Na današnji dan prije osam godina, Rim ali i cijeli Katolički svijet koji broji 1,3 milijarde vjernika bili su na nogama: iz Sikstinske kapele izvio se bijeli dim, a u zaključanoj kapeli koju je oslikao Michelangelo događala se stoljetna drama.
Argentinskog kardinala Jorgea Marija Bergoglia, sedamdesetsedmogodišnjaka slabo poznatog zapadnoj javnosti, predsjedatelj konklave, kardinal Giovanni Battista Re pitao je: 'Prihvaćaš li kanonski izbor za Rimskog prvosvećenika?' Nakon potvrdnog odgovora slijedilo je drugo pitanje: 'Koje ime želiš uzeti?'
I uzeo je po prvi put u povijesti papinstva ime svetoga Frane, siromaha iz Assisija koji je životnim primjerom krajnjeg siromaštva i ljubavi prema običnom puku izmijenio lice srednjovjekovne Crkve.
Bergoglio je osim što je postao prvi papa Frane, bio i prvi isusovac na katedri svetoga Petra i prvi papa iz Latinske Amerike. K tome tek je drugi papa u povijesti koji je izabran dok je njegov prethodnik bio živ: Benedikt XVI. na iznenađenje cijelog svijeta umirovio se 28. veljače te godine.
A s naše strane Jadrana, jedna je časna sestra u splitskom samostanu klarisa, uoči izbora pogodila ono što nisu svi vatikanski analitičari tih tjedana: i da će papa postati Bergoglio i da će se zvati Frane!
- Četrdeset posto katolika živi u Latinskoj Americi, tamo Crkva cvjeta, i kad smo još prije dva tjedna pričali o kandidatima ja sam kao 'svoga' istaknula kardinala Bergoglia. Ostavljao je dojam vrlo skromnog i pobožnog čovjeka. Pretpostavljala sam da će novi papa u ovom novom vremenu izabrati sasvim novo ime, kakvo niti jedan prije njega nije imao. Sveti Frane je bio veliki siromah, a ipak je svojim djelovanjem obnovio Crkvu. To se očekuje i od ovoga pape – ispričala je tada za 'Slobodnu Dalmaciju' sestra Celina koja je zbog svog 'pogotka' obećala počastiti sestre u samostanu Svete Klare na Pojišanu.
Tajna ceremonija iza vatikanskih zidina ponavljala se po drevnom rasporedu, nakon što je u 19 sati i 6 minuta tog 13. ožujka 2013. bijeli dim objavio izbor novog Pontifexa, Petrov nasljednik ulazi u 'Sobu suza' u kojoj se pomolio (legenda kaže da mnogi izabranici u njoj plaču zbog težine bremena koje im se našlo na plećima, puno je ugodnije biti kardinal), odjenuo je bijelu reverendu i vratio se u Sistinu na kratku molitvu s kardinalima izbornicima koji su mu obećali poslušnost. Kratko se zaustavio i u Pavlovoj kapeli gdje se pomolio pred Presvetim i sve je bilo spremno za novu eksploziju emocija – objavu čuvene 'Habemus papa – Imamo papu' i predstavljanje novog poglavara Crkve s balkona bazilike.
Već pri pojavii prvih oblačića bijelog dima prema Trgu svetog Petra trčalo je staro i mlado – u samo sat vremena ondje se skupilo oko dvjesto tisuća ljudi.
Praćen klicanjem pred njima se pojavio čovjek iz daleka sa željeznim umjesto zlatnim križem. Pozdravio je s jednostavnim:
- Braćo i sestre, dobra večer! Poznato vam je da je dužnost konklave bila Rimu dati biskupa. Izgleda da su ga moja braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta – našalio se novi papa i prije blagoslova zamolio vjernike za jednu uslugu:
- Prije no što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene: bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svog biskupa. U tišini molite za mene – kazao je i umjesto uobičajene galame i slavlja Trgom je zavladala tišina.
Iz ovih malih detalja vidjelo se da je pred Katoličkom crkvom jedan neuobičajeni pontifikat; kako je vrijeme odmicalo papa Frane je postao jedan od najuglednijih svjetskih moralnih autoriteta, koji svojim životom svjedoči skromnost, siromaštvo, razumijevanje za ugrožene, a milosrđe prema ljudima svih rasa i vjera njegov je moto od kojeg ne odstupa.
