StoryEditorOCM
ForumMOJA BORBA ZA CESAREA

Nina Kuluz otvorila dušu Bruni Šimleši: 'Trebala sam otići čim je prvi put ozlijedio našeg sina, bebu od dva mjeseca...'

Piše Bruno Šimleša / Jutarnji list
30. lipnja 2017. - 11:42
nina_kuluz

Razgovarao sam s Ninom Kuluz prekjučer popodne i jučer ujutro o priči koja danima zaokuplja zemlju.

Prije svega, kako se osjećate?

Ne znam što da vam kažem. Ništa nije gotovo. Laknulo mi je što se tiče mog djeteta. Prestao je jecati, plakati i tresti se. Ali sve je još na početku. Mi smo podnijeli sve pravne spise što smo mogli. Jasno je da su prvom odlukom 2012. godine kršena prava mog djeteta, napravljeni su ogromni propusti. Svima je to jasno, ali iz nekog razloga, teško je to sad srediti. Teško je sudu priznati da su pogriješili. Iako bi se sve to brzo moglo riješiti. Postoje konvencije koje govore zašto se ovrha ne bi trebala provesti.

Ne gubim nadu i vjeru i nadam se da će dijete biti dobro.

Kako je vaš sin reagirao na sve što se događalo u utorak?

Ja ovo proživljavam već šest godina, u iščekivanju da će se nešto preokrenuti, da će prava djeteta biti zaštićena, ali stalno sam razočarana sustavom… Znate, u siječnju sam dobila rješenje da će ovrha biti 27. lipnja. Iščekujemo to pola godine.

Dijete je upoznato s činjeničnim stanjem, no nije znao za ljude koji su se našli ispred zgrade. Naš stan gleda s druge strane zgrade i nikakvi zvukovi nisu dopirali do njega.

Drago mi je zbog toga. Trudim se poštedjeti ga što je više moguće. Jer kako će to dijete shvatiti? Pa ne mogu ni odrasli! Mislim, znao je odluku i zadnjih mjeseci imali smo teške trenutke kad je imao potrebu pričati o tome.

Kako je on proživio utorak?

Teško je zaspao noć prije, popiškio se u krevet. Zadnji put se popiškio kad je bio jako, jako mali, ni ne sjećam se kada… Plakao je, zapomagao, bio u grču… Povremeno bi se tijekom dana zaigrao, ali onda opet taj grč, kao i svi mi ostali…

Jednom kad mu je bilo teško, pokazala sam mu sliku ljudi ispred portuna s objašnjenjem ‘ima puno prijatelja koji su mu dali podršku, da ga vole’. Ali inače nije bio u kontaktu s njima. Željela sam ga zaštititi koliko god je to moguće.

A vi, kako ste vi to proživljavali?

Utorak je bio užasno težak dan. Kad je došla vijest da je odgođena ovrha, slomila sam se. Nisam mogla vjerovati u to. Već puno puta smo izigrani od institucija i prva reakcija je bila da to ne može biti. Nisam mogla vjerovati… Slomila sam se skroz… Mislim da više i nemam suza. Otupila sam na bol, ne znam jesam li sva svoja… Ne znam odakle crpiti snagu.

A moje dijete je imalo drugu reakciju, prešaltao se za pet sekundi i zvao sve na igru. Pričao o svojim hobijima, judo zahvatima… On se brzo opustio.

Vratimo se na početak priče. Tvrdite da vas je Alessandro psihički i fizički zlostavljao. Kako je to izgledalo i imate li ikakvih dokaza o tome?

Nisam obrazovana što se toga tiče, ali danas znam da je psihičko nasilje najpodliji oblik nasilja. Kad sam se vratila u Hrvatsku, nisam bila ni svjesna što sam sve prošla. Vršio je psihičko i verbalno nasilje. U trudnoći sam ostala bez posla i ovisila sam o njemu i počelo je i materijalno iživljavanje.

Ali ako vam je tek u Splitu postalo jasno koliko ste bili zlostavljani, zašto ste onda uopće otišli s djetetom?

