Šjori Zlokobnici, prijestupnoj godini 2020., kao da nije bilo dovoljno da nas mori svih 366 dana, pa nam je za finale priredila još jedan neugodan performance. Svi smo duboko potreseni tragedijom porušene Petrinje, Gline i Siska, te, makar žaljenje nije moguće vrednovati, čini se da Makarska i Primorje suosjećaju posebno.
Godina 1962. je još uvijek duboko upisana u grupnoj memoriji grada kao godina koju valja zaboraviti, jer se tada kod nas dogodilo gotovo isto. Makarski potres, koji prema definiciji seizmologa upada u kategoriju "jakih", kada se bilježi 6-6,9 po Richterovoj magnitudi, dogodio se prije 59 godina.
Osim ratova, boleščina, gladi, te ostalih nevolja, koje su grad i Primorje kroz povijest dijelili s ostatkom nesretnog svijeta, u nenadane su nam vižite često dolazili i potresi. Točnije trešnje, jer su se upravo tim imenom u pučkom govoru nazivali.
Trešnje, "teramote" i "zemjotruse", spominju najstariji zapisivači lokalnih zbivanja. Franjevci u svojim ljetopisima iz 17. i 18. stoljeća, kao i ostali kroničari u "zgodopisjima" i kronologijama župa. U duhu vremena, izvještaj uvijek završava nekom religijsko-moralnom poukom, poput: "I mora tako biti, kada kršćani rđavo žive". Katkad kronolog utješno zabilježi: "No dat će Bog da ćemo i ovu muku preboljeti, ter se zlo sotonino neće opetovati". Za stradalnike, ostale nakon trešnje "bez kamena na kamenu", to i nije neka utjeha, baš kao ni danas parole kojeg političara što prikuplja bodove za izbore.
Žestoke trusne hazarde viša je sila zaigrala na našem području puno puta. Krunu "velike trešnje nad trešnjama", ipak nosi kobna 1962. godina.
Dvostruki udar
Dva su se vrlo jaka udara dogodila 7. siječnja, u nedjelju u 11.03. sati, magnitude 5,9, te četiri dana poslije, 11. siječnja, jačine 6,1. Poslije oba je uslijedio veliki broj novih pomaka tla. Najavljeni zaglušujućim podzemnim tutnjavama, trešnje su aktivirale lavine stijena s Biokova, te se golema količina kamenja obrušila na podbiokovska sela i "taracala" sve pred sobom. Kongule i stijene lete i do mora.
Stradavaju zgrade, osim stambenih i škole, Dom zdravlja, posebno dio s porodiljama. Izvori se zamućuju, pogiba dvoje ljudi u Podgori i Drašnicama. Dio stanovništva se iseljava izvan grada. Jedan se broj smješta u šatore na predjelu Gorinke i u objekte Ferijalnog saveza. Glavnina odlazi na Baško Polje i u Dječje selo. Iste one lokalitete, gdje su Makarani 147 godina ranije, bježali od kužne epidemije u lazaret. Redaju se posjeti tadašnjih političkih prvaka, pa i samog predsjednika Tita. Život u opustošenom gradu, gdje ostaje samo 200-tinjak ljudi od 3700 stanovnika, nekako se organizira.
Prema službenom izvještaju utvrđena je sljedeća šteta: "3256 neupotrebljivih kuća, 14.980 oštećenih kuća, oštećeno ili porušeno 108 škola, 25 kilometara cesta, 1343 metra obale... Najviše su stradala naselja Podgora, Drašnice, Igrane, Tučepi, Živogošće, Zaostrog, Gradac, Brist, Drvenik i Podaca, Makarska i Ploče".
Tako stoji u službenim biltenima, općinskim izvještajima, te znanstvenim i stručnim radovima.
No tek se iz priča suvremenika može osjetiti ona prava atmosfera, šoka i straha, koje ni jedno suho izvješće ne može predočiti.
Sreća je u nesreći bila što se trešnja dogodila u nedjelju. U protivnom bi u jako oštećenim školama s učenicima, sigurno bilo ozlijeđenih, a najvjerojatnije i žrtava.
Ako pitate one rođene pedesetih godina čega se sjećaju nakon prvog udara, većina će vam bez razmišljanja kazati: – Kekeca! Popularne jutarnje matineje u prizemlju zgrade makarske Decime napunile su i toga dana dvoranu, pa se samo može zamisliti kakva je panika nastala kad su roditelji pohitali po djecu. Jedan od tada malešnih sudionika svjedoči.
Bedanec bio strašniji
– Kad sam vidio oca na vratima sale, mislio sam da me doša spasit od strašnog Bedaneca iz filma "Kekec". Toliko sam ga se boja, da potres nisam ni osjetio!
