Ako ste prisutni na društvenim mrežama, šanse da već znate tko je Marko Babić su velike. Isto vrijedi i ako ste pratili nedavno održanu konferenciju WOLF, ali i samo ako volite pročitati nešto inspirativno jer njegova priča je upravo takva. No sam sebe opisuje nešto skromnije.
– U jednoj rečenici, rekao bih da sam ja čovjek koji samo želi biti lagan dok šeta ulicama svoga grada. Nešto šire od toga bilo bi to da sam tridesetogodišnji Marko, otac dviju fenomenalnih djevojčica i partner jedne divne Dalmatinke. To su stvari koje me najviše određuju.
Osim toga, po struci sam arhitekt, ali bavim se marketingom jer mi bolje leži to polje djelovanja. Važna odrednica u mom životu prije godinu i nekoliko mjeseci postao je i sarkom, ali o njemu više poslije – otkrio nam je prije nego smo u razgovoru prošli čitav niz tema i planova za budućnost.
Najveća motivacija su mu njegove cure, a odmah nakon dijagnoze odlučio je kako se sa situacijom želi nositi. Od kukanja i samosažalijevanja ne bi dobio mnogo pa je od situacije odlučio izvući najbolje.
– Znao sam da želim izvući maksimum, a iako nisam znao koji je uopće maksimum metastatskog sarkoma, bio sam spreman okrenuti svaki kamen da ga pronađem. Godinu dana poslije ne mogu ni nabrojiti sve maksimume koje sam pronašao putem – kazao je.
Sve je počelo s ‘ukliještenim‘ živcem
Markov sarkom, koji je spomenuo, motivirao ga je na izlazak iz vlastite zone komfora pa svoju nesreću koristi da bi pomogao drugima i potaknuo svijest. Slaže se s riječima liječnika kako Hrvati ne posvećuju dovoljno pažnje svojem zdravlju.
– Ja sam bio prvi primjer takve osobe. Doduše, sa sarkomom je situacija takva da bi se teško otkrio preventivnim pregledom. Naime, to je jako rijetka bolest pa ni liječnicima najčešće nije prva sumnja.
Proveo sam prije nekoliko mjeseci istraživanje među oboljelima od sarkoma i pokazalo se da je baš dijagnostika ogroman problem – kazao je prije nego nam je ispričao kako je nekoliko mjeseci imao problema s bolovima u leđima. Svakih nekoliko tjedana ukliještio bi mu se živac u lopatici. Pripisivao je to sjedilačkom načinu života i izostanku fizičke aktivnosti.
U nekom trenutku problem ukliještenog živca prebacio se na prsa, a objasnili su mu da je vjerojatno problem u živcu koji se proteže od lopatice, preko prsa do ruke. Nekoliko mjeseci poslije na prsima je uočio kvržicu. Bio je uvjeren da je to eskalacija problema sa živcem, jer, "osim ad hoc rješenja poput masaže u trenutku upale, zapravo nisam radio ništa da riješim taj problem".
– Jednog dana ta kvržica me boljela do razine da sam odlučio otići na Hitnu, iako sam inače bio lik koji na sve načine izbjegava posjete doktorima. Tada se stvar počela raspetljavati. Liječnici su se zabrinuli i preporučili su razne pretrage. Malo-pomalo došli smo do toga da je ukliješteni živac zapravo posljedica sarkoma koji je "pojeo" dio toga živca i kosti, što je uzrokovalo probleme i bolove – objašnjava Marko, koji je loše vijesti o bolesti podijelio na simpatičan način.
Pozirao je pokraj grafita na kojem su ispisane riječi "Više nisam bolestan" i time napravio pravi bum na društvenim mrežama. Taj trenutak sada se čini kao daleka prošlost iako je zapravo prošlo samo nekoliko dana više od jedne godine. Pitamo ga kakve su bile reakcije.
– Nevjerojatne. Čim sam vidio taj grafit, znao sam da je upravo to slika uz koju ću ljudima koji su me do tada pratili obznaniti da se u mom životu događa nešto "loše". Te tri riječi jako su dobro utjelovile moj pristup cijeloj situaciji, a osim toga, u toj prvoj objavi jasno sam svima koji su me do tada pratili dao do znanja što od mene mogu očekivati.
Ljude je odmah na prvu privukao moj način razmišljanja, dobio sam stotine prekrasnih poruka, a činjenica da su stranci izdvojili vrijeme da mi se jave bila je dodatni vjetar u leđa. Osim toga, praktički preko noći sam s 3500 pratitelja došao na 7000, što je za mene bilo najveće iznenađenje cijele te situacije – govori nam Marko, čiji je Instagram u posljednjih godinu dana doživio pravi bum.
– Smiješno zvuči, ali to mogu zahvaliti upravo sarkomu. Doduše, vjerojatno je ljude privukao i način na koji se nosim sa situacijom koju mi je život donio, a sigurno ne odmažu ni moje simpatične gospođe koje su glavni likovi na mom profilu – tvrdi.
Jedna stvar prouzročila je drugu, koja se pretvorila u treću i njegov utjecaj jednostavno se proširio. Mnogi ga prepoznaju, javljaju mu se na ulici i on sam priznaje kako mu je više teško i prebrojiti sve poruke koje dobiva. Tajna uspjeha krije se u tome da vodi transparentan i otvoren život koji se onda preslikava i na njegove društvene mreže.
– Tamo pričam o manje-više svemu što se događa u životu naše male obitelji, pa onda ljudi imaju dojam da me poznaju te im se nije problem javiti kada me negdje sretnu ili poslati poruku – kazuje mladić. Veseli ga to da svojim crticama iz života i obiteljskim anegdotama može usrećiti nekoga.
