Čovječanstvo propada, svaka je iduća generacija mrvicu pokvarenija od one prethodne. Vidjet ćemo često u obiteljima gdje je djed bio tvrdog poštenja, ispravan, nepokolebljivo časan, da je otac slab, povodljiv, nepouzdan, a unuk je već pravo đubre. Prije kraja srednje škole taj se upisao u stranku na vlasti i napravio dijete vjeroučiteljici.
Mladi su beskrupulozni, gaze preko leševa, ništa im nije sveto, pa ni naša sveta katolička i apostolska crkva. Otkrilo se tako da golobradi moralni degenerici na samopopisivanju stanovništva starije članove svojih obitelji navode kao ateiste.
Pisalo je prvo u Glasu koncila, a zatim je i Darko Pavičić u Večernjem listu upozorio na ovu užasnu pojavu. Zloupotrebljavajući svoje izvrsno poznavanje moderne tehnologije, unuci drsko niječu katoličku vjeroispovijest djedova i baka koji ne znaju ni uključiti kompjutor.
NEPODNOŠLJIVI PRITISAK
Ispisuju ih iz crkve u kojoj su oni desetljećima pjevali tenor u župnom zboru, brisali prašinu sa svetačkih kipova i svježim ljiljanima kitili oltar. Jednim malim zlobnim klikom obezvrjeđuju im sve milodare, poništavaju sve njihove ispovijedi i pričesti, blagoslove kuća, njiva i vinograda, sve molitve prije jela i počinka, sva odricanja od mesa petkom i slatkog u korizmi i, najgore od svega, kratko prije njihovog neumitnog odlaska uskraćuju im vječno blaženstvo.
Ne treba vjerojatno ni opisivati što će biti kad takva neka jadna, hotimice krivo razvrstana starica dođe pred vrata Kraljevstva nebeskog. “Gospođo Jelena, žao mi je, ali vi ste se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateistkinja”, kazat će sveti Petar strogo pa pritisnuti okruglo crveno dugme skriveno ispod stola.
Na taj znak odozdo će doći dva demona s velikim šišmišijim krilima, uhvatiti baku Jelenu, jedan ispod jedne, drugi ispod druge ruke, da je nose u pakao, i uzalud će ona kričati: “Nisam ja, sveti Petre! To me je moj zločesti unuk Domagoj prijavio!”
Mnoge hrvatske bake i djedovi zbog samopopisivanja su posljednjih tjedana trpjeli nepodnošljiv pritisak, živjeli u atmosferi mučnog terora. Zadrhtali bi od strave kad bi im za objedom unuk samo namignuo s druge strane stola. “Za tebe ću, baba, napisat da si ateistkinja, a za tebe ću, dide, stavit da si vjernik”, govorio bi unuk naoko mirno srčući bistru goveđu juhu. “Ajde, Domagoje moj, fala ti”, rekao bi na to djed pa uzdahnuo od olakšanja. No, zločinac bi ga onda pogledao i dodao: “Napisat ću da si pravoslavac!”
OKRUTAN ČIN
Tu bi krenule suze i kuknjava, unuka bi naizmjenice preklinjali, vrijeđali, psovali, prijetili mu da će ga razbaštiniti. Sve bi to, međutim, bilo badava. Stvari bi se smirile tek nekoliko sati kasnije, kad bi djed tiho pokucao na vrata unukove sobe. Ovaj bi otvorio, a stari bi mu gurnuo u ruke omotnicu sa svom svojom ušteđevinom i svim nakitom koji je u njihovoj obitelji unatrag dvije stotine godina. “Da nas upišeš kako je red, kao rimokatolike”, rekao bi djed skrušeno, a Domagoj bi prelistao odeblji svežanj kuna i eura, prstima prošao kroz zlato i drago kamenje i pomirljivo zaključio: “Ajde, dobro.”
Ni Glas koncila ni Pavičić u Večernjem listu ne navode, istina, zašto unuci svoje starije upisuju kao ateiste, što ih je potaklo na tako podmukao i okrutan čin, ali to je valjda jasno. Novac je, vrag ga odnio, izopačio djecu. Samo do prolaznih, materijalnih vrijednosti oni drže, za razliku od njihovih očeva, majki, djedova i baka koji streme isključivo onome duhovnom, onozemaljskom i vječnom, koje su popovi i biskupi vlastitim primjerom naučili kako se valjda odricati za drugoga i nikad ništa za sebe ne pitati.
Samo šuštanje gotovine impresionira najmlađe, ali ne pokušavajte ih ipak podmititi. Uzaludno je. Tu bitku ne možete dobiti. Koliko god vi svom dragom unuku Domagoju kriomice gurnete da vas na popisu stanovništva prijavi kao rimokatolike, George Soros će prokletom izdajici platiti duplo da to ne učini.