Kad su u gluhu uru u noći između Božića i svetog Stjepana u obiteljskoj kući poznatog poduzetnika svjećice na boru iskrom zapalile zavjesu, sama su nebesa htjela da je to bilo u susjedstvu Pavla Kalinića. Bila je to prilika koju je on čitav život čekao, prilika za koju se vrijedno obučavao, ponavljajući radnje tako mnogo puta da ih je takoreći u snu mogao napraviti. Dok su se drugi prestrašeno križali gledajući oganj koji je sukljao kroz prozore i besmisleno trčali uokolo s lončićima vode, naš je junak već bio u čizmama i uzimao kacigu i plinsku masku iz gepeka.
Tko to ima kacigu i plinsku masku u automobilu, pitate se? Eh, ne znate vi Pavla Kalinića, šefa zagrebačkog Ureda za upravljanje hitnim situacijama. Vi ste glupi civili koji bezbrižno slikate akvarele, šetate belgijske ovčare oko nebodera, mijesite njoke za pašticadu, igrate mali nogomet s prijateljima i šaljete nepoznatim ženama fotografije svojih intimnih dijelova, ne videći što bi moglo ugroziti vašu opuštenu, sretnu svakodnevicu. Kalinić, na drugoj strani, svaki dan živi s požarima, poplavama, zemljotresima i epidemijama egzotičnih bolesti, procjenjuje opasnosti od terorističkih napada, udara meteora i erupcija vulkana. Nema užasa kojega on nije u svojoj glavi do najmanjeg detalja zamislio.
“Atomska bomba snage dvije tisuće kilotona pala je prije deset minuta na području Lučkog. Vjetar nosi radioaktivni oblak preko jarunskog jezera”, viče on svakog ponedjeljka ujutro, na redovnim vježbama svog Ureda, u uniformi na vrhu stepenica. “Idemo, idemo, Dragice!”, potiče tajnicu koja juri u podrum sa sobnom biljkom u naručju, a zatim pogleda štopericu i razočarano zaključi: “Stop! Stop! Gotovo je, svi smo mrtvi. Jebi ga, ljudi, ne možemo ovako. Ovo je neozbiljno.”
Vodeći se onom poznatom “više znoja na vježbalištu, manje krvi na bojištu”, koju jedni pripisuju Carlu von Clausewitzu, drugi Mihajlu Kutuzovu, treći Normanu Schwarzkopfu, a Antun Vrdoljak generalu Gotovini, Pavle Kalinić se odavno spremio na svaki scenarij. U skloništu ukopanom duboko ispod njegove garaže police su nakrcane bocama pitke vode, konzervama đuveča, sarme i graha s kranjskom, bezbrojnim paketima dvopeka, tjestenine, brašna, šećera, staklenkama meda i ukiseljene ljutike, zalihama koje bi četveročlanoj obitelji dostajale više od godine dana nakon nuklearne apokalipse, dok ne nikne nešto od sjemenja koje je Kalinić pohranio na suhom i tamnom mjestu. Dajte Kaliniću telefonski imenik i kolut selotejpa, on će vam imobilizirati slomljenu podlakticu. Od glavice kelja i spajalice za papir napravit će funkcionalan kratkovalni radio. U gepeku, pored one plinske maske i kacige koje je neku noć stavio na glavu, vjerojatno drži i pumparicu, motornu pilu i bejzbolsku palicu za slučaj invazije zombija.
Na sve je Kalinić mislio, nevjerojatne je vještine za preživljavanje savladao, premda mu nije uvijek bilo lako okolini objasniti svoj oprez. Dapače, mnogi su se rugali njegovim predstavama terorističkih napada koji su uspješno okončavani intervencijama naših snaga sigurnosti. U novinama su dvije hiljade i osme pisali da je paranoičan i rasipan nakon što je objavio namjeru da glavni grad naoruža tenkom.
Koliko god je Kalinić argumentirano i strpljivo ponavljao da Zagrebu nasušno treba jedno oklopljeno vozilo, tipa Casspir ili Gurkha, otporno na metke, bombe i bojne otrove, vozilo koje se rabljeno, u odličnom stanju može nabaviti već za pola milijuna dolara, a u kojega se potpuno možemo pouzdati ako, ne dao bog, radikalni islamisti zauzmu neke od vitalnih točaka u Zagrebu, zgradu Vlade, Sabora, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i frizerski salon Neno u Bauerovoj ulici, sve je bilo uzaludno. Prijedlog nije prošao, kao ni mnogi drugi Kalinićevi.
Desetljećima ga već smatraju čudakom i ispraznim blebetalom, govore da njegovu službu treba ukinuti. Mene ne bi čudilo ni da mu se susjed, poznati poduzetnik, onaj što su mu je od božićnih lampica skoro izgorila kuća, veselo podsmjehivao. Gledao je možda s prozora Kalinića kako u dvorištu vježba gađanje samostrelom i kuckajući se kažiprstom po sljepoočnici dobacio ženi: “Ovaj naš susjed Pavle nije sav svoj.”
A onda se u noći s Božića na svetog Stjepana sve preokrenulo. Šef Ureda za upravljanje hitnim situacijama je u gluhi noćni sat stavio plinsku masku i kacigu, neustrašivo utrčao u kuću ispunjenu plamenom i dimom i spasio čovjeka koji se izvaljen na dnu stepenica već počeo gušiti. Nakon dugogodišnjih osporavanja Pavle Kalinić napokon je dočekao svoju priliku. Hrabrim je činom začepio usta kritičarima. Bio je to njegov savršeni “jesam li vam rekao” trenutak, a ni datum za njega nije mogao biti bolji. Zgoda je krasno legla u blagdansko vrijeme. Jedna vijest o požaru sadrži i dobrotu, i hrabrost, i jednog čovjeka u nevolji i drugoga koji, neshvaćen i prezren, neočekivano postane junak. Sve je ovdje, pogledajte li bolje, žanrovski besprijekorno. Da ste tako nešto pročitali u božićnoj priči Miljenka Jergovića, vjerojatno biste rekli: “A je ovaj Jergović sere”, a ovdje se zbilja dogodilo, jedan kroz jedan. Ništa nije izmišljeno.
Pavle Kalinić je u cijelosti i bez ostatka potvrdio svoju vrijednost. Nakon svega, Milan Bandić bi mu mogao i kupiti onaj tenk za pola milijuna dolara. Pa i da se šef Ureda za upravljanje hitnim situacijama samo voza u njemu po travnjaku između zgrade zagrebačkog Poglavarstva i koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, vjere mi, zaslužio ga je.