Hrvatska već godinama muku muči s deficitarnim tržištom rada i upravo ta činjenica je, pomalo ironično, omogućila cvjetanje novog biznisa - agencija za zapošljavanje. Ove kompanije služe kao spona između domaćih poslodavaca i stranih agencija koje su pak tu da ljudstvo iz država trećeg svijeta dopreme na prosperitetnije obale. Naravno, te zemlje dopremateljice radnika su često baš one što su si koloniziranjem i pustošenjem navedenih zemalja osigurale radnu snagu - trajno na cjelogodišnjem popustu.
Pritom, kao što nam je otkrila vlasnica jedne takve domaće agencije, postoje dva modela zarađivanja za ove firme: na proviziju koju uzimaju od poslodavaca za posredovanje ili zapošljavanje uvezenih ljudi pa njihovo "iznajmljivanje" drugim tvrtkama. S tim da, pomalo očekivano, postoji i sivi aspekt tržišta u ovom poslovnom pothvatu "dilanja" radnom snagom, a to je, kako nam je otkrio Nepalac Sandi, zaposlen kao konobar u Zadru, donošenje gotovine - u njegovom slučaju 1.100 eura - od strane agencije i njeno predavanje domaćem agentu, kao zahvalu za njegove "usluge".
S druge strane, strana agencija naplati proviziju samom tzv. jeftinom radniku, s obećanjem da će ga primjereno špeditirati. U Sandijevom slučaju je taj iznos bio vrtoglavih 41.000 kuna, što je vjerojatno dobar komad cjeloživotne ušteđevine njegove obitelji, pošto je, kao nam je rekao, njegova tamošnja plaća kao šankera bila oko 200 eura. Ukratko, obe agencije dobro zarade - čak i prije nego je radnik kojim se međusobno dodaju uopće počeo išta raditi.
Očito, riječ je o pravom malom lancu nečega što bi se, prilično precizno, moglo okarakterizirati kao prekooceanska trgovina ljudima.
U želji da saznamo koji su to optimalni uvjeti koje jedan hrvatski poslodavac, gladan i žedan (jeftine) radne snage, može postići u nabavci ovakvih ljudi, odlučili smo kontaktirati neke od ovih domaćih agencija. U razgovoru s prvom smo glumili osobu zainteresiranu za dopremanje ljudstva s lagera dotične firme za zapošljavanje, čije ime iz tog razloga nećemo navoditi.
Javio nam se ljubazni gospodin koji nam je ponudio Nepalce, Bangladešane i "nešto Indijaca". Na pitanje zašto u ponudi nema Filipince, kazao nam je da "kod njih postoji posebna regulacija" i da "ne može na sve strane". Pod posebnom regulacijom vjerojatno misli to što Filipini imaju Upravu za zapošljavanje u inozemstvu koja regulira ovo tržište i koja usluge zapošljavanja prebacuje na poslodavca, umjesto nezaposlenu osobu.
- Vi meni kažete koliko vam ljudi treba i za što pa vam ja povratno pošaljem njihove životopise. Nakon što odaberete, mi za vas obavljamo papirologiju na zavodu za zapošljavanje i osiguravamo prijevoz, a vi u policiji izvadite radne dozvole, po kojima mi onda vadimo vize. Cijeli proces traje između 60 i 75 dana, obično ovisi o ispostavi HZZ-a. Kada dođu, morate im osigurati smještaj koji ne treba biti luksuzan, ali mora biti takav da bi u njemu normalan čovjek živio. Plus jedan obrok ili keš za tu hranu - objašnjava nam.
Pošto smo mu izrazili strah da, kako smo čuli, ti radnici znaju pobjeći s radnog mjesta, a nerijetko se i zaputiti u zapadnu Europu, agent je priznao kako je to realna opasnost. Njegova pretpostavka je da ulaze u aranžmane sa "svakojakim ljudima" koji ih onda ilegalno - pošto se radne dozvole i viza odnose samo na Hrvatsku - prebacuju preko granice.
Cijena za ovakve usluge, po radniku, je 550 kuna.
Sad dolazimo do dijela za kojeg nismo sigurni bismo li ga opisali kao tragičnog ili komičnog, a to je poziv koji smo uputili na broj reklamiran pod njemačkom kompanijom Global personalservice, koja zaista djeluje kao legitimna agencija za posredovanje pri zaposlenju. Ovdje je pak riječ o istoimenoj firmi osnovanoj na Trgovačkom sudu u Pazinu 2006., a čiji je direktor stanoviti Vladimir Pfeifer; također naveden kao "direktor za novačenje".
