Kod slučajeva nasilja u školama, postoji niz protokola za postupanje, na kojima se stalno radi kako bi se uskladili s novim pojavnim oblicima zlostavljanja koji prate suvremeni način života. Nerijetko se pritom događa da ravnatelji i stručne službe u odgojno-obrazovnim ustanovama pribjegnu protokolima samo kako bi zaštitili sebe od objeda da nisu ništa učinili.
U dva primjera koja su nam opisali roditelji učenika osnovne i učenika srednje škole, protokoli su primijenjeni u situacijama za koje teško da se može kazati da se radilo o sustavnom nasilju ili zlostavljanju.
– Sin mi je išao u šesti razred kada sam pozvana na razgovor u školu jer je “udario djevojčicu koja ide s njim u razred”. On me obavijestio kako će biti i roditelji te djevojčice. Bila sam preneražena činjenicom da mi je dijete agresivno.
Odmah je dobio kaznu u obliku svih mogućih zabrana, bez prava da iznese obranu. Rekla sam mu da ćemo razgovarati nakon što se vratim iz škole.
Dolazim u školu na zakazani sastanak u knjižnici, a tamo krizni tim: ravnateljica, psihologinja, razrednica. Pričekali smo tatu djevojčice, nakon čega je počelo sučeljavanje.
Tijekom razgovora sam shvatila da je moj sin trčao hodnikom i u trenutku kada je skrenuo iza ugla, sudario se s djevojčicom koja je išla s njim u razred. Kako je on puno krupniji od nje, ona je od udarca zateturala i pala na pod na stražnjicu.
Nisam bila sigurna što sam čula te pitam: “Čekajte, hoćete kazati da je moj sin trčao i pri naglom se skretanju sudario s tom curicom?” Umjesto školskih djelatnica, odgovorio mi je tata djevojčice: “Da, i meni je ona ispričala kako su se slučajno sudarili.”
U trenutku mi je tjeskobu zamijenila sreća što mi sin nije nasilnik nad slabijima. Trenutak dva kasnije javila se i zbunjenost te pitam okupljeni “stručni tim”: “Zašto smo mi pozvani na razgovor točno?”
“Da, i mene to zanima”, kaže tata djevojčice. U konačnici se ispostavilo da se slijedio jedan od protokola koji regulira postupanje u slučaju fizičkog nasilja jer je školskim djelatnicima taj tata već prije prigovarao zbog maltretiranja koje jedan drugi učenik provodi nad njegovom kćeri.
Kako roditelji tog učenika nikada nisu željeli doći na razgovor, situaciju s mojim sinom su iskoristili ne bi li udobrovoljili tatu djevojčice tako što su dogovorili sastanak sa mnom – prepričava nam majka iz okolice Splita.
Drugi slučaj dogodio se u srednjoj školi u Splitu tijekom malog odmora.
– Sin mi je tada išao u drugi razred. Učenik iz klupe iza njega udario ga je šakom i on mu je uzvratio jednakom mjerom. Prije toga su se međusobno podbadali i provocirali, ali ništa drukčije od uobičajenih razrednih podbadanja. Razdvojili su ih kolege iz razreda i nisu nastavili tučnjavu.
Nikada prije ni jedan od njih dvojice nije imao problema u ponašanju, ni međusobno, ni s drugima. Jednostavno su im taj čas, očito, hormoni upravljali ponašanjem. Dok su ih razdvajali, naišla je profesorica koja je prijavila sve razrednici.
Nakon toga su njih dvojica morala dati izjave koje su zapisane, pozvan sam ja kao roditelj te roditelji drugog đaka, te smo i mi dali izjave. Obavijestili su Centar za socijalnu skrb i policiju. Svi smo morali ići na razgovore u obje institucije.
U Centru su nas upisali u sustav “za svaki slučaj”, a u policiji su rekli da će možda obojica dobiti prekršajnu prijavu zbog “remećenja javnog reda i mira na javnom mjestu”. Srećom, na kraju se odustalo od toga.
U svakom slučaju, njih dvojica su umalo dobila dosje zbog glupog sukoba u razredu koji je u jednom trenutku eskalirao. I zbog protokola koji se slijedio, a koji je bio “pretjerano granatiranje” – ispričao nam je otac.