U Domovinskom ratu poginulo je (ili se još uvijek vode kao nestali) 22.211 ljudi, od toga na hrvatskoj strani 13.914. Procjenjuje se da je u Kataru prilikom izgradnje infrastrukture za Svjetsko nogometno prvenstvo, a zbog neljudskih uvjeta rada bez ikakvih zaštitnih sredstava, poginulo između 4000 i 6500 ljudi, dakle skoro polovica broja naših ratnih žrtava.
Koliko su ovi podaci zastrašujuće visoki, potvrdit će još jedna usporedba s našim iskustvom, ali iz dalje prošlosti. Velika seljačka buna pod vodstvom Ambroza Gubeca - koji će kasnije dobiti svoje nome della guerra Matija - završena je, kao što znamo, porazom ustanika, a na poprištu krvavog obračuna ostalo je između tri i pet tisuća mrtvih.
Ekumenska smrt
Kataru se, kao što znamo, nisu dogodili ni rat ni revolucija. Bezobrazno bogata i prosperitetna zemlja u zadnjih se nekoliko godina nastavila razvijati još ubrzanijim tempom, samo što su tu brzinu životima platili ljudi. Zastrašujuće puno ljudi, među kojima nema etničkih Katarana, nego se radi o sirotinji koja je u potrazi za boljim životom dospjela s različitih strana svijeta. Njihovo rasno i nacionalno šarenilo možda je utjecalo na činjenicu da broj stradalih nikoga nije previše uzrujao. Da je zaginulo pet ili šest tisuća pripadnika samo jedne nacionalnosti, recimo, Pakistanaca ili Nepalaca, netko bi se, možda, i naljutio.
Ovako, kad je smrt u ekumenskome duhu dizala sve što joj se našlo na putu, samo neka je ubogo i siroto, većina svijeta slijegala je ramenima. U boljim državama tu i tamo bi se oglasila neka građanska udruga koja bi podsjetila na očigledno - da se u grotesknoj zemlji koja je privatno, dakle, apsolutno vlasništvo jedne ne osobito suptilne obitelji, događaju zastrašujući masovni zločini, a ljudi tretiraju gore od stoke – ali na tome bi otprilike sve stalo. Kako Hrvatska ne spada u red boljih država, u nas se nije čulo ni toliko. Sve što je nas zabrinjavalo u vezi sa Svjetskim prvenstvom u Kataru stalo je u jednu jedincatu rečenicu: hoće li našim dečkima biti prevruće igrati u toj pustinjskoj vukojebini?
Sjajno uklopljeni u većinski bešćutan svijet, već smo počeli odbrojavati do početka velikog natjecanja, kad se pronijela vijest da će kapetani reprezentacija iz najmanje osam zemalja (Francuske, Njemačke, Švicarske, Engleske, Walesa, Nizozemske, Belgije i Danske) nositi trake u duginim bojama da bi upozorili na katarsku ljupku navadu progona osoba homoseksualne orijentacije. Naši se – naravno, zar ste sumnjali? – nisu pridružili ovoj inicijativi.
Iz Hrvatskog nogometnog saveza, institucije kojom se dugi niz godina vedrili i oblačili karijerni kriminalci i kockari, a danas se svi pravimo da više nije tako, stigla je informacija kako će Hrvatska tražiti da se našem kapetanu dopusti nošenje trake u nacionalnim bojama. Taj je zahtjev ovako obrazložen: “Hrvatska zastava je za nas simbol patriotizma, ponosa, strasti, ljubavi prema domovini te obitelji, što je zaštitni znak hrvatske reprezentacije.”
Oprez, džepari su tu!
U kojem to paralelnom svemiru državna zastava, bilo koja, bilo gdje i bilo kada, može biti simbol ljubavi prema obitelji, to HNS-ovci nisu objasnili. Kao što se nisu potrudili raščlaniti na kakvu konkretnu zajednicu misle kad govore o obitelji. Nisu, naravno, ni trebali jer je jasno na što misle. Jedino što nije jasno jest tko im je dao pravo da vlastiti kičasti imaginarij u kojem se sa suzom ganuća u oku cmolji na himnu, zastavu i razdragani hrvatski heteroseksualni narod, podmeću kao neupitni izbor svih stanovnika ove zemlje.
Očito, galvanizacija nacije je već počela. Svi moramo disati kao jedno: i mi, fukare iz publike, i oni, naši beskrajno daroviti dečki s viškom para, a s manjkom morala i skrupula, dakle, svjedoci nepouzdana pamćenja, plaćenici ruske države, oni kojima je nacionalni dres bio tek utješna nagrada...
Ala gušta, počinje mundijal na masovnim grobnicama! Hrvatska nam treba biti iznad svega, pa tako i iznad mrtvih, a osobito iznad pederluka u čiju su obranu stali neki drugi - naravno, degenerični - nacionalni nogometni savezi. Kod nas to ne može proći, osobito ne u HNS-u, instituciji u kojoj su majstorski izbrusili vještinu puštanja domoljubne magle e da bi se prikrio prebogati spektar šporkarija.
U zadnjih tridesetak godina barem smo jednu stvar mogli naučiti: što više ljudi bude držalo desnicu na srcu, to će više novčanika biti izloženo na milost i nemilost lupeža. Stoga kad god čujete riječ domoljublje, budite na oprezu - to samo znači da su džepari u blizini. A džepare se friga i za masovne grobnice radnika i za dekapitirane homoseksualce. Konačno, i za vlastite sunarodnjake, čak i ako su heteroseksualni. •