Sa Zdravkom Blagdanom, poznatijim kao Blagi, razgovarala sam dva sata o njegovu 40-godišnjem poslovnom putu, u kojem je ključna riječ "programiranje", kojim se počeo baviti i kad nije bilo računala, kalkulatora, mobitela i svih čuda tehnike koja su nam danas nešto sasvim uobičajeno.
Našli smo se u jednom kafiću u njegovu splitskom kvartu nakon što je završio s poslom, baš onaj dan kad su mobiteli utihnuli zbog tehničkog kvara koji je prouzročio problem u uspostavi fiksne i mobilne govorne usluge Hrvatskog telekoma. Srećom, dan prije pitala sam za njegovu adresu pa je, umjesto telefonskog poziva, poslužio parlafon na kućnom ulazu.
Ta sličica gotovo je simbolična za priču o tome kako je ovaj danas 67-godišnjak započeo posao u vrijeme koje je današnjim programerima i ljudima iz IT sektora daleko i nezamislivo. Toliko toga se u 40 godina, koliko se Zdravko Blagdan bavi programiranjem, promijenilo i tehnološki unaprijedilo da je priča o njegovim počecima mnogim današnjim mladim IT-jevcima nestvarna, ali i ništa manje zanimljiva. Pokazalo se to i na 126. Open Coffee Meetupu, kad su okupljeni u organizaciji Split Tech Cityja, udruženja splitske tehnološke zajednice i na poziv njegova agilnog predsjednika Tonija Trivkovića, imali priliku čuti o životnom putu ovoga splitskog developera.
Bušene kartice
Zdravko Blagdan je iz Poljane na otoku Ugljanu, rođen je u Zadru 1953. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Šibeniku, a nakon toga je 1971. došao u Split, gdje je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) završio studij elektronike. Tu na FESB-u prvi se put susreo i s tada rijetkim računalima.
– Bilo je nešto računala, ali ništa nisi smio taknuti. Kad smo u prvom semestru imali vježbe iz predmeta o programskom jeziku Fortran, išli smo u računski centar "Lavčevića". Napravio si program, par crta svega, tek toliko da osjetiš, probaš, ali nisi smio ništa taknuti. Netko je to prekucao na bušene kartice i to pustio i ti si vidio radi li to ili ne radi, ali ruke na leđa, gledaj i ne diraj, otprilike tako. Imali smo i predmet "mala računala", profesor Dugački donio je jednom iz Zagreba na mojoj završnoj godini računalo koje je izgledalo kao klavijature. Taj mi je predmet bio jako drag, proučavali smo strukturu i strojni jezik: registri, zbrajanje, pomicanje..., ali računala smo malo vidjeli – kazuje Zdravko Blagdan prisjećajući se studentskih dana i prvih susreta s računalima.
Završni rad imao je iz biokibernetike, radio je električni sklop, a neki njegovi kolege sa studija počeli su raditi diplomske radove na računalima. Prisjeća se i kako u to vrijeme, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije bilo ni kalkulatora, računali su uz pomoć šibera, odnosno logaritmara, sprava za računanje logaritmima.
Potkraj sedamdesetih jednu školsku godinu bio je u Sinju profesor PTO-a, proizvodno-tehničkog obrazovanja. Uslijedila je potom vojska, a profesorskom radu u školi u Sinju vratio se još jednom početkom osamdesetih, kad je predavao matematiku, ali samo pola školske godine. Reći će kako se nije vidio u školi, ali zato u programiranju jest.
Kasnih 70-ih programirao je analogna računala, prisjeća se kako je imao mali kit s procesorom Motorole 6800, 256 bajtova memorije i heksadecimalnom tastaturom. Programiranje je bilo na papiru, prevođenje u strojni kod i unos preko heksadecimalne tastature.
Kvantni skok
Kazuje i kako je zahvaljujući tome što su se 1979. u Splitu održale Mediteranske igre splitska informatika doživjela kvantni skok, a dvije godine poslije, 1981., on je u dobi od 28 godina počeo raditi u ZIT-u – Zavodu za informatiku i telekomunikacije, kao programer!
– Zahvaljujući MIS-u nabavljena su nova računala, jedno je koristila Splitska banka, jedno je bilo u ZERC-u, Zajedničkom elektronskom računskom centru. Općina i čitav niz tvrtki koristili su to računalo u ZERC-u. Time se otvorila perspektiva za zapošljavanje elektroničara, koji se u to doba nisu mogli zaposliti u struci. Nije bilo školovanog kadra u to doba. Mi nismo vidjeli računalo, bili smo udaljeni, imali smo nešto poput današnjeg PC-ja, to je bio terminal; ti bi kucao po njemu, on bi slao dolje i vraćao rezultate. To je bilo sporo. Mi smo tada u ZIT-u bili promotori informatike u doba informatičke nepismenosti. Izmišljali smo projekte i nudili ih korisnicima – govori Zdravko Blagdan.
Kazat će i kako su se tada školovali uz pomoć trikova i magije, bilo je malo knjiga, pomoći niotkuda, bez interneta, Googlea, StackOverflowa. Najviše su im koristili seminari u IBM IT centru u Radovljici u Sloveniji te međusobna razmjena znanja i iskustava. Poslije su u ZIT-u odškolovali 20-ak mladih splitskih programera, držali seminare u IBM IT centru, a Blagdan je bio i predavač na IBM-ovoj školi iz usko specijalističkih DBA tečajeva (DL1).