Knjiga uskoro izlazi
No uspjeh na društvenim mrežama sada bi mogao pretvoriti u nešto puno veće od sebe samoga i direktno pomoći na podizanju svijesti o postojanju sarkoma u javnosti. Jednoga dana na Instagramu je objavio kako bi rado napravio kampanju kojom bi ljudima približio tu bolest. Na njegov prijedlog javilo se mnogo pojedinaca, ali, na njegovu sreću, suradnjom sa zagrebačkom agencijom "Degordian" uspio je izbjeći dodatan posao vođenja tima koji se inače ne poznaje.
– Uz njihov tim i moj skromni doprinos, vjerujem da će sarkomi uskoro postati puno "popularniji", a s obzirom da znam sve probleme s kojima se susreću pacijenti s ovom dijagnozom, znam da će naš rad u godinama koje dolaze spasiti i nekoliko života. Imamo velike planove, a s obzirom na to da sam vidio s koliko strasti degordianovci pristupaju ovoj temi, siguran sam da ćemo ih sve ostvariti – objašnjava, te dodaje kako su pojedinci na proces dijagnoze izgubili i do godinu dana. Kod takvih bolesti upravo to razdoblje može značiti razliku između života i smrti. Baš zato, ovu suradnju smatra maksimumom cijele nesretne situacije.
Diplomirani arhitekt i stručni "marketingaš" spretan je i s perom, a od malih nogu znao je da će napisati knjigu. No to nije bio početak literarnog djela koje će uskoro ugledati svjetlo dana.
– Kada je krenulo ovo moje putovanje, počeo sam pisati. Nisam tada razmišljao o tome da će to biti knjiga. Pisao sam prvenstveno zbog sebe. Kada se suočiš s ovako ozbiljnom dijagnozom, sve u životu stane. Čovjek odjednom dobije sve vrijeme svijeta za razmišljanje i introspekciju. Mene je bilo strah da ću sve zaključke do kojih sam došao olako odbaciti čim ozdravim. Zato sam ih odlučio zapisivati, kako bih im se mogao vraćati.
U nekom trenutku situacija je postala prilično ozbiljna pa sam odlučio da želim, u slučaju najgoreg scenarija, kroz moje zapise ostaviti svojim curama komadić tate. S obzirom na njihovu dob, bilo je jasno da će taj komadić mene moći doživjeti tek kada skupe neke ozbiljnije godine – tvrdi Marko, koji je zaključio kako ti tekstovi neće izdržati 15-20 godina skriveni na hard disku i da je nerealno očekivati da će u tom obliku ikada biti u rukama njegovih kćeri.
Tako se odlučio na pisanje knjige, jedinog načina da njegove rečenice prežive desetljeća. Zasukao je rukave, bacio se na pisanje i sada sa zadovoljstvom može reći kako čeka lekturu i korekturu, a za nekoliko tjedana i prve stranice iz tiska.
S prodajom se kreće u drugoj polovini studenoga, a svi detalji bit će objavljeni na njegovu Instagramu. On je o pisanju bezvremenskog djela sanjario i ranije, ali život je, kao i obično, našao način da pravu osobu dovede do pravog mjesta. Njegova prijateljica, vlasnica izdavačke kuće, javila mu se preko Instagrama i rekla da je se sjeti ako ikada bude izdavao knjigu.
"Knjigu pišem, a što se mene tiče, od danas si ti njezina urednica", odgovorio je istoga dana i tako sebe upisao na popis objavljenih autora izdavačke kuće "Alegria".
Uzdignuta glava i osmijeh
Tema će biti njegovo putovanje od dijagnoze pa sve do danas, a Babić obećava da nije ni upola tmurno kako zvuči.
– Dao sam sve od sebe da to ne bude tako. Zapravo je riječ o pedesetak priča koje prate kronologiju događanja, ali i kronologiju mojih misli. Osim sadašnjosti, često se vraćam i u djetinjstvo i dane odrastanja kako bih detektirao što me sve oblikovalo u osobu koja sam danas.
Kao i sve druge stvari u životu, i ovu bolest doživio sam kroz neku svoju prizmu, a na taj način sam i pisao knjigu. Pretpostavljam da će čitatelji koji put pustiti suzu tijekom čitanja, ali potrudio sam se da to bude puno češće zbog smijeha nego zbog tuge. Moja je želja bila pokazati svojim primjerom, prvo svojim curama, a onda i svim drugim čitateljima, da se čovjek s izazovima koje život stavi pred nas može nositi uzdignute glave i s osmijehom na licu – uzbuđen je zbog svojeg prvijenca. No sam proces pisanja nije bio onako jednostavan kako se to možda na prvu čini.
– Pisanje je za mene predivan način da iz sebe pustim sve ono što se pustiti mora. Slično kao i moju originalnu struku, arhitekturu, imam dojam da ljudi često romantiziraju pisanje. Istina je da u tome često nema previše romantike, nego se svodi na naporan rad. Sjesti pred laptop u trenutku kada inspiracije nema, nikada nije lako.
Srećom, davno sam pročitao Picassov citat koji glasi nekako ovako: "Inspiracija postoji, samo te mora pronaći kada radiš." Često sam se vodio tom mišlju i mogu reći da se s njom apsolutno slažem. Neke od meni najdražih tekstova napisao sam baš na dane kada sam se teška koraka dovukao do laptopa. Naravno, ljepota pisanja, kao i uostalom svega drugoga, u tome je da postoje i oni divni dani kada kreativnost ispuni sobu i misli samo izlaze iz čovjeka. Takvi su dani svojevrsna nagrada za sve one prije opisane – zaključuje optimistično.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....