"Deus mare, Batavus litora fecit."
Izreka po kojoj je Bog stvorio more, a Bataviri, prastanovnici Nizozemske, obalu, najbolji je uvod u razne priče o toj zemlji. Pogotovo one o inovacijama i pametnim rješenjima koja iz nje dolaze.
Gotovo trećina današnje Nizozemske nalazi se ispod razine mora, a ni ono što je iznad nje nije puno visoko; samo polovica države nalazi se iznad jednog metra nadmorske visine. A onome čemu ne prijeti more prijete rijeke: oko 30 posto nizozemskog teritorija izloženo je opasnosti od poplava.
Gledajući ove brojke, moglo bi se lako zaključiti da to baš i nije atraktivno mjesto za naseljavanje i život, ali neke druge brojke prikazuju potpuno drukčiju sliku. Nizozemska je jedna od najgušće naseljenih zemalja na svijetu. Na kopnu površine 60 posto hrvatskog teritorija živi gotovo četiri i pol puta više stanovnika nego u Hrvatskoj.
Prvi nasipi i brane počeli su se graditi još u 7. stoljeću, da bi par stotina godina kasnije došlo do izgradnje cjelovitijih sustava za obranu od voda. Osim tehničkog izazova, ta je gradnja bila i jedinstveni socijalni eksperiment. Svaki stanovnik, bez obzira na svoj socijalni status, položaj ili zanimanje, bio je odgovoran za dobro stanje nasipa i brana.
Čak su i zaraćeni gradovi za vrijeme međusobnih sukoba i ratova surađivali u pogledu održavanja i eventualnog popravljanja nasipa i brana. Najzanimljivije je od svega što taj rad nije bio nametan kao obaveza. Polazeći od činjenice da su ljudi, ako im je nešto nametnuto, skloni izbjegavanju obaveze, vlasti su krenule u uvjeravanje i dogovaranje.
Trebalo je uvjeriti sve ljude da samo zajedničkom aktivnošću svih pripadnika zajednice ta zajednica može opstati, a onda dogovoriti načine tko će i kako djelovati.
Polder i polderen
Teritorij dobiven otimanjem od mora zove se polder, pa je tako i ovaj način donošenja odluka strpljivim uvjeravanjem do postizanja općega konsenzusa nazvan polderen. Stoljećima kasnije taj način donošenja odluka bio je glavna karakteristika nizozemskog političkog i društvenog djelovanja. Zato se često kaže da je oblikovanje nizozemske zemlje ujedno bilo i oblikovanje nizozemskog društva.
Po meni najdražoj definiciji, pametni grad je mjesto u kojem je život organiziran i problemi se rješavaju kroz upotrebu tehnologije i u sustavu koji građanina vidi ne samo kao korisnika, nego i kao aktivnog sudionika u rješavanju problema. Istina, taj je pojam novijeg datuma, ali po ovoj definiciji, njegovi se začeci mogu pronaći baš u davnim nizozemskim polderima.
Jedan od najpoznatijih Nizozemaca, širom svijeta poznat i priznat kao jedan od najboljih nogometaša svih vremena, Johan Cruyff (zapravo Cruijff), u svojoj je zemlji, osim kao nogometaš, poznat i kao pametan čovjek koji se volio izražavati jednostavnim izrekama.
Praktično bi svaku kompliciranu situaciju i relativizirao i objasnio nekom takvom izrekom. Najcitiranija, i u najviše situacija primjenjivana, jest Elk nadeel heeft z’n voordeel ili Svaki nedostatak ima svoju prednost. U ovom su slučaju nedostaci, kao posljedica lošeg reljefa i ogromnog broja ljudi na malom prostoru, doveli do toga da su Nizozemci morali od davnina izmišljati i stalno razvijati brojna i razna znanja i vještine kako bi se izborili s geografskim, klimatskim i drugim nedostacima.
A to je rezultiralo prednošću na mnogo polja; oni su danas vodeća nacija ne samo po pitanju hidrauličkog inženjeringa, nego i brojnih drugih tehnoloških i društvenih inovacija.
Zbog velikog broja gradova na malom prostoru, pametna rješenja često se ne traže samo na području nekog grada, nego se sagledava puno šira slika. Umjesto Smart City, zbog prostranih ušća velikih rijeka na kojima su se ti gradovi smjestili, u Nizozemskoj vole upotrijebiti termin Smart Delta.
Tri četvrtine od oko 17,5 milijuna Nizozemaca živi u gradovima. Često u jednom žive, a u drugom rade i svakodnevno masovno putuju, bilo vlakom, bilo automobilom, pa ni ne čudi da se do velikog broja inovativnih i pametnih rješenja došlo upravo rješavajući probleme u prometu i transportu.