Radio je osamdesetih kao sistem programer i data base administrator, s tada aktualnim programskim jezicima, uglavnom od IBM-a, koji je imao ključnu ulogu za sve vezano uz računala. Bili su to programski jezici kao što su: Programming Language One (PL1), Data Language Interface (DL1), CICS, RPG, COBOL.
Internet prije interneta
U 80-ima došli su i prvi PC-ji, tehnologija se razvija, šire se znanja. Kazuje i kako je u drugoj polovini osamdesetih promociji informatike pridonio Sajam softvera u Splitu, koji se održavao nekoliko godina. Također, bio im je značajan projekt JUBAS (Jugoslavenska baza aplikativnog softvera), koji je podržavao UNIDO (Organizacija Ujedinjenih naroda za industrijski razvoj). Posjećivali su strane zemlje, gdje su imali što naučiti, dolazili su im strani stručnjaci, a dobili su i nešto opreme.
Što se tiče komunikacije, to vrijeme bilo je vrijeme BBS-ova. Bulletin Board System (BBS) elektronička je oglasna ploča, svojevrsni internet prije interneta. Na računalo se spajalo preko modema, a mogle su se razmjenjivati poruke i datoteke, čitati vijesti...
Prisjeća se i kako je pojavom PC-ja došlo i do otpora promjenama u velikim sistemima, računskim i operativnim centrima u kojima je bila velika koncentracija znanja i moći. Ali kad su se raspale velike tvrtke, raspali su se i ti veliki sistemi. Došle su devedesete, ratno doba, nastupilo je novo turbulentno vrijeme. Došli su i neki ljudi koji su bili na vlasti a smatrali su da informatika nije potrebna.
– Tražili smo izlaz, a nismo ga našli unutar Zavoda. Jedna kolegica je rekla kako ćemo, ako ništa, prodavati krumpire. Ja sam rekao da ja neću prodavati krumpire jer sam uložio toliko vremena i truda u svoje znanje i da ću se nastojati baviti onim što najbolje znam. Za mene nije bilo dvojbe između prodavanja krumpira ili programiranja. Nije bilo jednostavno, ali sam uspijevao – kaže Blagdan o vremenu kad je s kolegama iz Zavoda donio odluku da krenu u privatni biznis. Sam za sebe će reći da nije poduzetnik, nego radnik. Ali u to doba krenuli su zajedno, osnovali su tvrtku "Alt" d.o.o. Nije im bilo lako jer nisu imali gotov proizvod, ali kad su ga razvili, onda su stvari išle svojim tokom.
Rad i učenje
Kroz to vrijeme, ukupno nekih 18 godina, osim programerskih morao je obavljati i druge poslove, baviti se održavanjem, kontaktima s korisnicima i bilo je manje vremena za usvajanje novih znanja o tehnologijama koje su se razvijale. A u novome mileniju taj se trend zaostajanja nastavio, da bi u 57. godini života ostao i bez posla.
– Kako ću naći posao u 57. godini života? Jesam li izgubio programerske moći? Jesam li izgubio volju za učenjem? To su bila pitanja koja su me zaokupljala. Imao sam još volje raditi i učiti. Počeo sam opet pratiti nove tehnologije, posjećivati stručne skupove, ići na predavanja, evente, druženja koja se danas zovu meetup; nešto naučiš, nekoga upoznaš, vidiš što se događa. Mi smo nekada imali Sajam softvera, a danas bi to bila Shift konferencija i slični događaji. Split je grad koji to mora imati. I to danas ima – kazuje Zdravko Blagdan.
I uspio je. S 58 godina života 2011. zaposlio se u tvrtki "Connecto Mare" u Splitu. U međuvremenu je radio u još nekoliko IT firmi, a 2014. je došao u tvrtku "Zvjezdani kod", čija djelatnost je bila "industrija za odrasle". Ta se tvrtka iz Splita preselila u Zagreb pa je i on bio nekoliko mjeseci u glavnom gradu radeći na "stranicama za odrasle". No, nakon kraćeg vremena vratio se u Split i potražio novi posao.
Tako se 2015., s nepune 62 godine, zaposlio u tvrtki "Adriatic.hr", gdje je radio dok nije napunio 65 godina. Otišao je u mirovinu, ali se nije umirovio. Jednostavno ne vidi se u tome da samo stoji kući. Nastavio je raditi na pola radnog vremena, onda je došla pandemija koronavirusa pa je u dobi od 67 godina opet ostao bez posla. No, kad je završila karantena, htio je raditi i dobio je šansu u tvrtki "Connecto Mare", koja ga je nedavno opet angažirala.
– Radio sam zanimljive stvari, donio nešto novo. Kad sam se s 58 godina ponovno zaposlio, shvatio sam da mogu raditi s mladima. Važno je da je posao u prvom planu i dobra atmosfera. Kad sam počeo tražiti posao, mislio sam da ga neću dobiti jer svi traže. Ali kad pofali jednih, dođu drugi na red. Ja sam bio na cijeni zbog iskustva. Kad sam bio u svojim 40-ima, mlađi naraštaji zvali su me barba Sysop, a kad sam s 58 tražio posao, čuo sam: "Pogledajte kojeg sam vam čiču doveo." Drugi put, kad sam imao 61, o meni su govorili kao o djedici, a sa 62 rekli su: "Ajme kojeg nam fosila dovodiš" – kaže uz osmijeh Zdravko Blagdan. Hoće li, kako godine idu, dobiti još koji epitet na svom programerskom putu, za njega je manje važno. Bitno je da programira i stvara nešto novo i korisno ljudima. Kao i to da i dalje svojim biciklom kreće na posao svakog dana.