Koliko ministara neke Vlade mora završiti s one strane brave da bi takva Vlada pala, a premijer dao ostavku? Naravno, to je pitanje za milijun kuna. A odgovor ovisi o kojoj zemlji govorimo.
Ako je u pitanju Hrvatska, takvo što nije na vidiku (ostavka je ionako odavno najskuplja riječ domaće politike, osim ako nije riječ o tuđoj!), iako je oporba ovoga tjedna ponovno zatražila izbore. Istina, pomalo stidljivo, onako, kao da to čini reda radi. Ne najavljujući pritom nikakve prosvjede ili peticije u stilu “Sad je stvarno dosta!”; ostajući tek na razini malo žešćeg dnevnog komentara.
Kao da ni sama oporba ne vjeruje da je takvo što moguće, i što je još grotesknije za čitavu ovu priču, kao da ne vjeruje da na eventualno prijevremenim izborima može i – pobijediti.
Lakonski odgovor
”Četiri ministra, četiri člana Vlade optuženi su da su činili kaznena djela u obnašanju svoje dužnosti. Čak i za hrvatske standarde korupcije to izlazi iz svih okvira. I nakon ovoga, a sjetimo se još Kuščevića, Žalac, Rimac, odakle Andreju Plenkoviću obraz da se usudi reći kako on i njegova stranka s tim nemaju ništa. Da ima gram srama, stida, savjesti, bilo čega, on bi podnio ostavku”, komentirao je prvi čovjek SDP-a, Peđa Grbin, optužnicu koja je ovih dana podignuta protiv bivših ministara, Josipa Aladrovića, Darka Horvata, Tomislava Tolušića te bivšeg potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića.
Čelnik Domovinskog pokreta, i sam bivši HDZ-ovac, Ivan Penava, rekao je kako optužnica za četiri bivša člana Vlade “zahtjeva ostavku kompletne Vlade i raspisivanje novih izbora”.
”Ovo se u povijesti nije dogodilo u Hrvatskoj, a vjerujem i u malo kojoj državi u svijetu”, zgražao se Penava.
I ostale reakcije iz oporbe su bile na tom tragu; podsjećali su da je na sličan način otišlo već 17 HDZ-ovih ministara, da je to nedopustivo...
Saborska zastupnica Sandra Benčić (Možemo!) je kazala: “U modernim, normalnim demokracijama ne postoji situacija u kojoj bi bilo koja vlada mogla nastaviti s radom nakon što su četiri njezina člana optužena za koruptivna djela”.
Mostov Nikola Grmoja je ustvrdio kako je “nevjerojatna činjenica da niti u 24 sata imamo uhićenje bivšeg saborskog zastupnika Vinka Zulima i podizanje četiri optužnice protiv dva potpredsjednika Vlade i dva ministra, od kojih su dvojica danas saborski zastupnici”...
Premijer Plenković je na vijest o jedinstvenoj optužnici protiv spomenute četvorke lakonski odgovorio kako ona “nije nikakav teret za Vladu”. Jer, kako je kazao, “nitko od njih više nije u Vladi”!
Po HDZ-ovcima, podizanje optužnice i istraga koja se vodi nad četvoricom bivših ministara zapravo “šalje poruku kako su svi pred zakonom jednaki, kako nema nedodirljivih i kako dužnost u Vladi ne amnestira od kaznenog progona”.
Branko Bačić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, poentirao je ovako: “Nema nedodirljivih, svi smo jednaki, tijela progona su potpuno neovisna o politici”... I sve je to točno. Lijep pokušaj da se na lošoj vijesti pokuša i politički profitirati. Samo, kako smetnuti s uma da se ministre istražuje zbog sumnji na koruptivne radnje počinjene u vrijeme dok su bili dio vlasti? Kako zaboraviti i na sve prethodne slične slučajeve, odnosno na ministre koji su, pod pritiskom logike pravosudnih postupaka ili javnosti, bili prisiljeni odstupiti? Sjetimo se, jedini je Darko Horvat odveden pod policijskom pratnjom još kao ministar, svi ostali su gotovo preko noći dali ostavke, taman prije nego što su im svi oni ljudi ozbiljnih lica pozvonili na vrata, a potom i pokazali značku...
Što se tiče argumenta po kojem bi istrage protiv ministara trebale biti dokaz da su “tijela progona potpuno neovisna o politici”, da, to lijepo zvuči, samo, zar ćemo prihvatiti kao standard to da DORH, USKOK i sudska vlast “provjeravaju ispravnost” nekog ministra ili ministrice?! Da oslobađanje od optužnica bude vrhunaravni kriterij nevinosti političara? Zar ne bi trebalo povesti računa o njihovim kvalitetama, ako hoćete i profesionalnim i ljudskim, i nešto prije imenovanja na tu zahtjevnu i odgovornu dužnost?
Jasno, premijer ne može i ne mora znati za baš svaku njihovu odluku i potpis, ali politička odgovornost za ljude iz tvoje opcije u tvojoj vladi – ipak negdje mora postojati.