Od prvog dana pokazao je kako će raskinuti s mnogim pravilima, što je do tada bio nezamislivo. Svojim je postupcima iznova iznenađivao javnost: nije se uselio u papinski stan u Apostolskoj palači nego je nastavio živjeti u sobi gostinjca Svete Marte u koji je došao kao nadbiskup Buenos Airesa na konklave, svakodnevno u tamošnjoj kapeli održava javne mise i objeduje u menzi sa zaposlenicima.
Vozi se u skromnim automobilima srednje klase, na sve načine se trudi oko rimskih beskućnika, stao je u obranu prava na život LGBT zajednice, u obredima Velikog četvrtka prao noge ženama, robijašima i inovjercima, nastojao da rastavljenim parovima omogući sakramentalni život, žastoko osuđivao ponašanje u moćnoj Kuriji, imenovao biskupe iz reda svećenika 's ulice', zauzeo stav nulte tolerancije prema seksualnim prijestupnicima iz redova klera, aktivno rješava pitanje vatikanske banke, zalaže se za ekologiju i upozorava na pogubnost klimatskih promjena...
Za svoja apostolska putovanja ne bira zemlje u kojima su katolici utjecajna zajednica, nego putuje u države 's ruba', ček nije bio ni u rodnoj Argentini, uporno poziva svjetske čelnike da ne zaborave sirotinju, pruža pomoć migrantima s Istoka, apalira da se zaustave ratni sukobi, posebnu nježnost upućuje starcima...
Slika pape s ofucanom putnom torbom u ruci i izgaženim cipelama gotovo da djeluje nestvarno. I u pandemiji koronavirusa nije prkosio upozorenjima znanstvenika, nego pozvao Crkvu da sluša upute epidemiološke struke i ne izlaže vjernike smrtnoj opasnosti.
Kad je javnost malo pobliže upoznala njegovo djelovanje u Argentini puno toga je bilo jasnije: kao kardinal vozio se gradskim prijevozom, obilazio favele, sirotišta, psihijatrijske odjele i staračke domove, u doba revolucije u portapaku automobila spašavao ugrožene i zbog stresa tražio psihološku pomoć.
Svoj put i stil 'preslikao' je u rimsku stvarnost i u izboru između pape koji sebi može priuštiti što god zaželi, odlučio se za sliku rimskog biskupa koji svojim primjerom predvodi 'Crkvu siromašnih', koristeći moć koja mu je dostupna za činjenje dobra.
Papa Frane sasvim je očito osoba svetog života, a jedna od rijetkih zamjerki dolazi mu baš od 'uvik virnih', dakle, Hrvata. Naime, papa pokušava na sve načine postići ekumenski dijalog s pravoslavljem, posebno ruskim patrijarhom Kirilom, no diplomatski je upućen da put do Rusije vodi preko Srbije, a te su dvije države jedne od rijetkih u svijetu koje nikad nisu posjetili pape.
Srpska crkva imala je spreman 'paket uvjeta' koje bi papa trebao ispuniti ako želi doći do Beograda: da se pokloni u Jasenovcu srpskim žrtvama, da ne prizna Kosovo i da preispita proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Prvi uvjet je apsurdan, ali druga dva papa je uvažio, što je po pitanju Stepinca među hrvatskim vjernicima izazvalo konsternaciju: to je po prvi put u povijsti da se ove dvije Crkve konzultiraju oko nečije kanonizacije, a pretpostavljajući da je papa kao Južnoamerikanac slabo upućen u mentalitet naših susjeda, za zaključiti je da Beograda nikad neće vidjeti, a Srbija će dobiti što želi. K tome, Hrvati zapažaju da u vrhu Katoličke crkve nakon dugog niza godina nema niti jednog našijenca, dapače, smijenjen je i najviše pozicionirani hrvatski nadbiskup Nikola Eterović s mjesta tajnika Sinode biskupa i jedini je koji na toj službi nije imenovan kardinalom. Tako zadnjih godina odnosi pape i Hrvatske nisu baš idilični, no to ništa ne mijenja u njegovoj prevažnoj globalnoj ulozi.
Danas nitko ne može negirati da papa Frane ustrajno i svojim primjerom slika lice Katoličke crkve kakvo je potrebno današnjem svirepom svijetu a i njoj samoj: milosrdno, sućutno i skromno. Kad se sve zboji i oduzme on je papa današnjeg vremena kakvog se samo poželjeti može.