Sugovornik nam se i predstavio kao Vladimir te objasnio da je sjedišnjica tvrtke u Njemačkoj, ali da postoje podružnice u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Sloveniji. A sami razgovor je bio toliko...zanimljiv da smo procijenili kako bi bilo najbolje da ga prenesemo u izvornom obliku. S napomenom da je, po našoj procjeni, glas s kojim smo pričali sa slovenskog govornog područja.
...
Agent: Šta vam treba, koja radna snaga?
Novinar: Nepalci mi trebaju.
Agent: Imamo Nepalce i Indijce. Samo zavisi za koji poso. Šta vam treba?
Novinar: Za ugostiteljstvo.
Agent: Za čišćenje, pomoć u kuhinji, šta?
Novinar: Da, da, to.
Agent: Da, toga imamo. Tu su Indijci malo bolji, možemo njih da poguramo.
Novinar: A ko je jeftiniji?
Agent: Pa to je sve isto. A trebate da im spavanje osigurate?
Novinar: Jel to trebam ja ili kako?
Agent: Pa to im vi nešto organizirate pa onda se oni plate. Znate, oni se ne snađu kada dođu ovdje.
Novinar: A koliko traje taj cijeli proces?
Agent: Sad mjesec dana. Nema gužve jer nema sezonskih. Vi dobite radne dozvole, meni ih skenirate, pošaljete meni, ja ih pošaljem na ambasadu, oni dobiju vize i lete. Oni si sami plate avionske karte. Posle mesec dana meni platite 300 eura ako ste zadovoljni sa radnikom. Ako ne, vratimo i i za radne dozvole i sve. Ali nismo imali nijednog radnika tako. Ako odlučite samo mi recite to, to, to, toliko... Imam toga koliko oćete. Samo nazovite il napišite SMS: jednog ovoga, jednog ovoga, jednog ovoga... Ja vam ugovor pošaljem i to je to.
Novinar: Ima toga dosta, jel?
Agent: Ima.
Novinar: Ako me pitaju kolege isto...
Agent: Ako mi sredite još za ljude, ako neko treba... Možete zajedno u stan da ih stavite pa ja ih vama dam za đabe ako mi sredite neke klijente. Vi tamo poznate...
Novinar: Ima puno kolega tu na Hvaru i Braču...
Agent: Pa super... Odlično. Dobro, Hvar neće sad...
Novinar: Ae, gotova je sezona... Al svi su se žalili da im je falilo ljudi pa se moramo već pripremat za drugu sezonu.
Agent: Ne, ne, to može za drugu sezonu... To mi odmah prvi mjesec stavimo unutra za radne dozvole, jer velika je gužva. Ako onda svi u četvrtom mjesecu svi počnu, zagužvaju se... Ako stari radnici ne dođu... Imali smo problem, radnici su nam dolazili u sedmom, osmom mjesecu. Katastrofa. Jer bila takva gužva. Sad trebamo u prvom mjesecu i onda može to da se napravi. Oni dobiju vizu, tamo do drugog mjeseca i čekaju kad da dođu. Kad vi kažete: Ajde, sad, šesti mjesec, peti mjesec, pola, kako oćete, oni dolaze.
Novinar: A jesu zadovoljni ljudi s njima?
Agent: Pa mi nismo imali problema sa jednim. Jedino, dva su otišli drugom poslodavcu što im nije davao platu. I to je to. Otišao niko nije...
Novinar: I dobro rade?
Agent: Dobro rade. Imamo dobru agenciju mi gore, isto da nam dobre radnike daje. I to je najbitnije.
Novinar: Znate kako sezona izgleda, ima puno posla... Je li problem da nekad rade deset, dvanaest sati...?
Agent: Ma nije... Mogu da vam dam ovi moji na Susku što sam imalo... Radili su sedam dana, trinaest sati.
Novinar: A jel? Super...
Agent: Sad imaju pauzu. Sad leže na Susku, sad su ih pustili četrnaest dana da uživaju, lepo da se kupaju i tako. Radili su celu sezonu...
Novinar: A jel znate možda koliku bi im plaću trebalo dat?
Agent: Pa sad, ako radi trinaest sati... Jedan dan bi trebao da ima slobodno, znate... Da nekako iskombinirate barem, znate... Da ih ne ubijete baš totalno. Pa ne znam... Zavisi... Ako radi puno da mu date 700 eura, to je ok...
Novinar: Da, to zvuči dobro.
Agent: Nije problem... Radiće...
Novinar: Super, super... Vidim imate dosta posla vi...
Agent: Da, da imamo, jooo... Ima toga...
Novinar: A sad će bit sve više, jel tako? Fali ljudi...
Agent: Pa već je puno u Hrvatskoj... A Bosna uzima, Srbija uzima, Slovenija uzima... Svi uzimaju. Jer nema radnika, niko ne želi raditi... Ja ne znam šta je to... Katastrofa.