Zemlja kao utičnica
U studenom 2020. godine puštena je u promet, kao prva energetski samoodrživa cesta na svijetu, obnovljena dionica ceste N470 između Zoetermeera i Delfta. Sunčani kolektori i mini vjetroturbine koje ne pokreće vjetar koji puše, nego strujanje zraka od automobila koji voze tom cestom, proizvode i u baterije postavljene između suprotnih voznih traka pohranjuju električnu energiju za opskrbu više stotina rasvjetnih tijela i semafora duž 17 kilometara ceste.
Osim energetskih inovacija, na toj su cesti primijenjene i brojne druge inovacije za smanjenje svjetlosnog, zračnog i zvučnog zagađenja: dinamička rasvjeta koja se pali ovisno o intenzitetu prometa, asfalt nove recepture koji smanjuje buku i trošenje guma, tuneli i podvožnjaci premazani smjesom piljevine od otpadnog
drva i vlati trave kako bi se smanjila buka u njima, a duž ceste difraktori, tj. plitki žljebovi koji zvučne valove skreću u vis. Na taj je način buka u kućama neposredno uz cestu smanjena za četiri decibela. Uz asfaltnu cestu postavljen je i Honey Highway; posijano je sjeme 44 različite biljke koje imaju ne samo zadatak da vezuju ugljikov dioksid, nego i osiguravaju ispašu obližnjim pčelinjim zajednicama.
Svi građevinski radovi obavljeni su za šest mjeseci, ali zato je njihova priprema trajala šest godina. Od snimanja postojećeg stanja, preko ispitivanja raznih tehnoloških inovacija, a kako Smart Concept podrazumijeva i aktivno učešće korisnika, veliki dio vremena otišao je i na ankete i razgovore s vozačima koji cestu koriste i sa stanarima koji uz nju žive.
"Plant-e", jedna od firmi koja je bila uključena u traženje rješenja energetske samoodrživosti ceste, električnu energiju doslovno crpi iz tla. Zahvaljujući fotosintezi, biljke proizvode šećere i koriste ih za svoj rast, a njihov višak preko svojeg korijenja šalju u zemlju.
Bakterije koje u toj zemlji žive taj šećer razgrađuju i pritom se oslobađaju elektroni. "Plant-e" je uspio tako oslobođene elektrone "zarobiti" i "upregnuti" ih u proizvodnju struje. Potreban je jedan četvorni metar tla pod biljkama da zasvijetli LED dioda i taj je način idealan za proizvodnju struje za rad malih potrošača postavljenih daleko od električne mreže. Na primjer, za senzore koji mjere buku, zagađenost, pomicanje tla…
Puno je mjesta u svijetu gdje ljudi, daleko od svih izvora električne energije, s prvim mrakom pale petrolejske lampe. Diode koje svijetle napajajući se strujom iz korijenja okolnih biljaka osvijetlile bi im i ol
akšale život. Po riječima Marjolein Helder, direktorice "Plant-e", ovo nije rješenje samo za mjesta daleko od infrastrukture: "Ovim sustavom možemo ne samo na ekološki prihvatljiv način doprinijeti rasvjeti, pa tako i sigurnosti života u gradovima, nego i doprinijeti prihvatu oborinskih voda i ozelenjavanju gradova, pa tako i smanjenju gradskih temperatura u ljetnim mjesecima."
Umjetnost i tehnologija
Na neobičan i originalan način svijetle ceste koje potpisuju Daan Roosegaarde i "Heijmans". Roosegaarde, nizozemski umjetnik i inovator koji za sebe voli reći da je tehnopoet, i "Heijmans", građevinski gigant koji se s njim upustio u suradnju i eksperimente, dospjeli su u sve svjetske medije kad su napravili biciklističku stazu između Nuenena i Eindhovena.
Koristeći staru sliku slikara koji je živio u Nuenenu kao inspiraciju, te novu tehnologiju kao medij, "prosuli" su Van Goghovu "Zvjezdanu noć" po biciklističkoj stazi. Tajna je u premazu koji preko dana upija sunčevu svjetlost, a noću svijetli u bojama i konstelaciji Van Goghova neba. Opisujući taj svoj rad, Roosegaarde je rekao: "Postoje ljudi koje fascinira tehnologija i žele napraviti nešto energetski samoodrživo.
Postoje i ljudi koji na suvremen način žele doživjeti staru kulturnu baštinu. Postoje i momci koji bi svoju djevojku htjeli izvesti na neko posebno mjesto. A postoje i umjetnici, poput mene, koji bi sve to nabrojeno htjeli spojiti i stvoriti nešto novo, nevjerojatno poetsko."