Nisam namjeravala otići i ne vratiti se. Nego prisiliti ga da se liječi pa da se mi vratimo! Iz Italije sam otišla s jednim koferom, uzela sam samo dječje stvari koje je prerastao za dva mjeseca… Samo sam htjela doći kući! Kada sam bila u Italiji, kao da sam se pomirila da moj život ne može biti bolji. Uvjerio me da ne vrijedim, da sam nitko i ništa bez njega, živimo u vili i sve mu dugujem. Znate… ja sam povjerovala u to da ništa ne vrijedim. I ne znam kako sam si to dopustila. Digla sam ruke od sebe.

A čujte, da se dijete nije rodilo, vjerojatno bih ostala cijeli život. No kada sam ostala trudna, shvatila sam koliko je to sve nenormalno. Htjela sam biti trudna i zatrudnjela tek u 36. Pola trudnoće provela sam u Hrvatskoj, micala sam se od njega. Tada mi je sve postajalo jasnije, kako me on zapravo drži u šaci… Imala sam odgovornost da zaštitim dijete u sebi. Osjećaj da moram biti mirna da bi moje dijete bilo dobro.

Dakle, za sebe se niste uspjeli izboriti, ali kad je došlo dijete…

Ma cijela moja obitelj mu je htjela pomoći, da potraži pomoć u vezi alkohola. On je tvrdio da drži sve pod kontrolom, da nema problem jer je uspješan biznismen…, a svi smo mu htjeli biti podrška.

Kako se dijete rodilo, izgubio je potpuno kontrolu, često pio… Pa tablete… Postoje i e-mailovi kad je dijete imalo samo nekoliko mjeseci gdje ga molim da se liječi od alkoholizma. Koristio je antidepresive i tablete za spavanje. On je nesretna duša. Kada sam ga upoznala, znala sam da se radi o čovjeku s velikim problemima sa svojom obitelji. On ne zna što je ljubav.

Ako je toliki monstrum, što vas je onda privuklo njemu?

Godine 2002. izašla sam iz teške životne situacije. Iz propale veze s identičnim tipom osobe. Nesretni ljudi s velikim kompleksom manje vrijednosti, cijeli svijet im je kriv…

Kad smo se upoznali, on se predstavio kao princ na bijelom konju. Stalno me zvao, bio na raspolaganju. Meni ni na kraj pameti nije bila nova veza jer sam tek izlazila iz druge teške veze. No bio je uporan, imao je želju da pomogne, bio je fasciniran mojim odnosom s obitelji. Naravno da mi je pasala pažnja, da je toliko zavolio moju obitelj. Ali taj alkohol…

Kako se alkohol manifestirao na njegovo ponašanje?

Agresivan je bio, gurao me u zid, vrijeđao, gađao predmetima, dijete nije ni primjećivao… Kad me jednom udario, u njegovim sam očima vidjela da uopće ne vidi ispred sebe… Ne mogu vam to opisati… On je jači od mene, strah me je bilo…

Jednom sam dojila, mali je imao dva mjeseca. Htio je udariti mene, ali udario je bebu. U nogicu… Imao je ogromnu masnicu. Dijete je toliko vrištalo… To vrištanje neću nikad zaboraviti. A tada je vikao na mene da sam nikakva majka jer ne mogu ni umiriti dijete. Otišao je spavati u svoju sobu i dva dana se nismo vidjeli. Zaključao se u sobu i dva dana nisam vidjela da je izašao.

Zašto ga niste prijavili za obiteljsko nasilje?

Zvala sam jednom karabinjere, no oni nisu napisali prijavu i zvala sam prijatelje koji su me uvjeravali da će mu reći da potraži pomoć. Kada je dijete imalo šest mjeseci, izbacio me iz kuće i spavala sam s djetetom kod njegovih prijatelja. S malom bebom na kauču…

Jesu li oni to javno potvrdili?

Ne, oni su to sve uvijek umanjivali, mislili da će kriza proći i da će sve biti u redu.

Je li njegov alkohol bio glavni problem?

