Ne znamo zašto je majci i ocu pucao u zatiljak

Mladić je ubio majku pa oca. Nije to učinio u afektu i na mah. Najprije je ubio nju, a onda je nekoliko sati kasnije i nekoliko kilometara dalje ubio njega. Zatim je otišao na zabavu s vršnjacima, gdje je pucao iz istoga onog pištolja kojim ih je ubio. Rekao im je da je ubio oca i mater, da su mu dopizdili. Poslije će se mediji uhvatiti tog detalja: zašto ga nisu prijavili policiji? Kao da biste vi, da vam sad netko kaže da je ubio oca i majku, povjerovali da je to doista i učinio. Takve rečenice mnogo puta se čuju i izgovore, pogotovu kad vam je četrnaest-petnaest. Ili u današnja vremena devetnaest-dvadeset.

Poslije je sjeo za upravljač svog mercedesa i bježao od policije. Zaustavio se na benzinskoj crpki i natočio gorivo, ali ga nije platio. Izbjegao je, kažu, dvije cestovne blokade. Uslijedila je pucnjava - on je opet pucao iz onoga svog pištolja za ubijanje roditelja i veselje s društvom - ali policajci su izbjegli da ga likvidiraju. Pucali su u gume njegova auta, a zatim ga izvukli van. Valjda nije stigao napuniti pištolj. Piše da su to bili policijski specijalci, drugovi njegova pokojnog oca. Koji je to osjećaj? U potjeri si za ubojicom kolege s posla, i u prigodi si da ga smakneš. Istovremeno, u potjeri si za njegovim sinom jedincem, i učinit ćeš sve da ga spasiš. Koji je motiv jači? I što je na kraju Tin Šunjerga svome ocu (i majci), sin ili ubojica? Što od to dvoje nadjačava? Ovo je važno pitanje.

Tabloidi i žuti portali su doživjeli ekstazu. Klikabilnost ovakvog zločina mogla bi nadmašiti sve izvještaje o terorističkim napadima i potjere za manjincima. Stotinu deklaracija o zajedničkom jeziku žutim portalima ne vrijedi koliko jedno ubojstvo oca i matere, tamo negdje u dalmatinskom zaleđu.

Onda su poslali “reportere” na mjesto zločina, da ispituju mještane o ubojici i njegovoj obitelji. A ljudi, što će, govorili su ono što su morali. Za sve je, kažu, kriva droga. Time se nikome neće zamjeriti, niti će svrnuti pažnju na sebe. Jer što god da se dogodi, kakav god strašni zločin, moralna opačina od javnog značaja, izgred na nogometnom stadionu ili u kazalištu, najbolje je reći da je kriva droga, i da je vinovnik nešto učinio pod akutnim utjecajem narkotika, ili još bolje da je sve to stvar kronične narkomanije. Koliko je narkomana u Hrvatskoj u posljednjih četvrt stoljeća usmrtilo roditelje? Je li zabilježen slučaj u svijetu da je narkoman usmrtio bližnje, a da ih pritom nije opljačkao, da mu nije trebao novac za drogu? Nego je samo htio na zabavu, a oni ga nisu puštali? Odlaze li narkomani po zabavama, makar i seoskim? Vesele li se pucajući iz pištolja?

Prirodno je kada se mještani od zla i od interesa bijelog svijeta brane legendom o drogi. Oni moraju živjeti tu i moraju živjeti jedni s drugima. Ali kad tako pišu i govore novinari, ili kad tako govore prozvani psiholozi, sociolozi, psihijatri, onda se tu nešto ozbiljno poremetilo.

Ubojica je imao psa. Navodno je i njega ubio. Ili je imao više pasa, jer se na fotografijama s njegova Facebooka ne pojavljuje jedan pas, nego njih dvojica. Jedan od njegovih pasa bio je rotvajler. Odmah su se javili novinari, odmah su našli stručnjaka iz tko zna kakvih domena, sociologa ili psihologa, ali, naravno, ne veterinara ili uzgajivača pasa, koji je bio spreman reći da su rotvajleri opasni psi i da su u nekim zemljama zabranjeni. Naravno, nije on baš znao reći, ili ga novinar to nije upitao da mu tema ne izgubi na atraktivnosti, a zašto je uzgoj rotvajlera zabranjen u Velikoj Britaniji. Kako god bilo, presuda je donesena: tko ima rotvajlera, mogao bi ubiti majku i oca. Ili, blaže rečeno, među onima koji posjeduju rotvajlere naći se će i ubojica majke i oca. Logično, jer je pas agresivan. Ili zato što su neki rotvajleri agresivni. (Iako, tko god o psima i ljudima ponešto zna mogao bi se suglasiti oko toga da će psihopat i agresivac i zlatnog retrivera učiniti agresivnim. Ama šta retrivera, psihopat će i zamorca pretvoriti u koljača.)

