Njemici Margareti Senft svi se čude kad počne pričati o poslu za koji se obučava. Naime, ova se 26-godišnjakinja priprema za posao pogrebnice. Vjerovali ili ne, za nju je to posao snova, i to ne samo zato što je siguran od kriza. Njezinu priču donosi portal DW.
Margarete Senft nikad nije sanjala, pa ni ozbiljnije razmišljala, o tome da postane medicinska sestra, prodavačica ili pekarica. Nikakva joj "obična", konvencionalna zanimanja nisu bila privlačna.
Nakon škole je oko šest godina radila u hitnoj pomoći, ali već joj je nakon godinu dana bilo jasno da se time ne želi zauvijek baviti. Opisala je taj posao kao monoton, uz preduge smjene i previše stresa. Prije godinu dana odlučila je započeti izobrazbu za pogrebnicu u gradu Würzburgu.
Pratiti ljude koji su izgubili neku dragu osobu, pomagati im savjetima, ali i otvarati grobnice i zatvarati, prevoziti mrtve i obavljati na njima higijenske potrebe – sve je to sastavni dio posla Margarete Senft. Ona je danas na drugoj godini izobrazbe i kaže da nije mogla bolje odabrati.
Njezina obitelj i prijatelji, s druge strane, nisu oduševljeni njezinim izborom zanimanja, otkrila je djevojka za DW. Reagirali su s mješavinom čuđenja i fascinacije. „Zar ne možeš raditi nešto normalno", pitali su njezini roditelji.
- Umiranje je isto normalno, i ono je dio ljudskog života - poručila je.
Nije lako dobiti mjesto u ovom poslu
Sigurnim pokretima ona skupa sa svojim učiteljem Peterom Popellom u skladištu mrtvačkih kovčega Gradskog pogrebnog poduzeća stavlja donji dio lijesa na dva stalka i oprema ga: madrac, jastuk, presvlaka od satina. To nije lak posao. Trenutno u cijeloj Njemačkoj oko 600 žena i muškaraca uči zanat pogrebnika.
- Više od polovice naučnika u tom zanimanju su danas žene - otkrio je Popella.
U gradu i okolici teško je dobiti naučničko mjesto za pogrebnika, budući da su brojna pogrebna poduzeća privatna i obiteljska. Ako nekog obučavaju, onda su to najčešće vlastita djeca. Komunalno pogrebno poduzeće samo svake tri godine nudi jedno naučničko mjesto.
Da posao pogrebnika ili pogrebnice nije zanimanje kao bilo koje drugo – to se može znati i prije početka izobrazbe. Popella kaže da ljudi ove struke imaju jake živce. Jer, mrtvaci o kojima se pogrebnice i pogrebnici brinu nisu samo starice i starci u poodmakloj dobi, nego ponekad i mala djeca ili žrtve prometnih nesreća.
- Za policiju, pripadnike vatrogasne službe i hitne pomoći često postoji ponuda psihološke pomoći nakon teških intervencija. Za nas ne - rekao je Popella za DW.
'Mene više ništa ne može šokirati'
Njegova naučnica se na to ne žali – zacijelo i zato što je imala iskustvo rada u hitnoj pomoći.
- Ja sam puno toga vidjela, mislim da mene ništa više ne može tako lako šokirati - rekla je Margarete Senft, koja dodaje da rado čini sve što pripada ovom zanimanju. Pranje mrtvaca, njihovo oblačenje, otvaranje grobnica ili kopanje grobova, ništa od toga za nju ne predstavlja problem. Ali, najradije se brine o ožalošćenim osobama.
- Razgovarati s ožalošćenima, davati im savjete, to mi dobro ide - rekla je Margarete, a njezin instruktor to je potvrdio.
Pandemija korone je, naravno, poremetila izobrazbu, ali Margarete kaže da je „stvar dobro funkcionirala i online".
Nije joj se svidio jedino propis da prilikom komunikacije s ožalošćenima mora držati razmak – to ponekad nije bilo lijepo, kaže Margarete Senft. Uza svu profesionalnost, malo fizičke blizine je važno, zaključila je ona.