nisu imali vlastitu župu i župnika, jer je od pamtivijeka njihovo sakralno zdanje bilo filijalom kostanjske crkve sv. Mihovila, nikada ni u kome pogledu nisu bili uskraćeni u odnosu na matičnu crkvu.

Župnik don Špiro Čikeš svake nedjelje održava euharistijsko slavlje u seočkoj "prvostolnici" sv. Ante. Kojeg? E, to teško možete odgonetnuti.

– Moji župljani slave i jednoga i drugoga. I svetog Antu opata i svetog Antu Padovanskog. Nekada su svi išli u crkvu u Kostanje, tamo su se i sahranjivali do kraja pedesetih godina, kada je napravljeno groblje i u Seocima. Remeta u Kostanjama nije smio pristupiti zvonu sve dok Seočani preko ljuti ne bi povirili na vrh brda. Tek bi tada pristupio zvonjenju.

Oni imaju svoju crkvu izgrađenu 1932. godine i nedavno obnovljenu, a niže je i tristotinjak godina starija crkvica svetog Ante Pustinjaka. Tako da se na ovom području kontinuirano odvija bogoslužje. Trenutno u Seocima imamo stotinjak duša koji tu stalno žive, dok ih nedjeljom i blagdanima, pa i sada za Uskrs, očekujemo pedesetak više – ističe don Špiro.

12. studeni 2024 20:53