Poznati bloger Domagoj Jakopović Ribafish je na svom blogu napisao tekst "Kad sam napunio 17" te tako čestitao rođendan preminulom sinu Roku, koji je danas trebao proslaviti 17. rođendan.
‘Danas, u nekom paralelnom svemiru i nekom drugom univerzumu Rok slavi 17. rođendan. Moj Mališa negdje u svojoj dalekoj dimenziji vjerojatno niti puše u svjećice, niti jede tortu od hrenovaka, ali ja ga jednostavno i dalje tako vidim, i uvijek ću ga tako vidjeti...
Sretan ti rođendan sine, fališ, prokleto fališ. Voli te tvoj tata.‘
Kad sam napunio 17 u Zagrebu je netom završila Univerzijada, Zagi je zamijenio Vučka, išao sam na koncerte Azre i jako puno čitao sanjajući da ću jednog dana zablistati u Kviskoteci i doći doma starcima s Kviskom te ih sa zarađenom lovom poslat na putovanje u Indiju.
Kad sam napunio 17 htio sam biti nogometaš, filmska zvijezda i prvak svijeta u skoku uvis i skijaškim letovima. Mama je te godine više vremena provela u bolnici nego doma, ja sam se pravio panker i na polugodištu prošao s 2,9.
Kad se mama vratila iz bolnice i tata s terena shvatio sam da sam lijeno smeće i došao do 3.5. I nisam imao pojma što u biti želim kad odrastem, jer sam imao 17, a to je, kako bi rekla baka bilo – ni vrit ni mimo.
Kad sam napunio 17 nisam znao što je to droga, osim da je nešto opasno i da se puši, a za alkohol je bilo još dovoljno vremena – sve što sam do tada krišom gucnuo, ili mi je bilo gorko, ili kiselo ili je pak peklo. Sve pare koje bi zaradio bi strošio na Deit i punč.
Kad sam napunio 17 pročitao sam nakon kompletnog Kundere, Tribusona i Jože Horvata i Živi pijesak Zlatka Krilića i poželio da ne odrastem i uvijek budem u tom nekom tinejdžerskom balonu, dovoljno mlad da mi je dopušteno biti blesav, a opet dovoljno star da uživam u nekim stvarima koje nisam mogao kao klinac.
Iako sam se htio ljubiti, ali kaj sad. Kad sam napunio 17 cure me i nisu nešto zanimale pored nogometa i odbojke koju sam bez većih uspjeha trenirao, u biti, nije mi se dalo mučiti oko njih nego sam htio da one meni priđu i odrade tu napornu konverzaciju i desetak dugih šetnji prije prve puse. Pa se nisam ljubio do 21.
Kad sam napunio 17 lagano se raspadala Jugoslavija, ali nisam poslušao savjet svog pokojnog djeda da odem na sjednicu SKOJ-a, omladine KP-a ili tako nečega i tamo se pelcam među političare, iz jednostavnog razloga – nisu mi se sviđali ti i takvi ljudi koji puno pričaju i ništa ne kažu.
Kad sam napunio 17 dobio sam Spectrum, inačicu kompjutera na kojem su se mogle igrati video igrice, jednoipoldimenzionalno smeće, ali zarazno smeće, previše sam vremena trošio na te gluposti, i to je jedna od stvari koje si zamjeram i dan danas. I još sam izgubio u finalu Match pointa, grrr…
Kad sam napunio 17 starci su najboljem frendu kupili liniju Kamacrown, čudo korejske tehnike, koloplet prejeftine plastike i lampica zbog koje smo svi dolazili kod njega, divili se i slušali Metallicu i Maidene.
Ja sam svoju dobio 1990. nakon JNA, damn, ali sam sa 17 vrijedno snimao s ploča na kazete vlastite kompilacije i njih dijelio curama u koje sam bio zaljubljen. I mislio sam da je TDK stvarno skraćenica za tvornicu dobrih kazeta, štaš’…
Kad sam napunio 17 godina i dalje bi me starci nakon ručka poterali van s loptom ili bez nje pa sam lunjao po kvartu igrajući pikule u parkovima gdje nije bilo trave, nogač na dva ruksaka, košaricu na obruče bez mrežica tri na tri, pipca u parkovima s više klupica s tenis-lopticom, skrivača, ili bismo jednostavno landrali po našem Zagrebu. Lijepom i bijelom, kojeg smo lagano izlazivši iz kvartova počeli sve ozbiljnije istraživati i voljeti.
Kad sam napunio 17 nisam ni znao koliko sam sretan što nemam ništa osim doma, roditelja i slobode da postanem što želim, ali sam svejedno mislio ostaviti sve i otići raditi na koću. I da sam najpametniji na svijetu, ali da nemam sreće. I jedva sam čekao osamnaestu koja će biti stoput bolja.
Uglavnom, kad napuniš 17 si i dalje jedan oveći komad fine gline koji može postati prekrasna vaza, ali i trula kopanja, i kad misliš da si polovio sve konce i da ti je jasno kako funkcionira svijet – pošalju te u JNA… Ta, moja jedina 17. godina koja se odvijala u sezoni 1987-1988. je prošla brutalno brzo i nije bila najbolje iskorištena, ali ne biramo mi svoje živote, niti ono što će nam se dogoditi. Što u tom trenutku definitivno nisam znao…
Danas, u nekom paralelnom svemiru i nekom drugom univerzumu Rok slavi 17. rođendan.
Moj Mališa negdje u svojoj dalekoj dimenziji vjerojatno niti puše u svjećice, niti jede tortu od hrenovaka, ali ja ga jednostavno i dalje tako vidim, i uvijek ću ga tako vidjeti…
Sretan ti rođendan sine, fališ, prokleto fališ. Voli te tvoj tata.
