Raširena je zabluda kako su Bračani škrti, bezbroj je viceva o tome, a oni su zapravo glupi. Vjerujte, ako niste bili na Braču, ne znate što je istinska, autentična ljudska praznoglavost. Takve tupane, blesane, tikvane, zvekane, lude, šašavce, bene i budale svijet nije vidio. Dođete li na otok, do suza vas potresu prizori sirotoga naroda što sjedi uokolo po stijenama i žmiri u sunce slaboumno se osmjehujući smeđim krnjacima. Uzaludno ih dozivate da vam uhvate cimu i vežu brod. Možda tek nakon dva do tri sata strpljivog objašnjavanja oni shvate što tražite od njih, a i to je, ponavljam, možda.
Svake godine iznova Bračani se djetinje zgranu kad im pokažete vezu između maslina i maslinova ulja, no ni prostu radnju gnječenja zrelog ploda ne savladaju uvijek uspješno. Nema sezone da sedamnaest do dvadeset dva posto maslinara ne pogine. Idioti s krikom padnu u prešu i - ćao, đaci. Nema ih više. A i čitava tura ulja onda se mora baciti.
O obrađivanju loze na otoku nema govora. Pustite li Bračanina za upravljač malog traktora, takozvane freze, mogli ste mu, jednako tako, dati otkočen mitraljez u ruke. Onim će rotirajućim sječivima za usitnjavanje tla budala pouzdano nekoga ubiti, ili sebe, ili kakvo dijete, ili tovara, ili staru mater koja mu je oko jedanaeste ure u modroj tećici na točke donijela marendu u vinograd.
Najgore je ipak bilo kad su Bračanima dali da sami brinu o najsjajnijem hrvatskom turističkom biseru, međunarodno poznatoj plaži Zlatni rat u Bolu. Premda se vama zacijelo ne čini da vođenje plaže nije bogzna kakva velika mudrost, ne vidite kako bi se moglo zakomplicirati prodavanje sladoleda i iznajmljivanje suncobrana i ležaljki, s lokalnim je stanovništvom to ispao horor. Totalna ka-ta-stro-fa. Bračani su jedva svaki sedmi put kuglicom sladoleda pogađali kornet, ni nakon četverotjedne obuke nisu razlikovali okus vanilije od okusa šumskog voća i smrznuti jogurt od limuna, a nije bila rijetkost ni da bi nesretnik sebi žlicom za sladoled slučajno iskopao oko.
Iskustva s ležaljkama, kolokvijalno: ligeštulima, bila su i strašnija. Rasklopiti ležaljku prosječnom je Bračaninu kao vama ili meni riješiti logaritamsku jednadžbu ili rastaviti raketni motor. U rukama Bračanina ležaljka za plažu opasnija je od aljaške zamke za medvjede. Na cesti iznad Zlatnog rata posljednjih godina čitavo su vrijeme dežurala jedna ambulantna kola zbog nevoljnika što su rasklapajući ležaljke ostajali zarobljeni u njima ili čak sebi odsijecali ruke i noge. Amputacija je na plaži bilo skoro kao kod Gettysburga 1863., u najkrvavijoj bici Američkog građanskog rata.
Valjda ne možeš imati i jedno i drugo. Nedokučivi je Bog Bračanima na jednoj strani dao rajsku plažu, a na drugoj im uskratio pamet da njome upravljaju. Srećom, tu su HDZ i stranka Željka Keruma da poprave što je Jahve zeznuo. Vladajući zajedno u Županiji, hadezeovci i Kerumovi raspisali su natječaj za koncesiju za gospodarenje Zlatnim ratom, a koncesija za gospodarenje je ovdje, nagađate možda, politički korektan izraz za imenovanje skrbnika idiotima kojima je oduzeta poslovna sposobnost, nekoga tko će paziti da otočki tupani, blesani, tikvani, zvekani, lude, šašavci, bene i budale ne zajebu domaći turizam. Kad već na cijelome Braču nema kapaciteta za intelektualno zahtjevan posao rasklapanja ligeštula i otvaranja suncobrana, županijske vlasti dovele su menadžment s kopna, najbolji koji se može naći u Hrvatskoj.
A najbolji menadžment u Hrvatskoj je, tradicionalno, iz Hrvatske demokratske zajednice. Ne treba ni objašnjavati zašto, to je naprosto činjenica. U zadnjih četvrt stoljeća, otkad su nam ponosno otkrili kapitalizam, hadezeovci poput Ivice Todorića, Miroslava Kutle, Vinka Grubišića, Bruna Orešara, Luke Rajića i niza drugih vrijednih domoljuba pokazali su najviše poslovnog znanja i okretnosti. Sa stranačkom su iskaznicom nekako dobili talent odgovornog vođenja i unapređivanja tvornica, mljekara, pekara, producentskih kuća, kamenoloma, vinograda i plantaža, hotela i plaža, u jednu riječ - svega.
Našao se takav jedan i za brački biser našeg turizma, s poduzećem bez prihoda i zaposlenih, ali pouzdano naš, hadezeovac ili blizak stranci, s poslovnim partnerom Vukojevićem, čiji je ćaća stara hadezeovska korjenika, prijatelj pokojnog Tuđmana, nekadašnji sudac Ustavnog suda, u narodu poznatog i kao Ustavni ud. Gdje ćeš bolje preporuke od toga? U hrvatskom kapitalizmu ovakva je karakteristika bolja od doktorata na harvardskoj poslovnoj školi. Da Warren Buffett u nas konkurira za posao, ne bi imao nikakve šanse ako bi mu protukandidat bio hadezeovac. Pojavi li se na natječaju jedan što mu je ćaća Tuđmanov prijatelj iz Ustavnog uda, smiješno je i pomisliti da bi bračkom plažom mogao upravljati netko s, eto, na primjer, ne znam zašto mi je palo na pamet, Brača.
Župan Zlatko Ževrnja izašao je pred novinare objasniti kako su izabrali upravo kandidata bliskog najhrvatskijoj od svih stranaka, čije zagrebačko poduzeće nema ni zaposlenih ni prihoda. Kojim su se točno kriterijima županijske vlasti rukovodile? Ugledni hadezeovac učinio je to vrlo obazrivo, izokola, politički korektnim izrazima, da se nitko ne uvrijedi, i naposljetku nije zapravo kazao ništa. Jer, istina je takva da je Ževrnja naprosto nije mogao kazati, ni uvijeno ni neuvijeno, a ona glasi: lokalni ljudi ne mogu upravljati plažom jer su tako glupi da se nisu znali upisati u HDZ. Zbog toga će doći jedan naš iz Zagreba da uzme pare na Zlatnom ratu, a Bračani, ako budu dobri, on će im kupiti lizalicu. Ili žvaku. Ne može i jedno i drugo.