U Splitu je nekoliko dana boravio Claes Hultling, jedan od najpoznatijih švedskih, ali i svjetskih profesora neurologije, liječnik kojega je sudbina prikovala za kolica. No, Hultlinga to nije slomilo, ozljeda je bila samo poziv u njegovu avanturu života, avanturu koja traje već punih 35 godina.
Hultling se u Splitu susreo s domaćim medicinarima; dva dana prenosio im je znanje o zbrinjavanju osoba s ozljedama kralježnične moždine. Hultling je došao u Split na poziv splitske liječnice Ane Poljičanin i liječnika Ivana Sunare koji živi i radi u Švedskoj.
Hultling radi u “Rehab Station Stockholm”, centru za rehabilitaciju bolesnika s neurološkim bolestima i akutnim traumama. Dolaze im ljudi s moždanim udarima, teško ozlijeđeni iz prometnih nesreća s traumama kralježnične moždine i ozljedama glave. “Rehab Station Stockholm” je jedna od najpoznatijih ustanova i izvan granica Švedske u kojoj se najmodernijim metodama liječe i rehabilitiraju tetraplegičari i paraplegičari.
Jedan od osnivača navedene ustanove je spomenuti švedski anesteziolog i profesor neurologije dr. Hultling koji i sam, kako smo već naveli, desetljećima živi s teškom ozljedom vratne kralježnice.
Njegov se život promijenio 1984. godine, kad je pri skoku u more slomio vrat. Nakon te nesreće može se koristiti desnom te nešto manje lijevom rukom, a u nogama i trupu nema osjeta ni pokretljivosti. To ga je nagnalo da istražuje i da pokuša što više pomoći osobama koje su u sličnom stanju kao i on sam.
- Skočio sam i udario glavom o kamen u moru. Bio sam minutu u vodi, dok nisu shvatili da nešto nije u redu pa su mi priskočili u pomoć. Cijelo vrijeme sam bio svjestan, ali u toj minuti kao da vam cijeli život prođe kroz glavu. Sa mnom su bili liječnici i shvatili su da sam slomio vrat. Došao je spasilački helikopter, završio sam u bolnici. Tada nismo znali ništa o prognozama - govorio je Hultling.
Hultlingu je samo jedna ruka posve funkcionalna, no on jedri, skija, putuje cijelim svijetom i cijelim svojim bićem je zagrlio život.
- Jedan dan sam bio zdravi muškarac koji se uskoro trebao oženiti, a onda sam skočio u more i slomio vrat. Dobro se služim desnom rukom, ali ne i lijevom. U vrijeme kad sam se ozlijedio radio sam kao anesteziolog i takav profesionalni život nisam mogao nastaviti, a morao sam se s nečim baviti.
Sam sebi rekao sam da ću se nastaviti baviti medicinom kako bih pomogao svojoj braći i sestrama koje imaju ozljede leđne moždine. Dobra je vijest da se preživljavanje nakon takvih ozljeda povećalo, kao i kvaliteta života - kaže Hultling koji se poslije ozljede oženio i dobio sina koji je čudo tadašnje medicine.
Njihov sin Emil, naime, prvo je dijete na svijetu začeto “in vitro”, dakle asistiranom oplodnjom, spermijem muškarca s ozljedom leđne moždine koja je rezultirala tetraplegijom.
No Claes ne želi previše pričati o sebi, skrećući opet na temu svojih “supatnika”. Navodi da se društvo mora prisiliti da se koncentrira na rehabilitaciju tih osoba, kao i na to da ih što prije vrati među ljude, u radni proces.
- Ti ljudi ne smiju biti ostavljeni u kući, sami u svojim negativnim mislima. I ja sam prošao kroz krize, plakao sam kad sam shvatio da ću uvijek ostati ovakav. Nakon faze žaljenja i tuge shvatio sam da ne mogu više tako i odlučio sam od života uzeti najviše što mogu. Znao sam da više ne mogu raditi u operacijskoj sali, ne mogu raditi u traumi, dakle na svim mjestima na kojima radi anesteziolog.
Međutim, posvetio sam se neurologiji i istraživanju kako sebi i drugim ljudima pružiti što kvalitetniji život - kaže Claes, navodeći da je ljudima koji imaju spinalne ozljede najvažnija stvar dati svrhu za nastavak života.
- Vidio sam iz prve ruke da zbrinjavanje tih ozljeda - ni fizičkih, ni psihičkih - nije dobro. Stvari u Švedskoj u moje vrijeme nisu funkcionirale kao danas. Preuzeo sam inicijativu da otvorimo jedan centar u kojemu ćemo se kako treba brinuti o ljudima s ozljedama kralježnične moždine. Skupili smo novac i napravili kliniku koja omogućava pravu rehabilitaciju, te smo danas najveći centar za takve ozljede u Švedskoj. U toj klinici brinemo se za tijelo, ali i za dušu. Učimo ljude kako pravilno voziti kolica, kako sjesti i sići s njih, kako prelaziti prepreke, kako ući i voziti auto...
Napravili smo i automobil prilagođen teško ozlijeđenim pacijentima. Mnogi su se čudili zašto to radimo, a danas se prepiru tko će ga uzeti za vikend. Učimo ih kako ići na pokretne stepenice, kako jedriti, skijati, kako živjeti... Napravili smo i teretanu. Znam da takav vid brige ne postoji u mnogim zemljama, zato želim naš koncept izvesti i izvan Švedske - kaže Hultling koji se posebno ponosi jednom stvari.
- Usred klinike i prostora za rehabilitaciju imamo veliku kuhinju. Zašto kuhinju? Znate da svaki dobar party u stanu na kraju završava u kuhinji, svi se tamo nekako povuku, nešto piju i pričaju. Taj prostor asocira na toplinu, na povezanost. I onda sam taj koncept partyja kopirao i na našu kliniku u kojoj je centralno mjesto - kuhinja. Svi sastanci na kraju završavaju u toj kuhinji u kojoj imamo začine, vina, smijemo se, razgovaramo, sastančimo i o ozbiljnim stvarima - kaže Claes, kroz čiju su kliniku prošle stotine i stotine pacijenata.
- Imamo motivirano osoblje, istražujemo. Ono što funkcionira to se unaprjeđuje, a ono što ne radi - odbacujemo. Ne koristimo praksu koja nije dokazana. Ali ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važan taj psihološki aspekt. Jer nema tog lijeka, te tehnike, tog pomagala koji će pomoći pacijentu koji nije motiviran, u kojemu niste probudili želju za životom. Najvažniji su poštovanje i motivacija - podučava splitske medicinare Šveđanin, navodeći da paraplegičarima i tetraplegičarima treba omogućiti što veći stupanj neovisnosti. Dakle, da se sami obuku, makar to i potrajalo, sami odu na WC, uđu u auto... •