Kad je maleni imao četiri mjeseca, nagovorila sam ga da se ide liječiti, bio je u očajnom stanju. Mi smo došli u Split… On osam dana pijan, jednom se srušio preko mojih roditelja na kauč… I roditelji su rekli da se ne vraćam s njim ako ne ode na liječenje… I onda je priznao i otišao na liječenje. Jer sam rekla da se ne vraćam s njim takvim…

Prihvatio je i odlaske kod psihologa tek kada sam mu rekla da odemo zajedno. Rekao je da je htio potvrdu da sam ja pravi problem i da on nema problema. Nakon nekoliko posjeta, psihologinja je rekla da se razdvojimo i zbog sigurnosti maknemo na drugu adresu. Da se razdvojimo od njega… On je pobjesnio i tada je krenulo danonoćno maltretiranje… Htio me je plaćati do 18. godine djeteta, ali kad mi ranije nije davao ni za osnovne potrebe, sumnjala sam u to. Stalno je govorio da sam nesposobna, da ništa ne vrijedim… U konzulatu u Milanu su mi rekli da ga prijavim za nasilje…

Je li vam žao što niste?

Pa naravno. Taj moj strah mi tada nije dao da razmišljam hladne glave. Očajnički sam otišla. To sam pogriješila. Nakon toga, on je preuzeo inicijativu.

Smatrate li da ste igdje pogriješili? Npr., kada ste godinama bili u Bosni, otac nije ni znao kako mu je dijete, zar ne?

Cesareov otac je bio u kontaktu s mojom sestrom. Preko maila. Ona je nekad pisala u moje ime što sam mu htjela poručiti, a nekad u svoje. Molile smo ga da prestane i misli na dijete. Da u svakom trenutku može prekinuti hajku i umjesto da likuje na pobjedi pred sudom, da pronađe u svom srcu mjesta za ljubav i prestane se osvećivati meni. Jer sve njegove poruke bile su, i nažalost ostale, pune mržnje.

Niste nigdje drugdje pogriješili? Da možete vratiti vrijeme…

Jesam. Kad je ozlijedio Cesarea kad je imao dva mjeseca ili kad nas je izbacio iz kuće kad je imao oko šest mjeseci… Tada sam trebala biti jača i otići. Ali mislila sam da mogu i da moram spašavati obitelj i pretrpjeti. S druge strane, bilo me strah, a malim dijelom bilo mi je teško prihvatiti da još jednom nisam uspjela. Meni je to bio drugi brak, iako nismo bili vjenčani. Htjela sam po svaku cijenu spasiti obitelj.

Mislite li da on voli sina?

Ne mogu vam direktno odgovoriti s da i ne. Znam sigurno da u onim trenucima kad je bio normalan, kad nije bio pod utjecajem, bio je super. Ali kad se dijete rodilo, izgubio je kontrolu. Jasno je rekao da ga dijete ne zanima do šeste godine kad može s njim raditi razne stvari.

Zašto se onda bori za dijete?

Koristi dijete da bi se meni osvetio. Da nije tako, ne bismo bili ovdje. Da je ikada pokazao brigu za dijete… ne bismo bili ovdje. I ja želim dobro svom djetetu, ni primisao mi nije da djetetu ne treba otac. Djetetu treba tata. Da moje dijete nema oca, brata ili sestru, izjeda me…

Sve što sam tražila je da se liječi od alkohola. Cijelo vrijeme sam mislila da je samo to problem.

Mislite li to i dalje?

Ne vjerujem više u to. On uporno odgaja zlo u sebi. Izobličio se. On je čovjek koji, ne znam…

I danas mi je poslao SMS… ne spominje dijete… samo vrijeđa…

Otac od rujna ima pravo viđati dijete kad god poželi i vi ste mu to trebali omogućiti. Koliko puta je došao u Hrvatskoj, koliko su trajali susreti i kako je izgledalo?

Sud je predložio u rujnu da što više dolazi u Split, kad god hoće… Ja sam ta koja mora osigurati posjete… Došao je u desetom mjesecu na 13 dana, mogao je biti s djetetom radnim danom od 16 do 19 jer je dijete u školi, a vikendom od 12 do 18 sati. On je svaki dan vratio dijete prije roka s obrazloženjem da nemaju više što raditi…

Kako su se sporazumijevali? On ne zna hrvatski, a sin ne zna talijanski…

Sud je rekao da mora biti prevoditeljica… Ja sam joj jako zahvalna. Ona se na kraju igrala sa sinom, razgovarala s njim. Bila je i animator, a otac često na telefonu…

Koliko je vremena provodio s njim u preostalim mjesecima?