Na kraju, prije nego što je ubojica i mogao biti ispitan, mnogo prije suđenja i svih prethodnih vještačenja, uključujući i ono psihijatrijsko, zločin u Čisti Velikoj objašnjen je preko droge i pasa. U nekom drugom žanru, a ne u goloj stvarnosti i u crnoj kronici, bio bi to nepodnošljivo loš društveni alibi.

Društveni alibi, zato što nas delegiranje odgovornosti na heroin (kokain, a možda i marihuanu, tko zna što žutoj svijesti sve može biti na umu…) i na rotvajlere oslobađa od potrebe za širim kontekstualiziranjem zločina ili za pitanjem koliko je Tin Šunjerga dijete svoje epohe ili - ne daj Bože još i to - svoje društvene zajednice, mjesta u kojemu je odrastao, škole u koju je išao, televizije koju je gledao, onoga u što je vjerovao… Bez takvog kontekstualiziranja ne samo da nema književnoga ili filmskog djela u kojemu bi bila ispričana priča o mladiću koji je ubio roditelje da bi otišao na zabavu, nego bez toga nije moguć ni ozbiljan javni govor o zločinu. Bez toga nema ozbiljnog novinskog teksta.

Što je razlog za izbjegavanje ozbiljnog razgovora o Tinu Šunjergi? Klikabilnost, između ostaloga. A onda i strah da netko samoga sebe ne prepozna u tom strašnom kontekstu. A prepoznao bi se, sigurno. Svatko bi se prepoznao, i svi su pomalo odgovorni. Ali to je već biblijska priča, a u nas se ni o Bibliji ozbiljno ne govori, niti ju itko - osim, možda, onih nekoliko preostalih ateista - ozbiljno ne čita.

Kada bih pisao roman o ubojici iz Čiste Velike - što, naravno, neću učiniti, jer to naprosto nije moja tema - dva bi mi detalja, od svega što je o njemu dosad napisano i izrečeno, bila osobito zanimljiva. Iz njih bih nastojao izvući nit u koju bih zatim upredao priču. Nijedan od ta dva detalja nije sam po sebi takav da bi nam objasnio motive zločina. Ali su, za razliku od rotvajlera i droge, jedinstveni, vrlo osobni i osobeni, i vode nas do ljudi, njihovih svakodnevnih života, do brige starih za mlade, pokušaja da im se život učini lakšim… I, naravno, zanimljivo je kako takve detalje svi izbjegavaju.

Za osamnaesti rođendan djed je Tinu Šunjergi poklonio novi mercedes. Roditelji su mu na svom imanju sagradili borilište na paintball, i nabavili mu svu potrebnu opremu. Paintball je igra u kojoj se sudionici igraju ubijanja. I vrlo je skupa, kao što je i mercedes skup. Dječak je, vjerojatno, poželio te dvije stvari, a roditelji i djed bili su tu da mu želje ispune. Oni su se, možda, nadali da će se u njemu nešto promijeniti ako se dobro ispuše i isprazni na igralištu za paintball. Općenito kod nas postoji to vjerovanje da će se u čovjeku nešto popraviti ako se dobro “ispuše”. Agresivne će proći njihova agresija ako im se da prilika da se ispušu. Teorija ispuhavanja je, međutim, sasvim pogrešna, jer umjesto ispuhavanja, u pravilu se događa - napuhavanje. Svako nekontrolirano pražnjenje agresije, makar i na paintballu, vodi u još jaču agresiju. Nakon što se čovjek pošteno naubija kroz metaforičnu igru mitraljeza što ispaljuju boju, metafora će mu u jednom trenutku postati nedovoljna. Ali to nipošto ne znači da je paintball uvod u stvarno ubijanje - ne, nije, kao što nisu ni droga i rotvajleri - nego je zanimljivo što su sve ti roditelji bili spremni učiniti da ugode sinu. I da ga, možda, pokušaju preodgojiti, izmijeniti…

I taj djed koji unuka za punoljetstvo časti mercedesom. Da je sve dobro prošlo, da se nije dogodilo veliko zlo, u promatraču bi takav rođendanski dar izazivao bijes i odvratnost. Jer, za Boga milog, djeci se ne poklanjaju mercedesi! Takav poklon je opasan, jer u darovanome stvara osjećaj svemoći, i ubija u njemu svaku želju i ambiciju. Što da poželiš nakon što olako dobiješ mercedes?

Ali nakon što se dogodilo ono što se dogodilo, taj mercedes budi tugu. Što li je taj djed pokušao mercedesom nadoknaditi? I kakvu li je grižnju savjesti htio umiriti? To nećemo saznati, jer neće o tome biti riječi na suđenju, niti će se naći tako ozbiljnih pisaca i kroničara da istraže priču o ubojstvu majke i oca u Čistoj Velikoj, i u njoj tu važnu epizodu o mercedesu. Šteta, jer bi bilo važno i ljekovito. Pokojnike se ne može oživiti, Tinu Šunjergi više se ne može pomoći. Priča je za one koje još nije zadesilo njihovo veliko zlo i za one koji ne znaju kako da se nose sa svojim malim zlom, a ne pomažu im objašnjenja žutih medija.