"Nisam mogao to izdržati: slušati kako moje krave tužno muču od otežalih vimena, curilo im je mlijeko. Električne muzilice ostale su spljoštene. Pogledajte, ništa nije ostalo. I da su muzilice ostale čitave, opet ništa, kad nije bilo struje. Sve nam je o'šlo. Imali smo puno hrane za stoku, ali što vrijedi kad su krave ostale bez krova. Zabrinulo me kad nam je došao veterinar i rekao: krave ne mogu dugo ovako, razboljet će se, dobit će upalu od nemužnje, skupo će vas koštati njihovo liječenje. Katastrofa. Onda sam odlučio, iako to i nije neki izbor: moram ih prodati tom bjelovarskom prekupcu.
Prodao sam deset krava, svaku za po 400 eura, a znam da vrijedi barem tisuću. Većina krava je imala samo par godina, najstarija krava bila je stara osam godina, ali poživjet će ona još par godina... Tražio sam 600 eura za svaku, ali prekupac nije htio ni čuti: 400 i gotovo, uzmi ili ostavi. Ostavio sam samo tri junca, oni se ne muzu. Samo da ih ne zatrpaju sad novi potresi", govori za Jutarnji list Milan Vranjanin kako ga je potres prisilio da se "riješi" izvora svoje egzistencije, baš kao i njegovog susjeda koji je jučer na brzinu prodao 109 ovaca.
Spašavanje životinja
Vranjanin su rođeni i živi u Luščanima, selu sa šezdesetak kuća u kojoj, kažu, ima života tek u svakoj četvrtoj, petoj. Ima ogrebotine po ruci, podsjetnik na akciju spašavanja psa kojeg puna dva dana nisu uspjeli iščupati iz ruševina gospodarske zgrade ispod koje izviruju ostaci traktora i opreme... Pas je spašen, ozlijeđena mu je šapa, ali ga to ne sprečava da veselo trčkara oko svoga gazde. U dnu dvorišta je mala montažna kuća, s dva kreveta, malim stolom i televizorom koju su dobili nakon četiri noće prospavane u autu.
Prijatelj iz Zadra im je poslao kamp-kućicu, ali u njoj im je bilo jako hladno. Supruga Bosiljka prije dvije godine imala je moždani udar, uspjela se oporaviti i zato znaju da nema gore nesreće od gubitka zdravlja te s optimizmom trpe i pogled na svoje stradalo imanje. Rekli su im da u kuću nikako ne smiju ulaziti, Bosiljka je ipak ušla da izvuče četiri stolice. "Da mi vam je pokazati kako smo lijepo uredili kuću, imali smo i novu kuhinju s perilicom suđa...", govori nam Bosiljka i opisuje kako im je potres uništio ono što nije ni rat - kuću od dvjestotinjak kvadrata.
Poslije rata bila je opljačkana, skinuli su s nje i stolariju, ali ostala je na mjestu. Uredili su je sami 2000. nanovo i vratili je u život, sa znatno manjim brojem stoke. Jer, opisuju, život više nije bio tako dobar kao prije rata. "Pogotovo otkad se ovaj kraj više ne može nadati ikakvom otkupu od Gavrilovića koji je nekoć bio motor razvoja i izvor sigurnosti", pričaju. Vranjanini su bili jedni od šest tisuća kooperanata koji su s Gavrilovićem imali ugovor o otkupu stoke, ali je to sve, pričaju, palo u vodu kad se Gavrilović okrenuo otkupu smrznute stoke iz inozemstva.
Orijentirani su sad na Vindiju za otkup mlijeka s kojom korektno surađuju. Prije su, kažu, cijene otkupa bile znatno više, četiri kune po mlijeku, a sad ista prva klasa vrijedi 2,5 kune. Krave su im osiguravale mjesečno oko četiri i pol tisuće kuna, a sada su bez toga ostali. Sa 900 kuna poljoprivredne mirovine.
Baza podataka
Nepoštenu trgovinu stokom i iskorištavanje tuđe nesreće pokušao je zaustaviti petrinjski paroh, protojerej Saša Umičević koji je uputio javni apel: "Molim vas, ne dajte svoju stoku nakupcima za minimalne iznose koje vam nude". Umičević otkriva da je "Ministarstvo poljoprivrede organiziralo skloništa, posreduje i za pravičan otkup stoke". Ljudi u stanju očaja rasprodaju svoje blago ni za što, a ako ostanu bez njega, jako će teško ispočetka", kaže.
Jedan od onih koji je uskočio u pomoć je Rodoljub Džakula, vlasnik OPG-a u Sjeverovcu, divnog imanja od dvjesta hektara; s 80 krava, 20 junica, 150 ovaca, sto svinja, 23 magarca, 15 konja posvećenog ekološkoj proizvodnji. On je udomio stado ovaca i par krava, jedna od njih čeka telića u ožujku. Predložio je da svatko od uzgajivača učini isto. Dok sjedimo u njegovoj kući, zovu ga i traže pomoć za "đedu od 95 godina s 25 ovaca i dva ovna..."
Džakula kao problem za Jutarnji list izdvaja što država od veterinarskih ambulanti koje znaju sve od A do Ž o svakoj životinji nije odmah prikupila podatke i sukladno tome napravila plan akcije i zbrinjavanja. U stočarstvu su ostali, zamjećuje, oni koji nisu mogli ništa pametnije, bolje su plaćeni ljudi koji rade u komunalcu nego stočari i dok je tome tako, nema razvoja. Smatra da je potres samo ubrzao raspad: "Nad dvije trećine OPG-ova stalno visi mač nad glavom kad će se ugasiti jer mnogi nemaju snage da se brinu o stoci i neisplativi su u svim kalkulacijama proizvodnje. Naša sela su stara i pusta, nikako stvoriti preduvjete da ljudi radije rade u poljoprivredi nego u komunalcu."