"Leukemija je najbolja stvar koja mi se dogodila"

"Danas je dan kad sam ponovno rođena, kad mi je pružena još jedna prilika za život zahvaljujući mojem spasitelju, najdražem i jedinom bratu. Odmalena smo jako povezani i imamo poseban odnos, primjerice kad sam morala glumiti Bobb Sappa, a on Mikea Tysona, ili kad sam morala biti na golu dok je on pucao penale, a sjećam se i kad mi je razbio prednji zub, a mami sam kazala da sam pala. Znate onu 'on je moja krv', ali sada nakon transplantacije krvotvornih matičnih stanica stvarno je moja krv i dio mene do kraja života. Sretna sam što ga imam za starijega brata, jer spasiti život sestri nešto je što se ne može opisati riječima", ovom dirljivom porukom koju je uputila starijem bratu Samiru 23-godišnja Melanija Mešić je 26. rujna 2017. proslavila svoj novi rođendan.

Kad smo posljednji put pisali o njoj, bila je kao i svi drugi mladi ljudi njezinih godina: vedra i nasmijana djevojka koja je spremno zagrlila život svakog mu jutra trčeći ususret spremna za nove izazove. Iz topline obiteljskog doma na zagrebačkoj Ferenščici stigla je u Split, gdje je upisala studij ekonomije ujedno rušeći predrasude o Romima kao neobrazovanoj nacionalnoj manjini jer je dolaskom u grad podno Marjana postala jedina Romkinja na Splitskom sveučilištu.

Melanijin djed Alija osnivač je romske udruge, a ona je još kao osnovnoškolka voljela provoditi većinu vremena s njim pomažući mu s brojevima, pa se tako i razvila njezina ljubav prema ekonomiji. Na bezbrižne splitske zalaske sunca i pomalo opušteniji način života, za razliku od onog zagrebačkog, gdje je sve nekako užurbanije, brzo se naviknula. No, onda se sve promijenilo doslovno u jednoj sekundi. Melanija se još dobro sjeća tog nesretnog 13. lipnja prošle godine kad joj je sve okrenulo naglavačke. Na blagdan svetog Ante zbog velikog umora i malaksalosti prvo je s mamom otišla u jednu splitsku polikliniku, a potom i na Hitni prijam na Firulama.

"Večer prije spremala sam ispit, sjela sam uz knjigu i skuhala kavu, jer sam voljela učiti po noći, kad me je iznenada uhvatio umor i nisam mogla držati oči otvorene. Uz to sam napipala i jednu kvržicu na desnoj dojci, a sutradan još tri. Na hitnoj pomoći dobila sam infuziju i nisu mi vadili krv jer su moje stanje poistovjetili s prijašnjom dijagnozom gastritisa koji sam imala, smatrajući da će mi biti bolje. Otišla sam kući, no stanje mi je bilo sve gore i gore, pa sam navečer opet završila na hitnoj, ovaj put na Križinama. Primili su me tek oko tri ili četiri ujutro, izvadili mi krv i napravili rendgen. Sjećam se da sam sjedila na nekoj drvenoj stolici i da sam dobila neku drvenu vješalicu za infuziju, nisam se mogla ni kretati. Ta je bolnica u jako lošem stanju. U jednom trenutku sam čula da me doktor traži. Kasnije mi je rekao: 'Gospođice, vjerojatno imate upalu gušterače, morate biti hospitalizirani.' Samo sam mu kazala da me odvedu jer sam željela da ti bolovi prestanu, nisam uopće mogla stajati na nogama", započela je Melanija svoju priču.

Bolnička joj je cimerica bila jedna gospođa, a kad se smjestila, stigla je jedna liječnica koja ju je pitala je li pušila, što je zadnje jela, je li gubila na težini ili primijetila neke masnice na koži... Otišla je u polikliniku, gdje je Melanija dan prije bila na pretragama i osobno uzela uzorke da se ubrza čitav postupak. U međuvremenu su je u bolnici poslali na ultrazvuk abdomena, gdje je ustanovljeno da na jetri, bubrezima i plućima ima još neke kvržice. "Bila sam u sobi kad sam odjednom čula vrisak mame na hodniku. Smijući se, kazala sam gospođi s kojom sam bila u sobi da sigurno moram na operaciju, no prava je istina bila da imam leukemiju i da moram ići na punkciju koštane srži. Mama mi je tada sve nešto petljala i izmotavala se, a ni doktorica mi ništa nije rekla. Sestra me je posjela u kolica i odvela me na punkciju.

Mislila sam da idem na punkciju grudi. Kad sam stigla, dežurna doktorica mi je kazala: 'Pa kako ste to legli, morate biti u obliku fetusa, je li vi znate zašto ste ovdje?' U tom sam trenutku saznala za leukemiju. Prvo što sam joj rekla bilo je: 'Pa nemojte mi to govoriti, sutra imam ispite, proći će mi rok'", prisjeća se Melanija, koja je prošla nekoliko punkcija koje su bile toliko bolne da se znala našaliti s medicinskim osobljem kako će ih tužiti jer su joj slomili kost.