Da je ova staza puno više od umjetničke intervencije u pejzažu na koju će momci izvoditi svoje djevojke, svjedoči potez Melanie Schultz van Haegen, nizozemske ministrice za infrastrukturu, koja je, ponukana baš ovom stazom, promijenila aktualnu vladinu politiku i skratila predviđeni rok, te je najavila da će do 2030. sve nizozemske autoceste biti energetski samoodržive.
Na to je Roosegasarde rekao: "To je jedan od mojih najvećih ciljeva; da ne govorimo stalno kako država treba financijski potpomagati umjetnost i kreativnost, nego da pokažemo kako umjetnost i kreativnost mogu inspirirati vladu u postavljanju boljih standarda života građana."
Nakon biciklističke staze, Roosegaarde i "Heijmans" pozabavili su se i drugim prometnicama. Jer, kako Roosegaarde kaže: "Cestogradnja je jedna od najkonzervativnijih grana graditeljstva. Ako automobili postaju sve pametniji, trebala bi i njihova prateća infrastruktura biti pametnija. To treba promijeniti jer ceste koje vi i ja koristimo određuju naš okoliš više od automobila koji po njima voze."
Ta promjena, nazvana Smart Highway, trebala bi uvelike promijeniti i izgled i interaktivnost cesta. Već je realizirana i u promet puštena eksperimentalna dionica Glowing Lines, gdje cestu osvjetljava svjetleća traka u asfaltu. Žljebovi duž ruba ceste ispunjeni su gelom koji preko dana upija sunčevu, a noću isijava svoju svjetlost.
Flourescentni materijali koji upijaju i isijavaju svjetlost nisu nikakva novost, ali ono što gel drastično razlikuje od takvog premaza jest vrijeme njegova isijavanja; opisuju ga kao "fluorescentni premaz na steroidima". Jer dok klasični premaz kratkotrajno isijava svjetlost slabog intenziteta, ovaj je gel u stanju i do osam sati svijetliti jakom svjetlošću. Glowing Lines zadovoljava samo kriterij energetske samoodrživosti, a Dynamic Paint je interaktivni dodatak prometnicama.
Pročistači zraka
To je boja koja bi se, ovisno o stanju i situaciji na ceste i oko nje, trebala pojavljivati ili nestajati s kolnika. Pri niskim bi temperaturama velike snježne pahuljice koje bi se "iscrtale" na kolniku upozoravale vozače na mogućnost poledice. Jedan od velikih problema s kojima se Nizozemci susreću jesu i prometne gužve.
U gusto naseljenoj zemlji u kojoj se u jednom gradu živi, a u pedesetak kilometara daljem radi, zastoji na autocestama su svakodnevna pojava. Kako nam uvijek izgleda da se promet u traku u kojemu se nalazimo kreće sporije od onog drugog, ne treba se čuditi svima koji iz jednog traka prelaze u drugi i pritom stvaraju još veću gužvu i uzrokuju još dulje zastoje.
Dynamic Paint to bi trebao spriječiti: isprekidana linija između voznih traka na autocesti bi se pri povećanoj gustoći prometa "ispunila" i pretvorila u punu liniju, te bi na taj način zabranila prelazak iz jednog u drugi trak.
Drugi izazov s kojim se Roosegaarde uhvatio ukoštac je zagađenje. Upitan za svoj glavni životni cilj, rekao je: "Da me jednog dana u budućnosti unuci pitaju: 'Djede, što si radio kad si bio mlad?', i da im ja odgovorim da sam napravio ogroman usisavač koji je usisao sve zagađenje iz atmosfere. I da unuci onda upitaju: "Djede, a što je to zagađenje?"
Usisavač još nije napravio, ali jest pročistače za zrak koji se već koriste u najzagađenijim gradovima svijeta. To je napravio onaj tehno dio njega. Onaj drugi, poeta dio, pravi nakit od zagađenog zraka.
To nas uvodi u priču o cirkularnoj ekonomiji koja će biti tema idućeg nastavka o pametnim rješenjima. I u kojoj će gradovi imati glavnu ulogu. Jer, gradovi su uzrok najvećih problema u pogledu zagađenosti i otpada, ali isto tako i mjesto odakle dolaze rješenja tih problema.
Zato ni ne čudi da je Nizozemska, kao visokourbanizirana zemlja, među vodećima i u pogledu prelaska iz linearne u kružnu ekonomiju. Ako se vratimo Johanu Cruyffu i njegovoj izreci o nedostatku i prednostima, možemo reći da su i za ovu prednost u odmaku u pogledu kružne ekonomije "zaslužna" dva nizozemska velika problema: nedostatak resursa za proizvodnju te, kao posljedica prenapučenosti, hiperprodukcija otpada.