Došao je u 11. mjesecu u subotu popodne i vratio se u nedjelju.

Bio je na ročištu u prvom mjesecu, ali mali je bio bolestan. Došao ga je dva puta posjetiti. Nije bio dugo. U drugom mjesecu samo tri dana, u trećem samo dva dana. Proljeće ništa. Ranije se fotkao s njim pa kasnije objavio da su kao bili zajedno na Uskrs, ali nisu. Bio je na ročištu 26. svibnja, ali nije ni pitao za dijete… Nitko od struke nije pitao zašto on ne želi vidjeti dijete. Nikad nije nazvao onkraj toga, nije pitao kako je moje dijete, što radi… Nikad.

A što maleni misli o ocu?

Naravno da ga je želio upoznati, zadovoljiti znatiželju, no kako je vrijeme prolazilo, sve je više razočaran. Npr. tih 13 dana što je bio u Splitu, sin se vraćao isfrustriran jer nije dobivao ono što je očekivao. Jako razočaran i nervozan. Vidi drugu djecu i očekuje isto. Nježnost, toplinu… Nikad ga nije ništa osobno pitao… Nikad. On ništa nije saznao o njemu, što voli jesti, tko mu je prijatelj, kojim se sportom bavi… Ništa… Dosta me vremena bilo sram zbog njega.

Kakva je bila vaša komunikacija?

Svaki put kad sam mu dovela dijete, on je to vrijeme iskoristio da me vrijeđa. Kriminalka, razbojnica, stalno pun ljutnje i gnjeva. Cesare to sve razumije. On uči talijanski…

A što ste sve ove godine pričali Cesareu kad je pitao za tatu? Znate kako djeca pitaju, vide drugu djecu u parku pa im je čudno gdje je njihov tata…

Nikad me nije pitao za tatu. Psiholog mi je rekao da djetetu moram reći istinu, vodeći računa o dobi. Kada je imao pet godina, pokušala sam mu objasniti da imam problema s tatom, sa sudom i da mama to pokušava riješiti. Rekla sam mu da sam pogriješila i da je tata pogriješio. Moje dijete je danas dobro, zdravo dijete…

Slažete li se da odrasta u nezdravim uvjetima?

Trudila sam se da uvjeti u kojima živimo budu što normalniji. On ne zna što ja sve nosim na leđima. Kada smo bili u bijegu u Bosni, kako se to kaže, njemu su to divne godine. On to nije proživljavao kao traumu. Imao je prijatelje, društvo, sport…

Usudite li se razmišljati što će biti ako ćete se morati odreći sina?

Ne usudim se ni razmišljati o tome. Dok god postoji mogućnosti da se riješi pravnim putem, da odluka o ovrsi ne bude pravovaljana, nadam se da će se to promijeniti. Znate… ljude u institucijama nitko ne vještači, provjerava, a oni imaju ogromnu moć.

A je li vas strah zatvora?

Ne mogu razmišljati o tome. Moj je prioritet osigurati djetetu da nastavi živjeti u miru. Samo se na to mogu koncentrirati. Da u mom srcu ima gnjeva i ljutnje… Ma nema, ne mogu to.

Bile su i neke optužbe da se drogirao, no to nije utvrđeno…

Nikad nisam rekla da se drogirao, on je alkoholičar, to je javna tajna u mjestu gdje živi. Pio je i Xanax na crno, nije na recept, po liječničkom kartonu nije ni prehlađen…

Hoće li vas onda biti strah za dijete ako on dobije pravo posjeta…

Strah me, naravno. Da će proživljavati traume koje nitko ne mora proživljavati.

Zar vam moram objašnjavati?

Hvala vam na vremenu, stvarno smo dugo razgovarali. Držim vam fige da se pronađe najbolje rješenje za vaše dijete.

Samo želim da moje dijete nastavi živjeti u okruženju koje voli i poznaje.

Svjesna sam da dijete ima pravo na svog oca i jedva čekam da se sve sredi. Da moje dijete može upoznati oca, imati tatu.

27. studeni 2024 08:26