Tijekom stoljeća duboka su mora nadahnula bezbrojne priče o morskim čudovištima, izgubljenim civilizacijama i potopljenim brodovima s blagom. Primjer je takve zanimljivosti olupina "Titanica", koji je 1912. potonuo oko 600 kilometara od Newfoundlanda, otoka na sjeveroistočnoj obali Sjeverne Amerike. Otkako je otkriven 1985. godine, ljudi ga ne prestaju istraživati i posjećivati podmornicama, iako leži na dubini od točno 3821 metra, piše National Geographic.
Proteklih dana jedan takav slučaj rezultirao je nestankom pet osoba, a pokušaji da se s njima uspostavi kontakt za sada su bezuspješni. Navodi se i da im je kisika nestalo danas u 13 sati po našem vremenu.
Gotovo da nema opreme kojom bi se do njih moglo doći, a ni sami ronioci ne mogu se spustiti u te dubine. Ipak, mnogi su se zapitali: zašto u pomoć nisu poslane ronilačke ekipe?
Što se događa s ljudskim tijelom dok se spušta na velike dubine?
Kad je uronjeno u tekućinu, tijelo prolazi kroz niz promjena koje dovode do pogoršanja njegovih funkcija kako se dubina povećava. Prva zamjetna promjena javlja se već na dubini od pet metara, uz pojavu oštre boli u bubnjićima zbog rastezanja njihovih ovojnica. Do "Titanica" je ostalo još 3816 metara – a dobra je vijest da ta bol može lako nestati ako se primijeni Valsalvin manevar.
Da biste to postigli, morate zatvoriti usta i začepiti nos te pokušati izbaciti zrak. Nakon toga zrak treba proći u srednje uho kroz Eustahijeve cijevi i uravnotežiti tlakove. Kako se čovjek dublje spušta s bocom kisika, svakih 10 metara tlak raste za jednu atmosferu i opisani manevar može donekle pomoći – ako niste obučeni za dubine do 20 metara, odnosno 40 metara ako ste uvježbani.
No na dubini od 30 metara javlja se novi problem, a zove se "dušikova narkoza". Udisanjem komprimiranog zraka povećava se ukupna količina zraka pohranjena u tkivima. To ometa normalne metaboličke procese, posebice u našem najsloženijem organu – mozgu. Prema onome što je poznato kao "martinijev zakon", kad se spuštate na dubine veće od 20 metara, za svakih dodatnih 10 metara dubine tijelo trpi trovanje slično onome koje uzrokuje konzumiranje jednog martinija.
Kako se spušta, simptomi se pogoršavaju – od slabijeg odlučivanja do euforije, glavobolje, dezorijentiranosti, pa čak i gubitka svijesti, što na ovim dubinama znači smrt. Gubitak svijesti obično se javlja nakon 90 metara, tako da bi do "Titanica" ostalo još 3730 metara. Međutim, ovaj učinak može se minimizirati korištenjem nekih plinova u ronilačkim cilindrima.
Nakon dubine od 60 metara u naša tkiva ulazi puno više kisika. Na površini trpimo samo jednu jedinicu atmosferskog tlaka, ali na ovoj dubini već je sedam jedinica. Drugim riječima, zrak koji udišemo iz boce sada je sedam puta gušći, što znači da sa svakim udisajem uzimamo sedam puta više zraka nego što bismo to učinili na površini. Stoga pri tom tlaku kisik postaje toksičan i u tom trenutku dolazi do slabijih grčeva, no kako se tijelo spušta sve niže, javljaju se mučnina, tunelski vid, pa čak i epileptični napadaji. Stoga je za nastavak spuštanja potrebno koristiti posebne i pažljivo proučene mješavine plinova.
Na dubinama većim od 120 do 180 metara obično se javlja neurološki sindrom visokog tlaka. A kad se pojavi, također je najteža posljedica – smrt. U zamišljenom spuštanju na dubinu od 4000 metara, najdalje što bismo uspjeli je eventualno 180 metara, dakle do "Titanica" nam je ostalo još oko 3640 metara.
Unatoč ovim ograničenjima, rekord u ronjenju na dah drži Ahmed Gabr, koji se 2014. godine spustio na dubinu od 332,35 metara za 12 minuta. No ako je riječ o tehničkom ronjenju, rekord drži ekipa COMEX, koja je 1988. godine popravila cijev na dubini od 534 metra.
Godine 1992. ista tvrtka započela je projekt "Hydra X", gdje je hiperbarična komora izvan vode korištena za simulaciju pritiska koji tijelo podnosi na dubini od 700 metara, i gdje je ronilac testirao nove mješavine plinova. Eksperiment je bio uspješan i još uvijek drži svjetski rekord u simuliranim zaronima, ali čak i s ovim impresivnim pothvatom do "Titanica" bismo i dalje imali više od 3000 metara.
Što se događa s podmornicama?
Većina vojnih podmornica ne može ići na dubine veće od 600 metara, no postoje neke specijalizirane koje mogu dosegnuti dno oceana.
S jednim od njih, Deepsea Challengerom – koji je nastao u suradnji s National Geographicom – filmski redatelj James Cameron stigao je 2012. godine do dna Marijanske brazde, na dubinu od 10.898,4 metra. Kako je rekao u kasnijem intervjuu, spust je bio pravi izazov, kako u inženjerskom tako i u mentalnom smislu.
S druge strane, kad je riječ o nestaloj podmornici Titan, važno je istaknuti da je to eksperimentalno vozilo koje nije odobrila niti jedna regulatorna agencija.