S roditeljima se uskoro vratila u Zagreb, a tamo ju je dočekala cijela obitelj i odvela je u bolnicu na Rebru, gdje su joj ponovno obavili sve pretrage i smjestili je u izolaciju. Ustanovili su da boluje od akutne mijeloične leukemije. Brigu o njoj preuzele su liječnice primarijus Ranka Serventi-Seiwerth i doktorica Mirta Mikulić, koje su joj rekle da trebaju brzo reagirati jer bolest napreduje. Tada je bilo važno vjerovati liječnicima, imati volje, želje i nade za životom, ne odustajati.

"Provela sam tri mjeseca u izolaciji i primala sam kemoterapije koje su pratili povraćanje i povišena temperatura. Ošišala sam se nakratko i počela nositi turbane, bila sam si sva fensi", smije se. "Jednom me je vidjela susjeda i udijelila mi je kompliment kako zračim ljepotom, a ja u sebi mislim kako umirem i raspadam se. U tim sam trenucima nastojala pjevati, vježbati, čitala sam knjige, gledala sam filmove. Nisam htjela da me itko sažalijeva, jer mislim da ljudi dožive i puno gore stvari. Dan prije Velike Gospe izišla sam iz bolnice i otišla u Mariju Bistricu, gdje sam se popela sve do vrha iako nisam mogla napraviti ni dva koraka.
To mi je dalo nevjerojatnu snagu", iskreno će Melanija. Nedugo nakon što je krajem kolovoza prošle godine napunila 22 godine transplantirane su joj bratove krvotvorne matične stanice. Ni tada nije prošlo sve kako treba jer joj je kratko zastalo srce i promijenilo ritam, počela je iskašljavati krv.

"Prebacili su me na intenzivnu, a doktorica mi je rekla da mi se to dogodilo zbog slomljenog srca, kao kad ste s nekim u emotivnoj vezi, pa vas taj netko ostavi, ili vam netko umre. Tada se našalila kako će morati upoznati mog budućeg momka i dati mu svoje odobrenje da mi više nikad ne stane srce. Meni se to zbilo zbog prevelike brige za brata."

Poslije transplantacije Melanija je izgubila 14 kilograma, jedno je vrijeme čak primala i morfij u malim količinama da joj ublaži bolove. Znala je naići i na čudne poglede ljudi kad bi je vidjeli sa zelenom maskicom preko usta.

"Komentirali su kako nisu maškare, neki bi se i križali. Neke bi dotuklo, ali mene nije. Samo sam postala još jača." Uz brata, velika su joj podrška bili roditelji Mišo i Vesna, sestra Indira i mnogobrojni prijatelji.

"Tata je plakao kao da je osvojio milijune kad je saznao da će mi brat biti donor. Inače, zahvalna sam Bogu što sam se razboljela. Mislite sad da sam poludjela, je l da? Nisam, nego sam život uzimala doslovno zdravo za gotovo. Mislila sam da je novac sve. A, sada bih sve novce dala za svoje zdravlje. Planirala sam stvari i išla predaleko u budućnost, ne živeći u sadašnjosti. Ali, život je nepredvidljiv. Zato se volite, grlite, ljubite. Širite ljubav, a ne mržnju i ljubomoru. Nisam uopće istraživala o svojoj bolesti i predala sam se u ruke svog medicinskog tima, vjerovala sam im sto posto jer sam znala da će me izliječiti.

Ljudima bih poručila da su 50 posto ozdravljenja pozitiva i vedar duh, širenje ljubavi, dobrote i vjere u ljude je također vrlo važno", poručuje Melanija, koja nikad nije bila ozbiljno bolesna niti je u njezinoj obitelji netko imao leukemiju. Svoju bolest zasad hrabro drži pod kontrolom, nalazi su i više nego dobri, no pravo će stanje znati tek kad prođe još pet godina. Trenutno se nalazi u stanju remisije. Studij ekonomije pauzirala je na godinu dana kako bi se što više odmarala i posvetila sebi, a unatoč bolesti, čak je ovog ljeta položila jedan ispit. Pleše hip-hop i planira otvoriti YouTube kanal na kojem će otvoreno govoriti o svojem iskustvu borbe s leukemijom, ali i davati savjete o šminkanju i svim onim malim, slatkim stvarima prisutnima u životu mlade djevojke. Na pragu svoje tridesete Melanija bi trebala biti zdrava žena, no ona se više toliko ne opterećuje budućnošću. Na život gleda drugačijim očima i nada se kako će što prije s prijateljima ponovno šetati splitskim ulicama i gledati te čarobne zalaske sunca na koje nijedan čovjek ne može ostati ravnodušan.