Nedjeljna misa okupila je veliki broj vjernika. Prisutni su zapamtili ljuljanje kandilira, škripanje oltara, let zalutaloga goluba. Posebna je panika zavladala na pjevačkom koru. Jedna je vjernica prepričavala: – Bila sam na misi kad je počelo brum-turum. Velike čoke su se zacungale i kipovi se zatresli. Sve je orjalo, ko da je sud svita. Srićom sam bila kraj vrata i odma utekla. Mirena Antunović je pala niza skale, dvi su se iza nje zaglavile, dok su bižale s kora. Tako im triba kad su široke ko bracere!
Posjetitelj kavane starog Hotela Makarska svjedoči: – Taman mi je imala doć kava na stol kad je zatreslo. Konobar se spotaka i izlio mi vrilu kavu po novom kamelhar kapotu i ciloga me isfleka, pa sam ga napa. Nisam zbog tog nesritnoga kaputa uopće obadava trešnju. Onda me konobar nabreca:– Heba te kapot, bižmo, glavu ćemo izgubit! Kako čovik može bit manit i kad je našpatnija situacija. Kasnije sam mu se godinama izvinjava!
Brod "Njegoš" prekrcan izbjeglicama, malo poslije partence toliko se nagnuo od tereta da je postojala opasnost od prevrtanja. Pričalo se kako je stara Primorka u panici povikala. – Zdreti se Njegošu tako ti poštenja! Od trešnje glavu nisam izgubila, di da mi od tebe bekina nastrada!
Makar im pola kužine pada na glavu, domaćice koje su bile upravo pri dovršavanju ručka, u svojim uspomenama najčešće spominju zagorena jela. Strah zaista čovjeka učini neuračunljivim i reakcije su izvan razuma.
– Ja sam se vraćala ko manita u kužinu, a po kuće mi je bilo soreno, za izvadit kokoš iz loštere. Poslije me bilo stid koliko sam blekasta!
Staljinova čestitka
Toga se dana ruskoj bjelogardejki, gđi Njurenberg, našla u posjetu stara rodica iz Zagreba. Taman su krenuli namještati stol za svečani objed na pravoslavni Božić kada je zagrmilo. Preplašena i pomalo dementna, stara je Ruskinja zakukala: – Gospodi pomiluj, to Staljin s kaćušama Božić čestita!
Posebni biseri zapisani su u bilješkama šjore Liže, koja se tvrdoglavo ne da iz svoje ruševine, unatoč naređenjima vlasti. Jako je se dojmio Titov dolazak: – Doša nam je u vižite maršal Tito. Trčala sam ga vidit na rivu. Mavala sam mu, a on mi je priša i reka:
– Je li sve u redu drugarice? Skoro sam afanala od uzbuđenja. Ko zna zašto je baš odredio mene pozdravit? Odgovorila sam:
– Sve u redu! Ne može nego tako! A u sebi se mislim; da znaš ko te prati, pa bi ti mrak na oči! U pratnji je bio jedan šta se napio dok je dežura u Dječjem selu, pa je puca u Titovu sliku. Prijavili su ga. Škapulala ga je kuvarica svidočivši kako je rivolver slučajno opalio. Ja znam da nije, jer je oti bio u drugu monturu za vrime rata, ali ga je nova vlast tribala, zato šta je bio puno učen!
Eto, koliko je ovakva crtica sočnija od naslova u novinama: "Razorenu Makarsku posjetio drug Tito".
Zapisivačica je svoj improvizirani dnevnik iz velike trešnje 1962. završila par mjeseci nakon svega: "Ne daj Bože više nikad nikome takve dežgracije! Ružno je reč, ali neki su i sad omastili brk! Dobili kredite, sagradili kuće, liferovali robu, a oni koji su najviše pagali i dalje su ostali kakvi su bili. I ja sam ostala u svome stanu, a još mi nisu sredili napukli plafon. Samo su ga malo inkartali. Čujem golubove po šufitu. Obećali su da će brzo!".
U nadi da će i sada nastradalima bezizlazna situacija biti olakšana što prije, valja primijetiti kako je ovaj članak pokušao ružnu obljetnicu prezentirati na drugačiji način. Priče su ispričane nakon što su rane zacijelile, pa na momente možda i djeluju neprimjereno situaciji. No to je život. Suosjećanje s nastradalima, pijetet prema poginulima, briga za osiromašene, ni u jednom retku nisu bili zaboravljeni. Ili kako bi rekla šjora Liža: – Ne daj Bože više nikad nikome takve dežgracije!
Ako možda i sumnjate da će koja pantagana i maštrapan u ljudskom liku u ovoj nevolji "omastiti brk", neka vas to ne omete da se još danas, koliko i kako možete, uključite u neku od akcija pomoći za nastradale!