Jer, nisu se tužakali ili potukli sa susjedom zbog granice imanja, prošli kroz crveno u pripitom stanju ili su eventualno optuženi da su nekome privatno ostali dužni, krali žvake u dućanu... pa da onda iz vrha HDZ-a mogu hladno kazati kako nemaju nikakve veze s tim. U slučaju bivšeg saborskog zastupnika, poznatog po nula (0!) javljanja u sabornici i dugogodišnjeg čelnika Općine Siget Vinka Zulima čuli smo slične riječi – on je sam sebi šef, za svoj rad na lokalnoj razini nije odgovoran nikome iznad sebe, ni županu, ni stranačkim šefovima, kao ni Vladi...
’Zulimizmi’ diljem Hrvatske
”Stav HDZ-a je jasan – nulta stopa tolerancije na korupciju i puna neovisnost u radu tijela progona”, opet je Branko Bačić bio zadužen za ulogu gromobrana pred novinarima, odbacujući “kolektivnu odgovornost stranke”. Još će netko neupućen pomisliti kako je HDZ neka vrsta Hyde parka ili organizacija otvorenog tipa u koju svatko može ušetati pa djelovati kako mu se prohtije. Pa se, eto, lako dogodi da “upadne” i netko sklon nezakonitim radnjama... Nešto valjda ima i u selekciji kadrova koje stranka stavlja na izborne liste, ministarske i druge važne funkcije. Naravno da ministri dolaze i odlaze, ali nitko ne može kazati da je nebitno kako i zbog čega odlaze.
Naposljetku, uspješnost Plenkovića kao političara će se mjeriti i po tome koliko će stvarno biti uspješan u reformiranju HDZ-a. A to je - sudeći po “zulimima” diljem Hrvatske, od kojih je brojne, istina, naslijedio od svojih prethodnika na čelu stranke - teže nego reformirati nacionalnu ekonomiju.
Naime, Plenković je najdugovječniji premijer u povijesti hrvatske samostalnosti (i sam je nekidan primijetio kako je na samo jednim izborima u državama članicama EU-a potvrđena dosadašnja vlada, u Latviji). Već je sada po tome nadmašio sve svoje prethodnike. Iako mu je mandat u dobroj mjeri obilježen krizama zbog kojih je morao postati svojevrsni krizni menadžer (slučaj Agrokor, kriza brodogradnje, pandemija, rat u Ukrajini...), već i zbog odgovornog upravljanja javnim financijama njegove vlade, prelaska iz politike deficita u politiku suficita, sasvim sigurno zaslužuje prolaznu ocjenu.
Današnja Hrvatska nadomak je ulaska u zonu eura, Schengen; za neka dva mjeseca bit ćemo među samo 15-ak država svijeta koje su u NATO-u, EU, Schengenu i europodručju, a pregovoramo i sa OECD-om. Imamo najveći investicijski rejting do sada, tj. Kreditni rejting Hrvatske narastao je po procjenama sve tri agencije za njegovu dodjelu, što bi trebao biti i signal ulagačima.
RBA je ovih dana objavila svoje analize, po kojima će kako ove godine realni gospodarski rast u Hrvatskoj dosegnuti 5,8 posto. U prvom polugodištu on je iznosio 7,3 posto što je, uz onu koju je imala susjedna Slovenija, ujedno jedna od najviših stopa rasta unutar EU-a. Istovremeno, tržište rada nastavilo je bilježiti pad nezaposlenosti i rast zaposlenosti...
Dakle, ni to nije palo s neba, sve je to refleks onoga što radi Vlada. Koja se ne može samo hvalisati s onim što je dobro, a ignorirati ono što joj ne ide u prilog. Problem je percepcija inflacije, što priznaje i premijer, ali isto tako je problem i percepcija korupcije. Nije pametno ignorirati ni jedno ni drugo. Ako ne želite da vas percipiraju kao stranku “zulimizama”.
Problemi oporbe
Ipak, u svemu tome HDZ-u dvije stvari idu u prilog. Prva je slabašan koalicijski potencijal oporbe, koja ima i očiti problem liderstva. Ali i činjenica da teme o korupciji ne “diraju” previše HDZ-ovo biračko tijelo i simpatizere. Tako je lani u ovo doba, nakon što je HDZ pravomoćno osuđen za izvlačenje novca iz državnih tvrtki i institucija u aferi Fimi media, toj stranci – porastao rejting! Neznatno, ali je ipak bio nešto veći nego mjesec prije u očima 1400 anketiranih birača (po HRejtingu, objavljenom na HRT-u). Unatoč teškim optužbama za pljačku Ine, HDZ je bio daleko ispred konkurencije i po zadnjem istraživanju Nove TV, Crobarometru. Štoviše, listopad im je donio blagi rast u odnosu na mjesec prije...
Korupcija se kod nas očito doživljava kao sistemska stvar, i to je ono što najviše brine. Kao da ni birači ne vjeruju da se taj tumor na tijelu demokracije može iskorijeniti promjenom stranke na vlasti. Reklo bi se, za većinu je politika i dalje čista pragmatika, a ne i način kojim bi drastično mijenjali svijet.
Uostalom, nema baš nikakve garancije da bi to značilo promjenu nabolje.